Čini mi se da sam svojom reakcijom na članak Jurice Pavičića - objavljen 15. prosinca 2018. u podlisku Jutarnjeg lista Magazinu, u kojem on iznosi tezu da je prošla godina bila “najneuspješnija godina hrvatskog filma u ovom stoljeću”, pokrenuo jednu malu lavinu reakcija ili, bolje rečeno, da sam inicirao jedan zanimljiv “sukob na filmskoj ljevici”. Ja sam u toj svojoj reakciji, objavljenoj 5. siječnja 2019., iznio činjenice da su svi filmovi koji su bili prikazani prošle godine (osim dva nezavisna rađena izvan sistema) bili odobreni u mandatu bivšeg ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara, te da ne stoji Pavičićeva teza o tome da je ta “najneuspješnija godina hrvatskog filma” bila rezultat “ideološkog, administrativnog i političkog napada na hrvatsku kinematografiju”.
Ako je prošla godina doista bila “najneuspješnija”, kako tvrdi Pavičić, onda za to upire prstom u pogrešne ljude. Pavičić je na moje opaske odgovorio u svojem tekstu od 12. 1., u kojem nije baš opravdao tu svoju nategnutu tezu. No, bivši ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar, koji se osjetio prozvanim, dao je veliki intervju 19. siječnja 2019., u kojem, vidi čuda, opet iznosi neke neistine i spinove. Kao da ne bi upravo on, zajedno sa svojim plaćenim umjetničkim savjetnicima, trebao biti najodgovorniji za ono što Pavičić naziva “najneuspješnijom godinom hrvatskog filma”. Nažalost, u produkciji filma postoji vrlo dug poček, pa sve ono što ste uprskali danas, dolazi na naplatu tek za dvije do tri godine ili čak i kasnije.
Netko od čitatelja može se zapitati zašto sada ulazim u prepirku s Hribarom?
Zato što Hribar u svojem intervjuu ide na mene osobno, a ne protiv argumenata koje sam iznio. To je njegov modus operandi. Također, u svjetlu netom dane ostavke sadašnjeg ravnatelja HAVC-a Daniela Rafaelića, dobro bi bilo malo pogledati unatrag. Hrvoje Hribar je vjerojatno najelokventniji, najnačitaniji i jedan od najlucidnijih hrvatskih filmaša. Bio je predvodnik pokreta za izvlačenje hrvatskog filma iz ralja države, čitaj - Antuna Vrdoljaka - i za pokretanje filmskog centra u kojem bi filmaši mogli slobodno raditi filmove bez uplitanja politike. Sve ono odlično što je napravio, Hribar je uspješno uprskao svojim karakterom - kako ga sam Pavičić u svojem tekstu u Jutarnjem listu od 12. veljače 2017. definira, tj. gdje kaže da je Hribar: “(…) jezičav, drzak i arogantan”.
Odbačeni “Neparožderi”
Mislim da je Pavičić briljantno pogodio srž problema i osnovi razlog Hribarova pada. No, kako sam uključen u produkciju filma, mogu konkretno govoriti o tome kako je za hrvatsku kulturu i financijsko stanje HAVC-a djelomice bio poguban Hribarov način upravljanja. I za to ću iskoristiti Hribarovu izjavu iz spomenutog teksta od 19. siječnja 2019. godine: “Posao ravnatelja fonda je da projektima osigura novac, a ne da se petlja u natječaj”. I to je točno, Pravilnik HAVC-a ne dopušta ravnatelju da određuje koji će se filmovi snimati. Umjetnički savjetnici na sastancima Umjetničkog vijeća predlažu filmove za realizaciju, a Hrvatsko audiovizualno vijeće to potvrđuje.
