Projekcijom zombi-filma “Mrtvi ne umiru/The Dead Don’t Die” redatelja Jima Jarmuscha u Cannesu u utorak počinje 72. međunarodni filmski festival, novo izdanje najvećeg i najutjecajnijeg filmskog festivala na svijetu.
Tijekom deset dana Cannes će u pet dugometražnih i četiri kratkometražna programa donijeti na stotine novih premijernih naslova, uključujući i nove filmove Tarantina, Almodovara, braće Dardenne, Wernera Herzoga, Terrencea Malicka i Gaspara Noea.
Neupitni prvak među svjetskim filmskim festivalima, Cannes je desetljećima čvrsto držao primat probirući baš svaki film koji poželi: među režiserima je čak važila uzrečica da je bilo koji canneski off-program bolji od bilo kojega drugog festivala na svijetu. Taj i takav Cannes postupno se prilagođavao i novom medijskom pejzažu, uključujući pomalo pametne TV serije, VR, ali i produkciju Amazona i Netflixa.
Iznuda sindikata
Taj smjer - međutim - nije se sviđao utjecajnim francuskim sindikatima i lancima kina koji su 2017. iznudili od Cannesa političkim pritiskom odluku da filmovi internetskih distributera koji nemaju kino distribuciju ne smiju igrati u glavnom programu. Netflix je odgovorio brutalno: povukao je sve svoje filmove s festivala i preselio ih na rujansku Veneciju kojoj su lani tako u krilo pali novi filmovi braće Coen, Alfonsa Cuarona i drugih.
Rujanski blok festivala (Venecija i Toronto) spretno je iskoristio to što je Cannes sebi pucao u nogu. Počeli su dijeliti dio filmova, stvorili sinergijski efekt, a rezultat je bio taj da su najistaknutiji naslovi proteklih sezona nagrada (“Roma”, “Miljenica”, “Prvi čovjek”, “Oblik vode”, “Tri plakata izvan grada”, “La La Land”) listom preskočili Cannes. Prvi put nakon Drugoga svjetskog rata čini se da se težište s Cannesa seli na jesenski grozd festivala.
U tim okolnostima sa znatiželjom se očekivalo što će kao protuodgovor ponuditi 72. Cannes. Odgovor nije bio osobito iznenađujući. Cannes se oslonio na svoje pouzdane “domaće životinje”, istaknute autore koji godinama imaju pretplatničko mjesto u programu. Prvi od njih je svakako Quentin Tarantino čiji je “Once Upon a Time in Hollywood” potvrđen tek nakon što je festival već objavio program, a činjenica da je film na programu potkraj festivala daje naslutiti da će se dovršavati u vremenskom tjesnacu.
Drugi je Pedro Almodovar koji u Cannes stiže s filmom “Dolor y Gloria” (Bol i slava), poluautobiografskom pričom o usponu mladog režisera u eri libertinske i razuzdane “movide”, u Madridu 80-ih. Tu je i doajen britanskog socijalnog filma Ken Loach, a njegov “Sorry We Missed You” film je koji analizira nedaće prekarnog rada.
Terrence Malick u Cannes stiže s filmom “A Hidden Life”, trosatnim filmskim martirijem koji pripovijeda život austrijskog blaženika Franza Jägerstättera, katoličkog pacifista kojeg su nacisti strijeljali jer je odbio ići u rat. Od bivših pobjednika, tu je i alžirsko-francuski režiser Abdellatif Kechiche koji je svojedobno pobijedio svojim “Adelinim životom”, a sada dolazi s četverosatnim filmom “Mektoub, moja ljubav: intermezzo”. Svi ovi režiseri jednom su već pobijedili u Cannesu, a sad imaju priliku to napraviti drugi put.
Tu su, međutim, i dvojica ljudi koji imaju šansu postati prvi i jedini trostruki pobjednici Cannesa u povijesti. To su belgijska braća Dardenne koji stižu u Francusku s novim filmom “Mladi Ahmed”.
