Kad se koncem 2017. Hollywoodom raspirio #MeToo pokret, u javnosti se prvi put počelo zaozbiljno govoriti o razmjerima seksualnog zlostavljanja u filmskoj industriji. Ali - #MeToo bujica nije se svela samo na suzbijanje mužjačkog seksizma.
Taj je pokret uzgred otvorio i niz drugih pitanja koja se tiču rodnih odnosa u filmskoj industriji. Pod skalpelom nove političke korektnosti, najednom se raskrilio pejzaž jedne iz korijena mačističke industrije u kojoj su listom muškarci oni koji režiraju i produciraju, u kojoj su muškarci glavne zvijezde i imaju glavne uloge, a ženski su likovi i ženske priče svedeni na - kako pjeva Rozga - “bižuteriju“.
Premijera u Torontu
U jeku #MeToo pokreta Hollywood je najednom dešperatno trebao - pa, sve žensko: žene redateljice, žene junakinje, filmove se ženskim zvijezdama, sa ženskim temama. A sve je to dakako trebalo biti ili dovoljno dobro ili dovoljno zabavno da donese ili Oscare ili novce. Takav film Hollywood je dugo tražio. Tražio, da bi ga na koncu dobio. Dobio u “Prevaranticama s Wall Streeta”.
“Hustlers” (Prevarantice s Wall Streeta) redateljice Lorene Scafarije film je koji se tijekom proteklih nekoliko tjedana pretvorio u novootkriveno mezimče Hollywooda. Nakon prošlotjedne premijere na festivalu u Torontu, Scafarijin film je naišao na odlične kritike, u ovom trenutku se na Rotten Tomatoes drži na 87 posto podrške, a uvelike se spekulira da bi autorica filma i niz glumica iz kasta - ponajprije Jennifer Lopez - mogli biti ozbiljni kandidati za Oscare.
Dio razloga za radost oko “Hustlers” leži u tome što je film doista dobar. No, dio počiva i u činjenici da Scafarijin film zrači svim onim rodnim i političkim vrednotama koje iskupljena filmska industrija već neko vrijeme silno želi na ekranu. “Prevarantice s Wall Streeta” temelje se na istinitoj priči o skupini njujorških striptizeta koje su uoči i nakon krize radile u manhattanskom lap-dance klubu. Do krize 2008. plesačice su živjele od manče, a posao im je u atmosferi razularenog bogaćenja išao dobro: jedna od njih jetko primjećuje da je “zarađivala godišnje više od neurokirurga”. No, stiže slom burze 2008., Wall Street je pometen, društvo se gnuša financijskog sektora, a oni koji su u njemu preživjeli sustežu se od razmetanja. Junakinje filma su - ukratko - ostale bez klijenata. Stoga se jedna od njih, Ramona (Lopez) domisli ilegalnoj raboti. U piće mušterija ubacuju drogu za silovanje, pa im dok su obeznanjeni ispeglaju poveće iznose. Junakinje filma sve to rade ufajući se da opljačkani kad se probude neće ići na policiju, ponajprije jer će ih biti stid. Stvari su se doista tako i odvijale nevjerojatnih šest godina. Sve dok se jednom nisu - odvile drukčije.
Rodna i klasna solidarnost
Priču o bandi striptizeta Scafaria je domišljato postavila kao svojevrsni ženski buddy-buddy, priču o prijateljstvu. Za junakinju filma je uzela Destiny (Constance Wu), radinu i solidnu Kineskinju koja se brine o svojoj staroj baki. Njen se život promijeni kad je pod svoje uzme najtraženija plesačica Ramona (Lopez) koja je nauči plesu na štangi, a potom i uvede u kriminalnu rabotu.
Redateljica u filmu neuvijeno navija za svoje junakinje kriminalke. One su radne žene koje su i same eksploatirane u muškom svijetu klupskog biznisa. One možda pljačkaju klijente, ali to su tipovi s Wall Streeta koji su “ionako sve opljačkali”, a “dok su se oni obogatili, propale su penzije vatrogasaca”. K tomu, Scafaria prikazuje striptizete kao posljednju pravu radničku klasu: u društvu kojim vladaju egoizam i manjak solidarnosti, one su složne i stoje jedna uz drugu. Ta je solidarnost podjednako rodno-ženska, koliko i klasna. Toj solidarnosti klasne “obitelji” Scafaria posvećuje znatan dio filmskog vremena: film je pun scena zajedničkog feštanja, šopinga, pijančevanja, ali i uzajamnog ispomaganja.
Energična režija
Sve se to moglo lako izvrgnuti u drvenu pokaznu vježbu iz političke korektnosti, socrealizam u tangama. Srećom, “Hustlers” su ispali boljima od toga. Najveći dio zasluga za to ide Scafariji - redateljici koja je dosad režirala tek dva, i to ne baš zapažena filma. Ovaj se put pokazuje kao rasna redateljica. “Prevarantice” su režirane živahno i energično, stilom koji na trenutku više nalikuje komediji nego kriminalističkoj dokudrami. Scafaria je muške likove krajnje marginalizirala (muški su naprosto bezlični “oni”), a u središte stavila socijalno zaleđe i uzajamne odnose svojih radnica - kriminalki. Redateljica je zanimljivo pogodila i s glumačkom podjelom. Jennifer Lopez - u svojoj dosad zasigurno najvažnijoj filmskoj ulozi - u film je unijela crtu blještavila i seksepila. Njen je lik lik alfa-ženke, ali i nositeljice klasne svijesti. Za glavnu ulogu Scafaria je - međutim - odabrala glumicu koja je potpuni kontrast J-Lo. Wu je Azijatkinja, glumica koja nije najljepša na svijetu, a fizičko-tipski nimalo ne odgovara stereotipu dugonoge striptizete. Takvim kontraintuitivnim kastingom Scafaria je krišom podvukla provodnu poantu filma: premda ne nose trliš nego korzet, junakinje su filma i dalje obične radnice. A kao radnice imaju pravo biti ljute. I uzvratiti eksploatatorima.
“Cijela ova zemlja je striptiz klub” veli u jednoj sceni Romana/Jennifer Lopez. “Jedni bacaju novac, a drugi plešu.” To je alegorija postmodernog kapitalizma na kojoj počiva film “Hustlers”. Neki put ta je alegorija preočita, a Scafaria ne jednom odviše “crta” tezu. No, unatoč toj crti didaktičnosti “Prevarantice s Wall Streeta” su svejedno emotivan, zarazan i zabavan film, film koji osim klasno-rodnog manifesta sadrži i dozu zbiljskog filmskog veselja.