U ovogodišnju noć dodjele Oscara kao najveći favoriti ulaze dva filma koji su dobili po deset nominacija. Jednog od njih režirao je Meksikanac, drugog Grk. Jedan od njih je crno-bijeli film na španjolskom jeziku u kojem glavnu junakinju glumi naturščica koja govori mistečkim jezikom. Drugi je, pak, britanski film koji se bavi pretilom lezbijskom kraljicom, djelo režisera čiji su filmovi, poput “Očnjaka” i “Alpi”, inače roba za žestoka art-kina. E, da, uza sve postoji još nešto što smo zaboravili. Prvi od ta dva filma - onaj meksički - uopće niste mogli vidjeti u kinima zato što je Netflixova proizvodnja.
Ne samo prije petnaest ili deset, nego i prije pet godina, ovakva najava noći nagrada Američke filmske akademije zvučala bi potpuno nezamislivo. Tijekom dugih desetljeća, nagrade Akademije bile su rezervirane za pretencioznije filmove iz produkcije velikih studija. Čak i u 90-ima, kad se dogodio “indie” prevrat, Oscari su bili rezervirani za anglosaksonske drame s jako srednjostrujaškom estetikom, poput onih koje su u Miramaxu proizvodila sad već zloglasna braća Weinstein.
Oscar je imao malo ili nimalo veze sa svijetom europskih velikih festivala i europskih filmskih nagrada. Brojni filmovi koji su osvajali Oscare - poput “Zaljubljenog Shakespearea”, “Engleskog pacijenta” ili “Kraljevog govora” - u Europi nisu imali nikakav ugled, čak i kad su bili europski/britanski. Čak je i Oscar za strani film bio svijet za sebe u odnosu na europski i azijski filmski ukus. I njega su koji put dobivali filmovi za koje s ove strane vode nitko nije čuo, čak i kad su bili dobri.
Taj svemir, izgleda, više ne postoji. Vjerojatno su tome kumovala pravila koja su se promijenila, odnosno predselekcija stranih filmova koju radi odbor znalaca. Došlo je i do smjene generacija, a Akademija se i pomalo europeizirala, jer je u njoj sve više neamerikanaca ili onih koji žive u Europi (ponajprije u Londonu). Kako god, američki i europski art-ukus očito su se približili. Vidjelo se to i prethodnih godina kad su pobjeđivali mali i nekomercijalni filmovi, poput “Mjesečine” (2017.).
No, nikad se to tako nije vidjelo kao ove godine.
Uoči oscarovske večeri u nedjelju, dva su filma koja prednjače po broju nominacija za nagrade Akademije: “Roma” Alfonsa Cuaróna i “Miljenica” Yorgosa Lanthimosa. Ta su dva filma prikazana na festivalu u Veneciji, gdje su dobili prvu i drugu nagradu. Riječ je o dva filma koji su i jezikom, i vizualnim pristupom, i temom puno bliži konvencijama kinotečnog art-filma nego studijskom sustavu. Ujedno, riječ je o dva filma za koje nema šanse da će biti kino-hitovi. Jedan od njih - “Miljenica” - to ne može zbog osebujne estetike i neugodne teme. Drugi ne može jednostavno zato što - kao Netflixov proizvod nikad neće igrati u regularnim kinima.
Od ta dva filma, Cuaronova “Roma” u ovom trenutku strši na kladionicama kao favorit. Dogodi li se da pobijedi, bit će to prvi put da je Oscara za strani film dobio film bez ijedne rečenice dijaloga na engleskom (izuzetak su, dakako, nijemi filmovi, uključujući nijemog “Umjetnika” koji je dobio Oscara 2012.). Bit će to - također - tek treći crno-bijeli film koji osvaja Oscara nakon “Apartmana” 1960.: uz “Romu”, na toj su listi “Umjetnik” i “Schindlerova lista”. Konačno, bit će to prvi put u povijesti da je Oscara dobio film koji nije imao regularnu kinodistribuciju, osim minimalnih sedam dana koje obvezuju pravila Akademije.
Tijekom posljednjih godina filmski biznis i kinokultura internetske su distributere katkad gledali s podozrenjem, ili čak neprijateljstvom - poput Cannesa koji je Netflix izbacio iz programa. Dobije li “Roma” Oscara, to bi moglo značiti da je ratu definitivno kraj te da počinje suživot.