PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Beogradska filmska industrija ponovno je nadmašila hrvatsku

Iako su na festivalu čak tri naša filma osvojila nagrade, dojam je da u recentnoj sezoni bolje filmske naslove nude susjedi: već otprije nagrađenom “Teretu” Ognjena Glavonića  i akcijskom megahitu “Južni vjetar” sada se pridružio i odličan film Miroslava Tezića “Šavovi”

Tijekom 70-ih i 80-ih godina beogradski je FEST bio najvažniji festival igranog filma u Jugoslaviji. Sam festival, njegove reprizne revije po republičkim centrima, te ciklus “FEST-ovih premijera” na saveznom TV programu bili su tih godina najozbiljniji prozor u ono što se događa u svjetskom art-filmu. Na FEST-u su se mogle vidjeti stvari koje se nisu mogle vidjeti drugdje, po njemu su se prilagođavali distribucijski termini, a on sam bio je zrcalo onoga što jugoslavenski distributeri nude.

Taj svijet, dakako, više ne postoji. Ne postoji, za početak, Jugoslavija. Festivalski pejzaž se izrazito diverzificirao, sami festivali prestali su biti ulaz u distribuciju te su sami postali glavni oblik distribucije art-filmova. Čak ni u samoj Srbiji FEST više nije neprijeporan i bez konkurencije jer mu je dio terena uzeo Festival autorskog filma (FAF) iza kojeg stoji najveći lokalni distributer art-naslova.

Unatoč svemu tome, u filmskom životu susjedne nam države FEST i dalje ima važno mjesto. Riječ je i dalje o velikom festivalu s desetak projekcijskih dvorana, od kojih samo ona glavna - Sava centar - prima 3000 ljudi. Festival i dalje prodaje oko 100 tisuća ulaznica (što je više od Mostre u Veneciji!). I dalje prikazuje puno filmova. Također, po FEST-u se i dalje podešava dio lokalnih premijera filmova iz art-mainstreama. Tako su lokalni distributeri čekali da upravo na FEST-u premijerno prikažu neke filmove koji su u Hrvatskoj već pušteni u kina - od “Miljenice” i “Zelene knjige” do “Vladara Pariza”.

 

Srbija i prijatelji

Jedan od aspekata zbog kojih je FEST još važan jest i činjenica da je i dalje riječ o najčešćem premijernom mjestu za lokalne, srpske filmove. Budući da se u Srbiji nijedan festival nije nametnuo u ulozi usporedivoj s hrvatskom Pulom, dobar dio srpskih filmaša “gađa” FEST kao mjesto i vrijeme za nacionalnu premijeru. Osjetivši da to treba potaknuti, direkcije su FEST-a osmislile program “Srbija i prijatelji”, koji se sastoji od srpskih premijernih filmova, manjinskih koprodukcija sa srpskim udjelom i dijela regionalne produkcije koja se premijerno prikazuje na FEST-u. Ove godine, taj se program sastojao od petnaest naslova.

 

Četiri od tih petnaest - “Sam samcat” Bobe Jelčića, “Osmi povjerenik” Ivana Salaja, “Aleksi” Barbare Vekarić i “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” Predraga Ličine - bila su hrvatski naslovi. U konkurenciji su bila i dva slovenska filma, “Izbrisana” Mihe Mazzinija i “Posljedice” debitanta Danka Štantea, kao i jedan crnogorski naslov - trodijelni omnibus “Između dana i noći” režisera Andra Martinovića. U programu je kao manjinska srpska koprodukcija prikazan i film berlinske redateljice Angele Schanalec “Bila sam kod kuća, ali…” koji je dobio i priznanje žirija na nedavno završenom Berlinaleu. Na koncu, u konkurenciji se našlo i šest srpskih premijernih naslova.

Taj program žirirala su tri žirija. U dva su bili uključeni i članovi iz Hrvatske: u službenom žiriju član je bio odlazeći v.d. ravnatelja HAVC-a Danijel Rafaelić, autor teksta koji čitate bio je član žirija za nagradu “Nebojša Đukelić” - nazvanu po popularnom beogradskom kritičaru i voditelju filmskih TV emisija 80-ih godina. Sudjelovanjem u žiriju za nagradu “Đukelić” na neki sam način i vraćao dug novinaru čije su filmske emisije bitno usmjerile moje filmofilstvo, čovjeku čiji mi je TV rad otkrivao Fassbindera, Wendersa ili Chabrola u vrijeme kad sam još bio srednjoškolac iz provincije.