No, na sjednici Umjetničkog vijeća HAVC-a sredinom listopada 2015. godine umjetnički savjetnik za koprodukcije predlaže dječji dugometražni animirani film “Neparožderi”, čiji sam koproducent, kao jedan od dva najbolja projekta koja su pristigla na natječaj. Međutim, Hribar neutemeljeno nalaže umjetničkom savjetniku da ukloni film “Neparožderi” sa svoje liste i da stavi sljedeći film. Ne želeći ući u konflikt s ravnateljem, umjetnički savjetnik to i radi, tijekom sjednice izbacuje “Neparoždere” i predlaže sljedeći film s liste, bugarski film “Vojvoda” redateljice Zornice Sofije za koji je HAVC trebao dati čak 100.000 kn više nego je bilo traženo za “Neparoždere”.
Vratit ću se malo kasnije na tu bugarsku redateljicu Zornicu Sofiju, ali u tom trenutku 2015. godine bilo je izgledno da će za film “Neparožderi” zauvijek propasti mogućnost koproduciranja s Hrvatskom. No, kako je riječ o dugometražnom animiranom filmu, koji se radi godinama, nekako sam uspio ponovo prijaviti “Neparoždere” na sljedeći natječaj za koprodukcije, čiji su rezultati opet bili tek za sramotnih šest mjeseci, kao i na prošlom natječaju (inače, u razvijenim zemljama se čeka dva, najviše tri mjeseca na rezultate natječaja za koprodukcije; HAVC-u je tada trebalo dvostruko više, što za sebe govori o neefikasnosti tadašnjeg sustava).
I na sljedećem natječaju umjetnički savjetnik predlaže “Neparoždere” kao najbolji projekt. Sada Hribar više ne želi protusloviti, ali ipak odobrava upola manje sredstava nego što je bilo zatraženo. I stoga sam morao uložiti vlastita sredstva u izradu “Neparoždera” da bih ga mogao prikazati u hrvatskim kinima. Film je u Češkoj postao najgledaniji češki dugometražni animirani film u povijesti, s više od 320.000 gledatelja, u Slovačkoj ga je vidjelo 20.000 gledatelja, a u Hrvatskoj 16.763 gledatelja, što ga čini jednom od najgledanijih hrvatskih manjinskih koprodukcija ikada. I ne samo to.
Zbog uspjeha filma i odlične suradnje s češkim partnerima, drugi dugometražni animirani projekt koji sada pripremam, prema scenariju pokojnog Dušana Vukotića i u koprodukciji s tim istim češkim partnerima, dobio je sredstva za razvoj projekta od češkog filmskog fonda. Time se povećavaju izgledi tom nerealiziranom Vukotićevu projektu da ipak ugleda svjetlo dana. Zamislite da je Hribar uspio u svojoj nakani da eliminira “Neparoždere”, koji je inače tek jedan dobroćudni dječji film? Zanima me što bi na to rekao Pavičić; naš doajen Dušan Vukotić bio je, nažalost, žrtva jednog takvog “ideološkog napada”, početkom 90-ih, premda je iznimno zadužio hrvatsku filmsku umjetnost.
A sad da se vratim na prije spomenutu bugarsku redateljicu.
Napadi na čovjeka
U svojem intervjuu u Magazinu Hribar kaže da “nasumično tučem… i po Sarajevskom filmskom festivalu”, koji je Pavičić u svojem tekstu od 15. prosinca 2018. isticao kao jedini festivalski “uspjeh” hrvatskog filma u 2018., preskačući ona dva nezavisna filma koja su sudjelovala na festivalima A kategorije, a koje je inače odobrila nova uprava HAVC-a na čelu s ravnateljem u odlasku Rafaelićem. Stoga sam ja u reakciji na Pavičićev tekst napisao da, prvo, sarajevski nije festival A-kategorije, a drugo, da uprava sarajevskog festivala zna nagrađivati vlastite filmove koje stavlja u natjecateljski program.
Upravo je film spomenute bugarske redateljice Zornice Sofije “Mila s Marsa” dobio Grand Prix i 25.000 eura nagrade na festivalu u Sarajevu 2004. godine iako je koproducent tog filma ujedno i direktor festivala u Sarajevu. Naravno, njezin novi film “Vojvoda”, koji je silom zamijenio “Neparoždere”, prije malo više od tri godine je prošao nezapaženo te jedva da je i prikazan u Hrvatskoj, pa se doista postavlja pitanje zašto je hrvatska država toj ipak neuspjeloj koprodukciji dala doslovno dvostruko više od iznimno uspješnih “Neparoždera”?
