OVOGA TJEDNA U KINIMA

FAHRENHEIT 11/9 Kad je Trump u pitanju, nema kod Michaela Moorea mekog sjenčenja: uspoređuje ga s Hitlerom

YouTube

 

Krivnju za pojavu Trumpa po Mooreu nosi liberalna politička elita. Moore drži da je Demokratska stranka izdala američku radničku klasu, da se previše okružila bogatima i uspješnima, da je ulazila u previše političkih kompromisa

Dokumentarni filmovi Michaela Moorea bili su i još jesu predmet čestog omalovažavanja. Puno je ljudi u svijetu filma koji zaziru od njegova redateljskog metoda, propovjedničke didaktičnosti, nametljivog insceniranja prizora i napasnog guranja pred kameru.

Također, nemali dio publike zakolutat će očima na politički aspekt njegovih filmova, a među njima neće biti samo Mooreovi konzervativni protivnici. I dobar dio lijevo-liberalne Amerike volio bi da za filmskog glasnogovornika svojih ideja ima nekog obrazovanijeg i analitičnijeg.

Tko je kriv

Unatoč svemu tome, Michael Moore je bez sumnje najutjecajniji politički dokumentarist posljednjih četvrt stoljeća. Svojim “Roger and Me” (1989) vratio je politički dokumentarac u američki film. Sa “Bowling for Columbine” (2002) potakao je veliki come-back dokumentarnog filma u srednjestrujaška kina. Moore je filmovima popratio gotovo svaki veliki prijepor američke politike u 21. stoljeću, od rata protiv terorizma do financijske krize 2008. A ima li se na umu koliko je predsjednički mandat Donalda Trumpa potresao Ameriku i američko samopoimanje, onda se od vodećeg američkog političkog dokumentarista očekivalo da o tome nešto - snimi.

I snimio je. Ovog tjedna u hrvatska kina kreće film “Fahrenheit 11/9”, novi film Michaela Moorea koji se bavi Trumpovim usponom i pobjedom. Sam naslov filma varijacija je naslova ranijeg njegova filma o Georgeu Bushu (“Fahrenheit 9/11”). Oba naslova - dakako - jasna su aluzija na Bradburyjev “Fahrenheit 451”, a u oba Moore se poigrava s datumskom podudarnošću: 11. 9. bio je datum terorističkog napada na twinse, dok je 9. studenog dan Trumpove izborne pobjede.

S tim danom Moore i počinje film. U efektnoj montažnoj sceni, prikazuje nebrojene mudre eksperte i političke insajdere koji na TV najavljuju kako “nema šanse” da Trump postane predsjednik. Nakon te furiozne uvodne montažne sekvence, dočarava šok 9. novembra: suzne oči, baloni koji se klate, dvorane pune volontera preneraženih izraza lica. Što je pošlo nakrivo? - pita Moore. Tko je kriv? Putin? Netko drugi?

To pitanje - tko je kriv? - provodna je tema ovog filmskog ekspozea.

 

Michael Moore prema fenomenu Trumpa ima kompleksniji odnos nego što bi ga imao i jedan liberalni ili lijevi javni radnik. On - naime - nije dio obrazovanog, liberalnog establishmenta, ne potječe iz intelektualne elite. Moore je po klasnom i političkom podrijetlu zapravo uvelike blizak Trumpovoj glasačkoj bazi.

Rođen je u gradu Flint u Michiganu koji je do 80-ih bio imućni centar autoindustrije, dok General Motors nije zatvorio 90 posto radnih mjesta. Od tada na ovamo, grad koji je bio veličine Splita smežurao se na pola bivšeg stanovništva, prošao dva bankrota, dvije stečajne uprave i masovno trovanje vodovodom, a u njemu je ostala živjeti gnjevna, pauperizirana radnička klasa kojoj su kruh oteli “Kinezi” i “Meksikanci”.

Liberalne elite

Upravo je to socijalna magma koja je stvorila Trumpa, a prema toj bazi Moore nema prezriv pogled s visoka. U jednom trenutku u filmu čak se posipa pepelom i priznaje da je s Trumpom imao uzajamni trenutak očijukanja. U film uvrštava dokumentarni snimak u kojem ga Jared Kushner naziva “vizionarom” te zajednički nastup u talk showu u kojem Trump hvali njegov “Roger and Me”.

