U jednoj od prvih scena filma “Fantomska nit” londonski krojač Woodcock (Day Lewis) razgovara sa svojom dominantnom, pokroviteljskom sestrom (Manville). Woodcock je upravo pri kraju veze koja se raspada, a sestra mu kaže “mislim da je trenutak da odeš na izlet u prirodu”.
Woodcock upravo to i napravi. Sjedne u sportski auto, odveze se na obalu i tamo u seoskom restoranu spazi smušenu, krotku konobaricu koja govori neodređenim stranim akcentom - Almu (Krieps). Već za nekoliko dana Alma će se useliti u Woodcockovu kuću, postati nešto između ljubavnice i šegrta, a već prve večeri Woodcock će novu muzu pokazati osobi s kojom dijeli sve: svojoj sestri koja - među ostalim - novoj djevojci uzima i krojačke mjere. U “Fantomskoj niti” stvari su od prve jasne: glavna junakinja Alma nije ništa drugo nego - lovina.
Sve se to skupa zbiva u vremenu i socijalnom ambijentu koji frapantno podsjeća na Miloša Crnjanskog i njegov “Roman o Londonu”. To je London 1955., stara imperijalna elita još živi kao odumirući relikt, a Woodcock je krojač za tu elitu. Za aristokratkinje, bogatašice i belgijsku kraljicu radi zamamno lijepe haljine, žene se bore ne bi li postale njegove mušterije, a on sam se ponaša poput karikature ćudljivog umjetnika. Već nakon par dana traži od Alme da za doručkom tiše maže maslac na kruh jer ga grebanje noža remeti dok skicira kreacije.
Alma - koju izvanredno glumi luksemburška glumica Vicky Krieps - uskoro shvati da se našla u kući potpunih emocionalnih kripla, stiješnjena između sebičnog i sadističkog ljubavnika te posesivne i dominantne sestre koja podsjeća na Miss Danvers iz Hitchcockove “Rebecce”. Već nakon pola sata filma svaki bi normalni gledatelj poželio spaliti sve zalihe sukna u kući Woodcockovih, a uvaženog krojača i njegovu sestru poslati silom na radnu akciju Brčko - Banovići. Alma - međutim - niti bježi od te tiranije, niti je kani rušiti.
Umjesto toga pokušava zavladati tom patrijarhalnom klopkom, a za sredstvo kako to postići koristi - otrovne gljive. Paul Thomas Anderson redatelj je koji se često bavio tiranskim likovima. Od “Magnolije”, preko “Bit će krvi”, do “Mastera”, Anderson nerijetko za središte svojih filmova uzima despotske očeve, svirepe gurue, beskrupulozne poduzetnike. I “Phantom Thread” u svojoj okosnici nosi takvog tiranina - novo je što je ovaj put on umjetnik, ali i ljubavnik glavne junakinje.
Anderson je i bio i ostao silno darovit redatelj. “Fantomska nit” je majstorski film u svakoj sceni. Režiran je poput mučne, ali efektne klopke, vizualno bolesno lijep, elegantan, precizan i hladan. Dva lika na kojima počiva film zastrašujuće se uvjerljivi, a Vicky Krieps istinsko otkriće. Ne postoji trenutak u filmu u kojem niste svjesni da je to radio majstor - ipak, kad gledate “Phantom Thread” imate osjećaj da gledate direktni prijenos iz paukove mreže: očekujete da lovina pobjegne, ali se ona umjesto toga prepušta. “Fantomska nit” je film o jednom antipatičnom svijetu, odvratno patrijarhalnom i klasno duboko reakcionarnom. Istodobno - to je film iz kojeg je odstranjen svaki revolt, smoždena svaka težnja za promjenom. Andersonov film pomalo je nalik Woodcockovim haljinama - neopisivo je lijep, ali ta ljepota omamljuje i paralizira.