Mafijaški pokajnik
Uz ovaj klub bivših pobjednika, natjecateljski program donosi još poznatih imena. Veteran talijanskog političkog filma Marco Bellocchio tu je s dramom o mafijaškom pokajniku “Il Traditore/Izdajnik”, kanadski queer-vunderkind Xavier Dolan tu je s omladinskom dramom “Matthias i Maxime”, a korejski majstor visokobudžetnih žanrovskih filmova Bong Joon-ho tu je s filmom “Parazit”, psihološkim trilerom o siromašnoj protuhi koja se uspije zavući u život bogate obitelji.
Nakon prošlogodišnjih primjedbi da u programu “manjka” redateljica, ovogodišnja canneska konkurencija ima “čak” četiri filma redateljica. Što se pak Istočne Europe tiče, ona je u canneskoj konkurenciji tradicionalno bijedno zastupljena pa je tako i ovaj put. U igri za nagrade je samo jedan film iz Rumunjske, “Zviždači” Corneliua Porumboiua, čovjeka koji je 2006. za “12.08 istočno od Bukurešta” u Cannesu dobio nagradu za najboljeg debitanta.
U Cannesu je u pravilu barem jednako zanimljivo ono što se prikazuje izvan konkurencije kao i ono u konkurenciji. Tako je i ove godine. Doduše, Cannes 2019. nema niti jednu holivudsku ljetnu premijeru. No, tu je zato biografski film o Eltonu Johnu “Rocketman”. Na programu je i novi dokumentarni film o Maradoni Asifa Kapadije. Kontroverzni Francuz Gaspar Noe predstavit će u Cannesu svoj novi projekt “Lux aeterna” - navodno, srednjometražni film sa samo dvije glumice.
Drugi kontroverzni Francuz - Bruno Dumont - predstavit će nastavak svoje trilogije filmova o Ivani Orleanskoj, nastale prema djelima rano-dvadesetostoljetnog katoličkog nacionalističkog pjesnika Charlesa Peguya. Ludi genij “novog njemačkog filma” Werner Herzog ovaj je put u Cannesu s igranim, a ne dokumentarnim filmom, a taj film - pod naslovom “Family Romance LLC” - snimio je - u Japanu.
Abel Ferrara je, pak, film “Tommaso”, s kojim stiže u Cannes, snimio u Rimu gdje sada i živi. U programu Dvotjedan redatelja premijeru novog filma “Prva ljubav” imat će japanski pulp-meštar Takashi Miike, a u istom je programu i filipinski režiser poznat po jako dugim filmovima Lav Diaz. Njegov novi film “Ang Hupa” ima ovaj put “samo” 4 sata i 36 minuta. To je distopija koja se zbiva u Manili u bliskoj budućnosti, nakon katastrofalne erupcije vulkana.
Očišćeni program
S obzirom na sukob s internetskim distributerima i pritisak sindikata, Cannes je od prošle godine podosta “očistio” program od formata za male ekrane i TV serija. Ipak, iznimki ima. Tako će danski meštar “pulpa” Nicolas Winding Refn na festivalu predstaviti tri epizode svoje nove krimi serije “Too Old To Die Young” koju je producirao Amazon, a premijera joj je predviđena za srpanj. Riječ je navodno o psihološko-policijskom proceduralu s mjestom radnje u Los Angelesu. To je ujedno i jedina TV serija u canneskom programu.
Hrvatskih, ali i općenito ex-jugoslavenskih filmova ove godine u Cannesu nema. Dok proteklih par godina to nitko nije niti očekivao jer hrvatski film realno nije niti imao robu za ovu ligu, ove je godine finalna selekcija dočekana sa stanovitim razočaranjem. Naime, bar dva hrvatska režisera (Dalibor Matanić i Ognjen Sviličić) te jedan srpski (Srdan Golubović) prema prethodnim su se referencama mogli nadati ulasku. To se, međutim, nije dogodilo, pa će ti filmovi međunarodnu premijernu nišu morati potražiti negdje u jesen.
Nisu - treba reći - sjajno prošli ni drugi “istočnjaci”. U svim canneskim dugometražnim programima film imaju samo Rumunji (dva), Rusi (dva) i Litva. Velike kinematografije poput poljske, češke i mađarske festival je ove godine potpuno zaobišao.