Za Moorea - međutim - kad je Trump u pitanju nema mekog sjenčenja. On Donalda Trumpa uspoređuje s Hitlerom. Obojica su - argumentira - na vlast stigli u uzornim demokracijama, zemljama jake liberalne tradicije i visokih kulturnih standarda. Obojica su isprva doživljavani kao pajaci. Obojice se isprva nitko nije doista bojao, jer su se svi uzdali u snagu Ustava, diobe vlasti, “duboke države”. Moore čak pronalazi uvodnik iz jednog njemačkog lista židovske zajednice u kojem 1933. uvodničar stišava paniku, jer “herr Hitler sigurno neće voditi politiku kakvu je najavljivao”. Po Mooreu, današnje Sjedinjene Države u istoj su fazi kolektivnog poricanja.

Tko je - međutim - kriv da se “Hitler” dogodio? Po Mooreu, nisu krivi ni Rusi, ni rasisti, ni Ku Klux Klan, ni glupi redneci. Krivnju za pojavu Trumpa po Mooreu nosi liberalna politička elita, uključujući Demokratsku stranku, te - pogotovo - posljednju dvojicu demokrata predsjednika, Clintona i Obamu. Moore drži da je Demokratska stranka izdala američku radničku klasu, da se previše okružila bogatima i uspješnima, da je ulazila u previše političkih kompromisa. Moore vadi statističke podatke iz raznih izvora kojima argumentira da je većina Amerikanaca vrijednosno zapravo lijeva - da zagovara jednakost plaća, više javnog zdravstva, manje troškove obrane.

Mooreovo je mišljenje kako vladajući establišment unutar institucija uspijeva prigušiti takve glasove, a jedan od alata za to gušenje je manjkava unutrašnja demokracija. Pri tom izlaže primjere koji zanimljivo podsjećaju na hrvatske priče o Plenkoviću, HDZ-u i referendumima. Priča o listama potpisa koje negdje tamo prebrojava netko “njihov”, o stranačkim elitama koje manipuliraju predizborima, o delegatima koji izdaju volju baze.

Po Mooreu - međutim - mnogo je gori krimen liberalne elite taj što nisu dovoljno napravili da pomognu ugroženim Amerikancima. To Moorea argumentira digresijama u kojima analizira nekoliko odjelitih političkih skandala, a nije veliko iznenađenje da mu je ključna inspiracija opet bio njegov zlosretni rodni grad - Flint.

Fatalna čaša vode

Flint je grad koji je nakon krize spao na 100 tisuća stanovnika koji su se napajali vodom iz jezera Huron. Kad je grad bankrotirao, prinudni povjerenik i guverner Michigana Snyder zaključili su da je to preskupo te grad prespojili kraćim cjevovodom na rijeku Flint. Nakon nekoliko mjeseci, pedijatrica iračkog podrijetla Mona Hanna Atisha otkrila je da djeca u Flintu u krvi imaju zastrašujuće količine olova, koje - među ostalim - smanjuju i kvocijent inteligencije. Ukratko - veli Moore - “vlastima je uspio san svake terorističke organizacije: otrovati vodom cijeli američki grad”. Kad je postalo jasno da je kriv novi cjevovod, guverner i povjerenik su pokušali falsificirati podatke, pa ih zataškati, no skandal je izbio. Tada u Flint slijeće Barack Obama.

Po Mooreovom mišljenju, predsjednikov posjet služio je samo tome da apaurinizira gnjev i spriječi proteste. U jednoj sceni, Obama traži da mu na scenu donesu čašu vode iz flintskog vodovoda, da bi - kad ju je dobio - samo navlažio usne i odložio je na pult. Ta slika - kazuju Mooreovi michiganski sugovornici - bila je trenutak kad je pretežno crna lokalna zajednica izgubila ikakvu vjeru u Obamu, demokrate, političku elitu. Ta apatija po Mooreovu je mišljenju stvorila politički humus za Trumpovu pobjedu, a ta slika - Obame koji hini da pije vodu iz javne špine - dramaturški je klimaks filma.

“Fahrenheit 11/9” manje je elaboriran i filmski razrađen od većine Mooreovih dokumentaraca. Dok su njegovi drugi filmovi uključivali efektne igrane inscenacije, vješto manipuliranje arhivskim materijalom i režiranim statistima, u “Fahrenheitu 11/9” toga nema. Riječ je o filmu koji je u filmskom smislu zapravo priprost i sastoji se od kompilacije arhivskih slika uz popratno “predavanje”. Filmu - k tome - nedostaje reda i tematskog jedinstva, pošto Moore kaotično hrli iz teme u temu.

Unatoč tome, mislim da je “11/9” politički možda najpoticajniji Mooreov film. Ovaj put ne propovijeda već preobraćenima, nego napada publiku koja je ideološki “njegova” i ukazuje joj da je sama proizvela zajedničkog belzebuba. Nakon dugo vremena, Moore je snimio film s kojim se ne morate samo očigledno slagati, nego se o njemu može i poticajno razgovarati.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo