Film “Egzorcizam” Dalibora Matanića u osnovi je zapravo nusproizvod.
Matanićev horor na temu egzorcizma nastao je kao uzgredni produkt istoimene kazališne predstave koju je Matanić napisao i režirao za Istarsko narodno kazalište iz Pule. Inspirirana stvarnim slučajem egzorcizma u istarskom Vodnjanu, predstava uživo i u realnom vremenu prati pokušaj egzorcizma nad duševno oboljelom (ili - ako hoćete - obuzetom) djevojkom Mašom (Nika Ivančić). Egzorcizam izvodi mladi, nadobudni svećenik kojem je to prvi takav obred (Janko Popović Volarić). Stvarni inspirator egzorcizma je, međutim, djevojčina starija sestra (Helena Minić), pobožna i tiranska glava kuće koja mlađu sestru drži pod željeznom stegom.
Sam egzorcizam u Matanićevoj predstavi ima i svjedoke. Pobojavši se negativnih medijskih reakcija, mjesna biskupija daje dozvolu za snimanje katolički orijentiranoj Obiteljskoj televiziji, koja na teren šalje ambicioznu i skeptičnu novinarku (Lana Gojak). TV novinarka na mjesto egzorcizma dovodi i psihijatricu (Senka Bulić) koja je djevojku dugo i uzaludno pokušavala liječiti, te koja se protivi egzorcizmu, a svećenika smatra opasnim šarlatanom. Tih petero likova nađu se zajedno u tijesnoj podrumskoj prostoriji, pred kamerom šutljivog, objektivnog svjedoka: snimatelja obiteljske TV (Marko Braić) koji prati i snima čitavo zbivanje.
Matanićeva kazališna predstava počivala je na svojevrsnoj intermedijalnoj petlji. Gledatelj predstave pratio je pred sobom na sceni sam čin egzorcizma, te konfrontaciju likova. Istodobno, na platnu iza glumaca gledatelj je mogao pratiti video streaming onog što u tom trenutku snima TV snimatelj na sceni. Na taj način, redatelj je uspio dobiti svojevrsnu “montažu” u kazalištu, više vizura jednog te istog događaja. Također, to mu je omogućavalo da dio radnje izmjesti sa scene: likovi bježe, tumaraju koridorima kazališne kuće, a pri tom publika predstavu prati na ekranu, kao film. Ti audiovizualni dijelovi mahom su se sastojali od dugih neprekinutih kadrova vožnje kroz podsvijetljene hodnike. Podsjećali su stoga stilski na najpoznatiji okultni “one-take” horor suvremene kinematografije: slavni “(REC)” Katalonaca Balagueroa i Plaze.
Upravo taj video materijal - koji je u predstavi služio kao popratna nadgradnja - okosnica je filma “Egzorcizam”. Matanić je uzeo taj materijal, nadogradio ga kontraplanovima iz vizure objektivnog promatrača, nadodao filmu uvod i epilog, te složio ekstremno niskobudžetski politički horor, načinjen s vidljivom nakanom da potpiri kontroverzu.
Medjunaslov I u kazališnoj verziji “Egzorcizma” najveći je problem bio - tekst. Matanićev je predložak, naime, pretrpan, tabloidan i na pogrešan način provokativan. Zaplet “Egzorcizma” počiva na jednoj bombastičnom motivu - samom egzorcizmu. Mataniću to nije bilo dosta, pa je zaplet nakrcao još koječim, od sotonizma, svećeničkog seksualnog zlostavljanja, pedofilije u obitelji, preko samoubojstava mladih, prakse “home-schoolinga”, pa sve do “closet-ustaštva”.
To gomilanje svega i u kazališnom je “Egzorcizmu” proizvodilo neželjeni efekt zagušenja. Ali, predstava je imala dva dobra aduta. Prvi od njih je ono što je uvijek najjači adut kazališta - to je neposredna, fizička nazočnost glumaca. Drugi je redukcija vremena i prostora, svedenost na Ovdje/Sada. Kad likovi u predstavi govore o prošlosti, nemate pojma da li izmišljaju ili lažu, zato što je prošlost isključena sa scene.
Obje jake strane koje je - uz sve mane - kazališni “Egzorcizam” imao, u filmu su nestale. Fizička bliskost glumca u filmu ne postoji, pa ni osjećanje nelagode kad se pred vama počnu zbivati egzorcistički spazmi i bjesnilo. S druge strane, Matanić je zbivanju u četiri zida odlučio dati kontekstualizaciju time što je egzorcizmu pridodao konvencionalni uvod, epilog, te fleš-bekove koji vizualno ovjeravaju da je ono što egzorcirana djevojka govori - istina. Time je raspršio nelagodnu neizvjesnost koja je u kazalištu pridonosila tekstu. Nije poslušao Hitchcocka, koji je u intervjuu s Truffautom ustvrdio kako filmski režiseri griješe kad žele “provjetriti” kazališne tekstove na filmu. Kazalište na filmu - tvrdio je Hitch - treba pustiti da bude komorno i teatralno, a na primjeru “Egzorcizma” čovjek stječe dojam da je stari meštar bio u pravu.
Matanić već desetljeće i pol ima reputaciju hrvatske inačice Michaela Winterbottoma - režisera koji s neumornim elanom hrli iz projekta u projekt, od prestižnih TV serija do no-budget horora, snimajući nerijetko izvan sistema, bez “script-doctoringa” i sjedenja na scenariju. Dijelom i zato, redateljeva je filmografija notorno neujednačena, te sadrži i filmove slavljene u Cannesu, ali i prilične koještarije. Nakon “Zvizdana” i “Novina” - međutim - Matanić igra u višoj ligi. Od njega se očekuje da uzgaja vlastiti autorski brend i ponavlja međunarodnu vidljivost. Površni nusprodukti poput “Egzorcizma” u tome mu nisu, i neće biti na korist.