Na prijelazu iz prošlog u ovo desetljeće zapadno je festivalsko tržište otkrilo jednu živahnu kinematografiju koja je unatoč golemoj produkciji za Zapad dotad bila bijela pjega. Bila je to kinematografija Filipina.
Oko 2007./2008. Veneciju, Cannes i Berlin zapljusnuli su filmovi filipinskih redatelja poput Lava Diaza, Khavna de la Cruza ili Brillantea Mendoze. Bilo je tu svega, od radikalnog “slow cinema” do žestokih žanrovskih filmova, no svi su ti režiseri imali neke zajedničke provodne teme. Eksploatirali su ili tegobnu filipinsku povijest punu kolonizatora, satrapa i pučeva, ili su se pak bavili urbanom džunglom Manile, megalopolisa koji su prikazivali kao kloaku kriminala, sirotinje i meteža. Paradoks je da je zapadna festivalska niša u tom pomodnom obratu otkrivala i neke fil...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....