Dok gledate dokumentarac s nešto malo igranih dijelova, “Joseph Pulitzer: Glas naroda” (danas u Kinoteci u 18 h), ne možete se oteti dojmu da su novine krajem 19. i početkom 20. stoljeća bile neusporedivo zanimljivije nego danas.
Djelomično i poštenije (bar kad se usporede s medijskim carstvom Ruperta Murdocha), no i tada je bilo senzacionalizma i političkog podmetanja. Pulitzer je mlađim generacijama poznat prvenstveno po nagradi koja se dodjeljuje najboljim novinarima i fotoreporterima, međutim, njegova je biografija nevjerojatno uzbudljiva. Mađarski Židov dokopao se Amerike tako što se pristao boriti u Građanskom ratu umjesto sinova tamošnjih bogatuna, da bi poslije radio najmizernije plaćene poslove (skupljao leševe žrtava kolere i dr.) i spavao u teretnim vagonima: bio je - srećom - iznimno štedljiv, i kad se napokon dokopao pristojno plaćenog reporterskog mjesta u St. Luisu, uspio je kupiti dvoje novina niske naklade koje je spojio u jedne - St. Louis Post Dispatch.
Joseph Pulitzer: Glas naroda
Legendarne novine
Te su se sve bolje prodavale, dovoljno da Pulitzer skupi kapital i zaputi se u New York, gdje se domogao legendarnih novina World, koje su se u jednom razdoblju prodavale milijun primjeraka dnevno. Velik poklonik Charlesa Dickensa, brzo je shvatio da novine ne prodaju vijesti nego priče o ljudima, pa čak i onima siromašnima. Organizirao je kampanju među svojim čitateljima za gradnju Kipa slobode, i danas jednog od najvažnijih američkih simbola, novine je smjestio u tada najvišu zgradu u New Yorku, posebno izgrađenu po njegovim nacrtima, objavljivao je liste bogataša koji nisu platili porez, a kad je otkrio da je država platila 40 milijuna dolara za izgradnju Panamskog kanala, od čega je znatan dio završio u džepovima političkih špekulanata, nemilosrdno je razotkrio skandal. Tužila ga je administracija predsjednika Teddyja Roosevelta, ali ga je Vrhovni sud oslobodio po svim točkama optužbe. Prvi je shvatio da novine ne smiju financirati stranke nego oglašivači i uveo priloge za čitatelje - glazbene note, krojačke arke i dječje stranice. Grafički, World je izgledao senzacionalno, i uvezani mu primjerci vrijede pravo bogatstvo.
Nakon njegove smrti, nije to više bio isti list, a zgradu su im srušili kako bi olakšali prilaz Brooklynskom mostu.
Psihičko zlostavljanje
Najvažniji film na današnjem programu Festivala tolerancije (u kinu Studentski centar u 19 h) svakako je “Preodgoj Cameron Post” Desiree Akhavan, redateljice koja se prvenstveno zanima za teme o lezbijkama, ali i jedne od osnivačica pokreta Time’s Up (Krajnje je vrijeme), važnog za novu žensku samosvijest i ravnopravan rodni položaj u američkom show-businessu, bar kad su honorari u pitanju i radna mjesta u velikim holivudskim kompanijama. Njezino je ostvarenje lani dobilo Grand Prix na festivalu američkog nezavisnog filma u Sundanceu, skromnog je budžeta, ali mu je priča iznimno provokativna, a glumačka ekipa sjajna (Chloë Grace Moretz iz “Štemera” Matthewa Vaughna, Sascha Lane iz “American Honey” Andree Arnold i Jennifer Ehle iz tv verzije “Ponos i predrasude”). Naslovna junakinja zgodna je provincijalka koja s prijateljicom uživa u lezbijskom filmu “Desert Hearts”, pa odluči to probati i u stvarnosti. Uhvati ih njezin dečko, tako da je teta kod koje živi (roditelji su joj prije godinu dana stradali u prometnom udesu) pošalje u kršćanski dom, gdje smatraju da je homoseksualizam moguće izliječiti.
Godina je 1993., ne možete vjerovati da se tada u Americi u nešto takvo vjerovalo, no voditelji doma svoj su posao shvatili krajnje ozbiljno. Nema tu fizičkog kažnjavanja, ali psihološko zlostavljanje - kako to definira Cameron - je gotovo nepodnošljivo i rezultira teškim ozljedama jednog od polaznika. To je i povod da ona i njezino dvoje prijatelja koje je tamo stekla nešto poduzmu. Sugestivno režiran, sa efektno profiliranim likovima, film poručuje da odgojitelje treba poslati na preodgajanje a ne njihove štićenike.
Edipov kompleks
Film neobična naslova “Plemeniti divljak” (prikazuje se u Studentskom centru u 21 h) dobio je dvije nagrade Izraelske akademije, za najboljeg glavnog glumca (Neveh Tzur) i sporednu glumicu (Shira Haas), vrlo dobro ga je režirao Marco Carmel, a poprilična novina u toj kinematografiji je tema edipovskog kompleksa, incesta koji se čak i realizira.
Plemeniti divljak
Naslovni junak je punački 15-godišnjak Eli, kojeg se vršnjaci ne usude zlostavljati, jer je poprilično jak i prepun energije, tako da bez teškoća nađe curu. Njega, međutim, muče drugi problemi, roditelji su mu razvedeni, on živi kod majke i njezinog novog supruga, oboje su liječeni ovisnici i malo je potrebno da skrenu na stranputicu, s očuhom je u katastrofalnim odnosima, rado bi se preselio ocu, slikaru i alkoholičaru, no taj ne želi preuzeti nikakvu odgovornost, pa ni onu za sina. Elijeva je fiks ideja da opet spoji roditelje, no nijedno od njih dvoje nije tome sklono. Film se zbiva u siromašnim četvrtima, to je neka vrsta izraelskog neorealizma, a razigravanjem fabule bio bi zadovoljan i Luchino Visconti. Možda ne i sa uokvirivanjem priče, no to ne smeta toliko ukupnom dojmu.