Zlonamjerni će reći da ovako reagiram jer sam i sam oštećen.
Uvijek volim davati konkretne primjere iz vlastitog iskustva. A Hribar kaže da se “Ostojić loše ponaša kad god umisli da mu se ne daje dovoljno pažnje, a njegov akcijski hit nije se, eto, našao na rang-listama, ni Polimca ni Pavičića”. To je jasan primjer kako Hribar ide na osobu čovjeka, a ne kontrira argumentima. Na primjer, Jurica Pavičić je kao svoj izbor na više rang-lista uvrstio moj film “Ta divna splitska noć” na prvo mjesto najboljih hrvatskih filmova od neovisnosti. Zašto bi mi sada trebalo biti važno da stavi i moj “akcijski hit”, kako ga zove Hribar? To nema smisla.
Ali ima istine u tome kad Hribar kaže da je na HAVC u veljači 2016. počela “Karamarkova nacionalna parodija, odnosno kulturkampf”.
HAVC-u treba stabilnost
Ni jedna se vlast ne bi smjela miješati u slobodu umjetničkog izričaja te sam svim srcem za slobodu stvaranja i za demokraciju. Ali Hribar samo koristi taj element demokracije da bi sebe proglasio žrtvom iako je ponajprije sam zaslužan za svoj pad. Evo vam mali primjer kako on koristi spinove, a to je baš iz njegova intervjua od 19. siječnja:
“Makedonci su istjerali diktatora iz države i već imaju dugi film u glavnom programu Berlina”. On se referira na novi film Teone Mitevske, koji se sada prikazuje u glavnom natjecateljskom programu Berlinalea, što je doista izniman uspjeh, a izvrsno je što je to i hrvatska koprodukcija, producentice Zdenke Gold. No, Hribar kao da želi reći da je to zasluga nove, demokratskije makedonske vlade, pa bi zato bilo dobro da je i on, kao demokrat, ostao na čelu HAVC-a jer bi naši filmovi ulazili u glavne programe najvećih festivala.
No, trebao bi se sjetiti da je Teonin film postojao i znatno prije smjene vlasti jer je prijavljen na natječaj za koprodukcije HAVC-a još 14. studenog 2016., a to znači više od šest mjeseci prije oformljavanja nove makedonske vlade. Hribar je jednostavno izvrnuo činjenice, na svoj mlin. Zato umjetnost treba slobodu, i to slobodu od svih Hribara ili Vrdoljaka, te treba samo njegovati izvrsnost i poticati najbolje, ne gledati u ideologije, prijateljstva ili interese i ne se miješati u umjetničke izbore. To je najbolji recept za dobar film. I zato najodgovornijima za “najneuspješniju godinu hrvatskog filma u ovom stoljeću”, kako tvrdi Pavičić, smatram prije svega sve one filmaše koji su u raznim tijelima HAVC-a donosili odluke o tome koji će se filmovi snimati, a koji neće.
Sami smo krivi, ako je Pavičić slučajno u pravu. A izvrsnost se u filmu može čak prilično precizno procijeniti. Znate li koji je jedan od prvih poteza koje je Hribar napravio kada je postao ravnatelj HAVC-a 2010. godine? Ukinuo je bodovnu listu za objektivnu procjenu uspjeha redatelja i producenata. Toliko o tome kad kaže da je njegov dolazak uzrokovao da se “bistri voda ustajale bare”. Ipak, želim mu od srca da sebi nađe novu poziciju, uz zahvalnost za sav onaj njegov pozitivni trud uložen u prvotno postavljanje HAVC-a na noge. U situaciji kada HAVC-u prvenstveno treba stabilnost, kao i iskusna i razumna osoba na njegovu čelu, preostaje mi samo da još jednom poželim hrvatskom filmu sve najbolje u 2019.