Kad su tri žirija dodijelila nagrade, ispostavilo se da su hrvatski filmovi prošli prilično dobro. Film “Sam samcat” Bobe Jelčića osvojio je nagradu za režiju službenog žirija i posebno priznanje (drugu nagradu) žirija kojeg sam bio član. „Osmi povjerenik“ je od glavnog žirija dobio nagradu za scenarij a “Aleksi” Barbare Vekarić dobio je, pak, od glavnog žirija nagradu za najbolji debitantski film, što je posebno zanimljivo zna li se da je taj film u Hrvatskoj primljen prilično suzdržano.

 

Istinita priča

Među srpskim filmovima, dva su se izdvojila nagradama. Film “Slučaj Makavejev: proces u bioskopskoj sali” Gorana Radovanovića dobio je nagradu službenog žirija i nagradu “Milutin Čolić” lista Politika, a film “Šavovi” Miroslava Terzića dobio je nagradu “Đukelić” žirija u čijem sam radu sudjelovao. I meni, ali i drugim kolegama s kojima sam dijelio žiri, taj je film bio uvjerljivo najbolji od srpskih naslova prikazanih na FEST-u. Miroslav Terzić uzeo je kao filmski materijal istinitu priču o beogradskoj krojačici koja je posumnjala da su joj novorođenu bebu ukrali iz rodilišta, a njoj priopćili da je rodila mrtvorođenče. Iz te, nikad do kraja dokumentirane priče iz crne kronike Terzić je napravio zreo i suzdržan triler u kojem se spajaju socijalni angažman i zanat žanrovskog režisera.

 

Terzić informacije pušta na kapaljku, ponuka nas da tijekom znatnog dijela filma vjerujemo da je junakinja psihopat, a onda u samoj završnici zanimljivo relativizira ideju biološkog roditeljstva. “Slučaj Makavejev” - koji je odnio nagradu preostalih dvaju žirija - više je velika propuštena prilika nego do kraja dobar film. Redatelj Goran Radovanović imao je spektakularno zanimljiv polazišni materijal: dokumentarnu audiosnimku rasprave nakon projekcije “Misterije orga(ni)zma” u Novom Sadu 1971., rasprave na kojoj je masa gnjevnih puritanskih građana orkestrirano napala film i pridonijela njegovu bunkeriranju.

To je fantastičan materijal koji u sebi nosi hrpu paradoksa - od toga da je komunistički režim cenzurirao autora koji se predstavlja kao marksistički fanatik do sličnosti ondašnjih lijevih populizama s ovim današnjim konzervativnim. Sve te zanimljive dimenzije Radovanović je sveo na jednostavnu kritiku komunizma, začinjenu pokatkad napadnom metaforikom.

 

Adaptacija predstave

Zasigurno najzvučniji režiser u nacionalnom programu FEST-a bio je nesumnjivo Goran Marković, klasik “praške škole” i režiser za kojeg bih iskreno volio da je bolje ostario. Marković mi je bio i ostao najdraži redatelj generacije “pražana”. Njegovi filmovi poput “Variole vere” kultni su filmovi moje generacije, a neki naslovi iz 80-ih, poput “Majstori majstori”, “Tajvanska kanasta” ili “Deja vu”, precizno su artikulirali i osobno osjećanje i pogled na tadašnju Jugoslaviju s kojim sam se i mogao i još mogu kulturološki i klasno identificirati. Od svih jugoslavenskih režisera, Goran Marković je režiser koji mi je poetički i politički bio i ostao najbliži.

Na žalost, taj Marković kao da desetljećima ne postoji. Uz jednu bitnu iznimku (podcijenjeni i odlični “Kordon”), Markovićevi filmovi u posljednjih četvrt stoljeća ili su neprepoznatljivo slabašni ili su neambiciozni - a “Delirium tremens” prikazan na FEST-u pripada ovim drugim. “Delirium tremens” adaptacija je istoimenog Markovićeva kazališnog projekta u kojem je izvorno glumio Predrag Ejdus, kojeg je u filmu zamijenio Tihomir Stanić. U filmu on glumi glumca alkoholičara koji nakon trovanja alkoholom dospije na neurološki odjel. Tamo se uključi u seansu terapijske psihodrame tijekom koje se suoči s vlastitim pogrešno posloženim životnim prioritetima. Riječ je o filmu povišenije glumačke geste iz kojeg se vidi da mu je podrijetlo kazalište, a pokatkad vas zagrebe i doslovna didaktičnost.

