Filmofil će vjerojatno pomisliti da je posljednja stvar koja je svijetu filma potrebna - još jedna filmska verzija Cyrana de Bergeraca. Slavi komad Edmonda Rostanda iz 1897. imao je, naime, dosad na desetke filmskih adaptacija. Adaptirali su ga i u nijemom i u zvučnom filmu, i u Hollywoodu i na indijskom jeziku telugu, a uloga zavodnika koji u tuđe ima sriče ljubavne stihove proslavila je i Josea Ferrera i Gerarda Depardieua. “Cyrana de Bergeraca” postavljalo se u kojekakve ambijente, od onog samuraja do bejzbolske momčadi. Postavljalo ga se - dakako - i u srednju školu.
Ideja o novoj srednjoškolskoj verziji “Cyrana” - ukratko - ne čini se baš kao najsvježija filmska zamisao. Ipak, upravo jedna srednjoškolska adaptacija Rostanda spada među najbolje filmove koje će publika moći vidjeti idućeg tjedna na Zagreb Film Festivalu.
ZFF - koji počinje u nedjelju projekcijom brazilskog filma “Voljeni” Gustava Pizzija - i ove godine u glavnom natjecateljskog programu donosi prve i druge filmove autora. U dugometražnoj konkurenciji ZFF-a ovaj je put dvanaest filmova. Među njima, vjerojatno najzvučniji je “Divlji život” (Wildlife), vrlo dobar redateljski prvijenac holivudskoga glumca Paula Danoa, film kojeg se spominje kao jednog od potencijalnih pretendenata za nadolazeće Oscare. U konkurenciji je i film “Teret” srpskog debitanta Ognjena Glavonića, film u kojem glumi Leon Lučev, koji je u svibnju sjajno prošao u Cannesu i u ovoj konkurenciji vjerojatno strši kao najozbiljniji favorit za nagrade. Konačno, tu je i film otvaranja, brazilski “Benzinho” (Voljeni), film o posesivnoj majci koja se teško miri što joj sina sportska karijera odvodi od kuće. Riječ je o živahnoj, temperamentnoj obiteljskoj dramediji, filmu koji pršti vitalitetom - ukratko, jednom od najboljih naslova koji će ove godine biti prikazani u Zagrebu.
Jagma za komedijama
Ono što se - međutim - izdvaja kao neobičnost konkurencije ZFF-a jest činjenica da se u vrhu kvalitete programa nalaze dvije komedije. Pronaći inteligentnu, a pitku komediju obično je najmukotrpniji zadatak svakog festivalskog selektora, a takvi su filmovi u art-niši tako rijetki da za njima u festivalskoj potražnji vlada prava jagma. Ove godine, ZFF ima dva takva. Prva od njih je urnebesni islandski film “Halle ide u rat” režisera Benedikta Erlingssona, a druga je britanski film “Old Boys” režisera Tobyja MacDonalda, komediografska verzija Cyrana smještena u elitnu britansku privatnu mušku školu.
Naslov filma - “Old Boys” - kolokvijalni je termin kojim se u Britaniji obično nazivaju bivši pitomci elitnih, privatnih srednjih škola poput Etona ili Harrowa. MacDonaldov film zbiva se na prijelazu 70-ih u 80-e godine u jednoj od takvih elitnih škola. Svi učenici su muškarci, uniforme su obavezne, važan dio obuke je sportsko- militaristički dril. Među đacima je i Amberson (Jonah Lawther) - dečko kojem je ta mužjačka kultura pakao. Amberson je mršavi, slabunjavi očalinko koji ima astmu, očajno je nedarovit za sport, a rulja privilegiranih klipana izruguje mu se kao sanjaru i “nerdu”. Među njima je i Winch (Jonah Hauer King), koji je sušta suprotnost Ambersonu: idol i vođa srednjoškolske rulje, očiti alfa mužjak, stasiti naočiti sportaš, ali i tupson bez duha i vica. “Cyranovska” radnja se počinje zaplitati kad u školsku zbornicu pristiže novi nastavnik francuskog (Denis Menochet) - osorni i frustrirani neuspješni pisac. S njim stiže i njegova kći (Pauline Etienne). Francuskinji za oko padne naočiti Winch, ali o njemu ne zna ništa. Stoga po Ambersonu kao lojalnom kuriru šalje svoje ljubavno “pismo” koje zapravo nije pismo nego VHS s namontiranom ispovijedi. Winch brzo shvaća da ni slučajno ne može smisliti i snimiti nešto što bi po duhu pariralo domišljatim, duhovitim kasetama francuske cure. Stoga angažira glavnog junaka da za njega smišlja i snimi VHS poruke. Amberson pristane među ostalim i zato što mu Winchova zaštita diže rejting u mužjačkoj džungli. Daljnji će smjer, naravno, biti očekivano rostandovski: Amberson se zaljubi u Francuskinju kojoj ljubav izjavljuje u ime drugog, a zdvojni Winch shvaća da se Francuskinja ne zaljubljuje u njegove bicepse, nego u duh i humor koji - nisu njegovi.
Priča filma - ukratko - stoput je prepričan Rostandov zaplet, ovdje duhovito usađen u epohu VHS-a, audiokaseta i kasno analogne medijske kulture. No, ono što režisera MacDonalda očito najviše pali je groteskna satira na elitističku kulturu britanskih privatnih škola. Fikcionalnu elitnu školu MacDonald prikazuje groteskno, kao potpuno bizarno i u svakom smislu nepodnošljivo mjesto. Ključna tradicija škole je njihova autohtona loptačka igra - bizarna smjesa ragbija i odbojke za koju je ključno da se igra u blatu i u do koljena nabujalom potoku. Sastavni dio vojnog drila su manevri s drvenim puškama i kamuflažom, a tjelovježbu predvodi nastavnik u - oklopnom vozilu! Jutarnje buđenje sastoji se od toga da posljednjeg u spavaonici proliju sićem ledene vode, a vršnjački mobbing svodi se na lepezu svirepih mužjačkih iživljavanja. Jedan od grotesknih rituala škole jest i taj da tijekom govora ravnatelja na svaki spomen utemeljitelje ustanove učenici moraju ustati, triput nogama topnuti o pod i uzviknuti “Founder!”. MacDonald - ukratko - britanske privatne muške škole prikazuje kao klasno bahata i anakrona mjesta puna sadizma, militarizma, praznog rituala i čiste budalaštine. Nakon “Old Boys”- vjerujte mi na riječ - ni Hogwarts ni metloboj više nećete gledati istim očima.
Tajni život
Druga, možda i bolja komedija u glavni dugometražni program ZFF-a stiže s Islanda. “Halle ide u rat” film je Benedikta Erlingssona, redatelja kojeg zeefefovska publika poznaje po komediji u “O konjima i ljudima” prikazanoj na ZFF-u 2014. Bila je to jedna u nizu ruralnih high-noncept komedija proteklih s Islanda u ovoj dekadi, a za moj ukus čak nije bila među boljima. “Halle ide u rat” je nešto drugo - film koji je doista duhovit, i koji zaista ne sliči ni na što slično.
Erlingssonov filma priča je o naslovnoj junakinji Halle (Halldora Geirharđsdottir), osobi koja vodi dva paralelna života. Za javnost, ona je mirna i pitoma voditeljica lokalnog zbora koja upravo čeka papire za usvajanje iz Ukrajine. No, Halle ima tajni život maskiranog osvetnika: kao eko-terorist, ona samostrelom i strelicama sabotira dalekovode u islandskoj pustopoljini, ne bi li spriječila ekološki štetnu investiciju javne elektroprivrede i privatnih partnera. Politika i policija mobiliziraju se ne bi li našli “ubačene teroriste”, a pritom - kao komični refren - stalno hapse pogrešnog krivca - španjolskog biciklista-turista. Istodobno, Halli se zapetljava privatni život: iz Ukrajine joj stiže poziv za udomiteljstvo, a sestra blizanka koja je jogin (također Geirhaerđsdottir) najavi joj da odlazi u ašram.
Metafilmski štos
Erlingssonov film duhoviti je komediografski high-concept pun obrata, koji za razliku od mnogih visokih koncepta ima i efektan završni “twist”. Ono što- međutim - Erlingssonov film čini drukčijim je provodni geg sustavno sproveden kroz film. Većina filmova - naime - ima u sebi nasnimljenu nedijegetsku muziku koja ne pripada svijetu koji je pred kamerom: to je tako uvriježena filmska konvencija da je gledatelji puno stoljeće ne propituju, i nikad im ne pada napamet “otkud sad” simfonijski orkestar koji svira dok se par ljubi u žitnom polju. Erlingsson ogoljava tu konvenciju i pretvara je u geg: svaki put kad se u filmu čuje ilustracijska muzika, u pozadini se kadra - najčešće u pustoj divljini - pojave i muzičari: trojica islandskih limenih puhača i tri ukrajinske folklorne pjevačice. Zatečeni tim metafilmskim štosom, uskoro ćete samo sebe uhvatiti kako po kadru tražite muzičare čim se začuje tuba ili trombon. Da se taj štos samo ponavlja, ne bio zanimljiv nakon nekoliko puta. No, Erlingsson ga sjajno varira i postupno nadograđuje kao dramaturški alat. Tako u finalu filma pratimo tipičnu, stereotipnu scenu lažnog hepienda nakon kojeg slijedi novi obrat. U toj sceni, junakinja u prolazu spazi “orkestar” koji još ne svira, no koji je tu i očito čeka da počne svirati. Čim ih vidi, junakinja sluti da stvari nisu čiste i da će biti još peripetija. Nema što - riječ je o dosjetki na koju bi bio ponosan i sam Tex Avery.
Uz sjajni “Teret” i brazilske “Voljene”, ove dvije komedije spadaju u filmove koje zagrebački filmofili na ZFF-u ne bi trebali propustiti.