Bilo je to prošlog ljeta. Marko je bio na brodu kad je dobio poziv agentice. Dođi na audiciju za seriju “Na granici”, rekla mu je. Sjeo je s prijateljem i krenuo čitati opis lika Luke kojeg će utjeloviti.
- On je lijen, voli spavati do kasno i izlaziti. Odmah mi je bilo jasno, pa to kao da netko mene opisuje - kaže mi Marko Braić (27), koji je na kraju i izabran za ulogu za koju se prijavio pa ga sad gledamo na malim ekranima u dramsko-humorističnoj seriji Nove TV. S vremenom se, kaže, usporedo s razvojem serije produbljivao i njegov lik pa su razlike između njih dvojice postajale sve vidljivije.
- Luka ima više muda za neke stvari od mene. On napravi što želi iako zna da je to pogrešno. Ne razmišlja o posljedicama, dok ja volim promisliti o tome što će moj postupak značiti za okolinu. Ipak, otkako ga glumim, malo sam se okuražio - naučio sam direktnije komunicirati s ljudima, ne previše razmišljati i vjerovati u ono što radim - objašnjava mladi glumac.
Marko inače dolazi iz Peroja, sela 12 kilometara udaljenog od Pule, gdje je pohađao Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer kiparstvo.
Posljednju godinu srednje škole proveo je u Montani, u SAD-u, gdje je i maturirao.
- Nakon povratka bio sam buntovan i nisam želio polagati državnu maturu. Zato sam upisao akademiju u Sarajevu, gdje sam diplomirao u klasi profesora Ermina Brave. Nisam mogao bolje proći - priča Marko, pojašnjavajući da ga je oduševio entuzijazam i strast mladoga glumca i profesora Brave, ali i ostalih šest kolega na klasi, koji su također bili došli iz cijele regije.
- Gotovo svi smo bili u sličnoj situaciji, otišli smo od doma pa smo tamo imali samo jedni druge. Stalno smo radili, znali smo biti na akademiji i do 1 ujutro. Davali smo portiru lovu da bi preskočio tramvaj i otišao na taksi, sve samo da možemo što duže vježbati - kaže.
Uvod u pravu stvar
Nakon što je dobio diplomu s akademije, nije imao osjećaj da zna sve o glumačkom zanatu. To je, kaže, profesija u kojoj učiš cijeli život.
- Akademija je samo uvod u pravu stvar. To je predgovor u knjizi. Možda čak i posveta, kojoj na kraju piše “Sretno!”, a na tebi je da napišeš ostatak knjige - slikovit je.
S diplomom se vratio u Istru, gdje je vrlo brzo dobio vrhunsku priliku za učenje - Dalibor Matanić angažirao ga je na “Egzorcizmu”.
- Najprije smo radili predstavu, a potom i snimili film. Za početak karijere bilo mi je predivno raditi projekt na kojem sam imao ultimativnu slobodu. Na sceni i pred kamerom uvažavali smo svačije ideje, nije bilo onoga da se nas mlađe kolege ništa ne pita. Bila je to kreativna mašina u kojoj smo svi bili važni i jednako stvarali - prisjeća se. Osim što je “Egzorcizam” bio odličan projekt zbog kvalitetne ekipe otvorene za suradnju, radi se o žanru relativno slabo zastupljenom u hrvatskom kazalištu i filmu, što je dodatno oplemenilo cijelo iskustvo.
- Ne volim gledati filmove u kojima ima brutalnosti, a ide se na estetiku ružnoće, ali volim takav pristup u radu. Intrigira me kao glumca, ali ne i kao gledatelja. Kad bih bio redatelj, vjerujem da bih bio vrlo morbidan. S “Egzorcizmom” sam se na neki način oslobodio straha od tog žanra - otkriva Marko. - Općenito vjerujem da se strahova najbolje riješiti upoznavanjem. Tako sam, primjerice, za diplomski za temu uzeo shizofreniju. Imao sam veliki strah od te bolesti pa sam po biografiji Johna Nasha pisao tekst i radio dramatizaciju. Ušao sam u to, upoznao bolest, saznao kako uopće dolazi do nje i na kraju bio vrlo zadovoljan - dodaje.
Fabreova škola
Nakon što je projekt “Egzorcizam” završio, Marko je otišao u Belgiju na masterclass redatelja Jana Fabrea. Neko je vrijeme boravio u Zagrebu, gdje je radio predstavu sa scenom Gorgona, pa se opet vratio u rodnu Istru.
- Od 14. godine radim sezonske poslove. Uvijek sam na više strana, prošlo sam ljeto radio četiri posla. Bio sam prodavač u trgovini, stražar u garaži, instruktor u adrenalinskom parku, vodič na brodu oko Brijuna, animator, odnosno princ na princess balu - smije se dok nabraja.
- Možda najteži od svega bio mi je posao s djecom. Shvatio sam da nemam tu vrstu humora koja je na njihovoj razini. Previše sam brutalan - iskren je Marko.
Iako je shvatio da neki poslovi nisu za njega, ne žali. Drago mu je da ih je probao, a takvim se konceptom razmišljanja vodi i kroz život općenito.
- Nekad bih volio biti sve, možda zato i volim glumu. Sad sam, recimo, već šest mjeseci neki buntovnik. Volim analizirati ljude, staviti se u njihovu perspektivu. Nikada ne bih imao hrabrosti razgovarati s roditeljima kako to Luka radi, a sada to mogu a da nitko zbog toga ne pati. To je igra u kojoj uživam - napominje Braić, pojašnjavajući na što točno misli.
- Kažem za sebe da sam profesionalni mislilac pa stalno razmišljam za čime bih žalio da, recimo, imam tek nekoliko preostalih dana života. Kad mi nešto padne na pamet, odlučim odmah u startu to ispraviti. Ne želim žaliti ni za čim, želim znati da sam ispunio svoje putovanje i vrijeme koje mi je na raspolaganju. Iskoristiti ga maksimalno, ali odgovorno.
Pobornik sam ideje o slobodi, ali s druge strane uvijek pokušavam biti svjestan okoline i živjeti u harmoniji s drugim ljudima - nastavlja Marko.
Ljubav prema zenitu
Osim glumom, umjetnički se izražava i fotografijom, analognom.
Fotografira Zenitom koji mu je dao otac.
- Volim tražiti priče, pa i fotografije radim na način da jedna uz drugu funkcioniraju poput narativa. To me opušta, volim osjećaj zabilježavanja trenutka, života. Ne fotkam stalno, samo kada imam vremena i znam da idem nekamo gdje će biti zanimljivih kadrova - objašnjava, dodajući da je pobornik analogne fotografije jer mu se čini da digitalija izobličuje fotografije, a boje čini neprirodnima.
Da nije glumac, želio bi se profesionalno baviti sportom.
Pažnja mi je dosta rasuta pa mi je odlično kad imam neki autoritet koji me tjera da idem naprijed i fokusiram se.
Volio bih raditi i neki takav film, u kojem bih se mogao uživjeti u, recimo, ulogu nekog boksača, u stilu Muhammada Alija. Gušt mi je kad igram neki tako specifičan karakter, volim probati u potpunosti osjetiti život svojeg lika.
U Sarajevu smo, recimo, za kolektivni diplomski radili predstavu o beskućnicima pa sam od stana do Akademije išao odjeven za pozornicu. To je bilo doista posebno iskustvo - iskren je Marko.
Govoreći o pozornicama, dotičemo se trenda golišavih glumaca u kazalištu.
Braić se, kaže, već skidao na pozornici, što mu nije bio problem jer je u svim slučajevima bio uvjeren da je takav čin doista nužan za radnju i dramaturgiju.