 

Puno se više očekivalo i od filma “Pijavica”, režisera Dragana Marinkovića, nastalog po istoimenom romanu Davida Albaharija, nagrađenom 2006. NIN-ovom nagradom. S Albaharijem se, naime, još jednom pokazalo ono što smo više puta naučili iz loših adaptacija proza pisaca kao što su Michael Ondaatje ili Paul Auster. Naime, takva vrsta apstraktno-konceptualne postmodernističke proze ne ljubi se s filmom i teško trpi preradu u nepopravljivo tvarni i konkretni audiovizualni medij. “Pijavice” su film o mladom, ali uspješnom piscu (Nikola Đuričko) i tajanstvenom agentu (Lazar Ristovski) koji ga ucjenjuje da surađuje sa službom.

Dok pisac nastoji izmaknuti tajanstvenom špijunu, istodobno počinje istraživati svijet mističnih znakova koji ga uvodi u židovsku mistiku te započinje vezu sa ženom za koju se ispostavi da je agentica Mosada. Svašta su tu napabirčili Marinković i scenaristi, među kojima je i Albahari. Ima tu i “balkanskog špijuna”, i opsesije tajnim društvima, i ne-baš-uspjelog trilera, i postmodernističkog poigravanja narativnim kineskim kutijama, a sve se skupa - iskreno - s mozgom nije sastalo.

Program srpskih filmova donio je i nekoliko “low” ili “no-budget” uradaka koji nisu u potpunosti uspjeli, ali se u tim filmovima vidi trak talenta režisera kojima bih rado pogledao idući film. Prvi od njih je “Iz ljubavi” režisera Nenada Mikovića, film koji nam je djelomično zanimljiv i zato što je većim dijelom snimljen u Istri. Riječ je o komornoj drami o intelektualcu koji se teško nosi s tim da ga je vjerenica ostavila i pobjegla s najboljom prijateljicom. Nakon što se u prvom dijelu film rasipa na konfuzne odvojke, naglo postane bolji u drugom dijelu, kad naporni, pasivno-agresivni junak dolazi u Istru ne bi li pokušao posljednji put pridobiti dragu.

Najbolji je finalni dio filma, sniman na Kamenjaku kod Pule. Par bivših ljubavnika odlazi u šetnju uz more, šetnju koja se pretvori u pasivno-agresivnu odmazdu kad glavni junak dovabi djevojku na prijeteće klifove i pusti je da se s mukom izbavlja odatle. Riječ je o izvrsnih 20 minuta filma koji bi bili efektniji kao samostalni srednjometražni film.

Djelomice zanimljiv niskobudžetski “off” projekt je i film “Psi umiru sami” debitanta (i amatera) Nikole Petrovića. To je film o mladiću iz grada koji se povuče na snijegom zametenu planinu i počne raditi u pilani. Istodobno, film prati policajca koji istražuje tajanstvenu prometnu nesreću tek koji kilometar dalje. Odlično režiran i glumljen, to je film fine verističke atmosfere i uvjerljivog stila. No, sve se raspadne u završnici kad režiser kao deus ex machina uvede fantastični high-concept koji malo podsjeća na romane Luke Bekavca.

Taj niz srpskih niskobudžetnih “indiesa” zaokružuje film “Reži” redatelja Koste Đorđevića. Riječ je o filmu o 24 sata u životu pustopašne, divlje srednjoškolke. Autori su ne bez razloga film opisivali kao noćnu moru svakog roditelja: dok oni misle da cura čita lektiru, ona baulja gradom, provaljuje, krade, psuje, drogira se i biva zarezana nožem. Film je snimljen u 20-ak dugačkih sekvenci u jednom kadru, što mu daje stanovitu energičnost i uličarski verizam - no, Đorđevićevu filmu ipak manjka scenarističkog peglanja.

FEST je donio i dva nova slovenska naslova. Tom slovenskom paketu, treba odmah reći, jako je falio po meni daleko najbolji slovenski film u ovoj sezoni, humorna drama o nezaposlenosti mladih “Ne bom več luzerka” debitantice Urše Menart - film koji bi, da je igrao na FEST-u, možda bio i najbolji u programu. U Beograd je zato stigao film “Posledice” drugog debitanta, Danka Štantea. Riječ je o filmu koji je skrenuo pozornost kad je ujesen uvršten u program Toronta.

“Posledice” na opis zvuči jako generički: riječ je o adolescentskoj drami o momčiću koji dospije u popravni dom gdje otkriva svoju homoseksualnost započinjući vezu s glavnom barabom i kriminalcem među štićenicima. Film počne neuvjerljivo, čini vam se da su likovi i situacije jako tipski, a zaplet predvidiv kao da ga je pisao scenaristički algoritam. Nešto se, međutim, digne potkraj kad do izražaja dođu dobri glumci Matej Zemljič i Timom Šturbej, a film stilski i režijski živne.

“Izbrisana” je, pak, režiserski debi poznatog slovenskog pisca Mihe Mazzinija, čovjeka koji je u Hrvatskoj i prevođen, a roman koji je preveden - “Slatki snovi” - imao je i solidnu filmsku verziju. Mazzini se kao režiser debitant latio teme koja je politički jako važna - sudbine 25 tisuća slovenskih “izbrisanih” koji nakon osamostaljenja 1990. nisu uspjeli regulirati papire. Mazzini u filmu izlaže ekstremni slučaj djevojke iz Srbije (Judita Franković) koja kao “izbrisana” dolazi roditi u bolnicu, ali joj bolnički sustav ne da da odvede dijete jer ona nije slovenska državljanka, a dijete jest.

 

Da bi ta ekstremna situacija bila politički plauzibilna, Mazzini joj je morao prilagoditi faktografiju filma (dijete ima oca koji je ne priznaje i roditelje koji su je odbacili), što je u nekim trenucima stvorilo efekt da film više izgleda kao politički “case study” nego film o živim ljudima. Taj problem je naglašen i zato što Mazzini nije iskusan režiser, pa se u filmu osjete redateljske hrapavosti. Judita Franković je, međutim, vrlo dobra, a vrijedi spomenuti i to da glumi na tečnom slovenskom.

 

Ne baš dobri Crnogorci

Najmanje sreće FEST je, pak, imao s crnogorskim filmašima. Na festivalu nije bilo najboljeg ovogodišnjeg crnogorskog filma - “Ti imaš noć” Ivana Salatića - zato što je prije prikazan na FAF-u u Beogradu. Tako je iz Crne Gore stigao omnibus “Između dana i noći” režisera Andre Martinovića, načinjen od tri priče o odnosima očeva i sinova u tri epohe: 1945., 1989. i danas. Najveći problem filma je koncepcijska nedosljednost: priče se, naime, poprilično razlikuju stilom, tonom i duljinom, a dodatnu konfuziju stvara što jedna od njih uključuje priču u priči.

Regionalni je program FEST-a, ukratko, donio dva ili tri dobra filma, jedan intrigantni film koji će podijeliti mišljenja, nekoliko pokušaja koji pokazuju potencijal i nekoliko kvrgavih “ateriranja”. Sve to zajedno bilo je približno na razini prosječne pulske sezone - lošije od onih najboljih, a malo bolje od one lanjske, razmjerno slabe.

No, kad to kažem, treba odmah biti pošten i reći da ta usporedba nije sasvim primjerena. Jer, Pula je festival koji prikazuje sve hrvatske naslove i manjinske koprodukcije bile one premijere ili reprize, a FEST prikazuje premijere. Ovogodišnjoj bilanci srpskog filma svakako bi trebalo pridodati daleko najbolji prošlogodišnji srpski film “Teret” Ognjena Glavonića, koji je dospio do Cannesa, no ovdje nije igrao jer je bio u kinima. Također bi u tu bilancu trebalo pridodati i jesenski akcijski megahit “Južni vetar” Miloša Avramovića, kao i crnogorsko-srpsku koprodukciju “Ti imaš noć” Ivana Salatića, koja se prikazivala u popratnom programu Venecije. Pridodaju li se ta tri filma, bilanca beogradske filmske industrije 2018./2019. ipak je osjetno jača od one zagrebačke.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo