SVILIČIĆEV 'GLAS'

HOĆE LI NOVI HRVATSKI FILM RAZGNJEVITI CRKVU? 'Jesu li ljudi koji žele stvoriti vjernike svjesni da ih zapravo ne stvaraju, nego možda odbijaju?'

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 07.12.2019. u 16:46

Zagreb, 021219.
Redatelj Ognjen Svilicic uoci zagrebacke premijere novog filma.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

 

Isprva se sve čini idilično. Majka, koja je prihvatila angažman na brodu, dovela je sina Gorana u katolički internat negdje pokraj mora; prostor izgleda uredno i lijepo, njoj se sve to čini vrlo zadovoljavajuće i zadovoljna odlazi na svoj novi posao. Goran možda nije izabrao najprikladniju majicu da se predstavi u toj sredini, na njoj piše “Heisenberg”, što je pseudonim Waltera Whitea iz vrlo subverzivne američke serije “Na putu prema dolje” (Breaking Bad), no to kao da nitko nije zamijetio.

Upoznaje vršnjake s kojima će provoditi dane i noći, naizgled je opet sve u redu, međutim, prvi problem javlja se pri objedu. Učenici bi najradije nasrnuli na hranu, međutim, ravnateljica Danijela upozorava ih da se prije no što počnu jesti moraju pomoliti. Svi to rade, neki nevoljko, jer su već gladni, osim Gorana, koji samo zuri pred sebe i ne namjerava se niti prekrižiti.

To se odmah postavlja kao problem, ali ne zato što je tinejdžer upao u gnijezdo bogomoljaca, nego zato što se ne pridržava pravila koja svi prihvaćaju. To su mlade cure i dečki koji se ne razdvajaju od mobitela, na njima ima i nepriličnih fotografija i poruka, ali sve je u redu dok ne izazivaju strpljenje ravnateljice. Ona odmah jasno pokazuje da Goranovo ponašanje neće tolerirati, ali ni on ne popušta. Pošalje ga na razgovor mjesnom svećeniku, simpatičnom mladiću koji bi najradije da se Goran prilagodi i prestane izazivati sve oko sebe, i svećenika zgrane njegova izjava: “Nema Boga.”

Kasno za Pulu

Tako započinje novi film Ognjena Sviličića “Glas”, koji nije bio završen na vrijeme da bude prikazan na pulskom festivalu, ali je zato primljen na veliki međunarodni festival u Busanu u Južnoj Koreji, gdje je ispraćen izvrsnim kritikama. Poslije je prikazan i na festivalu u njemačkom Cottbusu, imao je premijeru i u Varšavi, a u nas će u kina stići 20. siječnja, kad malo jenja gužva holivudskih blockbustera i domaćih filmova. Film je inače hrvatsko-srpsko-makedonska produkcija, i izgleda dosta drukčije od ostvarenja kojima se dosad predstavio Sviličić (najpoznatiji su “Oprosti za kung fu”, “Armin” i “Takva su pravila”).

Zanimalo me u kakvim je okolnostima nastao “Glas”. “Snimali smo ga prošlog ljeta, zatim montirali u Beogradu, a Makedonci su se pobrinuli za dizajn zvuka, kostimografiju i rasvjetu. Potpuno smo bili gotovi u osmom mjesecu”. Odakle Makedonci u filmu situiranom na Jadranu? Objašnjava mi kako Makedonski filmski fond jako dobro funkcionira i da je s njima radio i “Takva su pravila”. Kako kaže, oni nemaju veliku produkciju, ali su im filmovi vrlo zapaženi - evo sad je “Bog postoji, njeno je ime Petrunija” Teone Strugar Mitevske, manjinska hrvatska koprodukcija, dobio prestižnu nagradu Lux Europskog parlamenta. Dokumentarni “Zemlja meda” obišao je čitav svijet i pokupio hrpu nagrada. Makedonska država to zna cijeniti i dosta se novca slijeva u kinematografiju. Tako je bilo i kod nas kad su nam filmovi imali više odjeka u svijetu. Njihov filmski fond funkcionira na razini srpskog i hrvatskog, stalno se nešto snima i broj koprodukcija je velik.

Kako su se probili u Busan? “Zapravo smo htjeli u Veneciju, slijedili smo primjer ‘Takva su pravila’, no tamo nas nisu primili i onda smo krajem devetog mjeseca dobili poziv za Busan. Nismo htjeli puno čekati, svjetska prava je otkupila francuska kompanija Wide - već su jako dobro prošli s Brešanovom ‘Svećenikovom djecom’ - i njima se dopalo da odemo u Busan. Tamo su imali i svog čovjeka, koji je inače iz Trsta, a ta kombinacija da nas gura Wide na tako velikom festivalu činila se primamljivom. Busan sam inače dobro znao jer sam tamo bio s ‘Arminom’ i ‘Takva su pravila’, no sada sam vidio da se situacija promijenila još više u korist tog festivala: odjednom sam vidio selektore sva tri velika europska festivala, što prije nije bio slučaj. Budući da oni imaju sve više novca, tako i sve više ljudi dolazi tamo. Siguran sam da će doći trenutak kad će oni postavljati uvjete: njima još nedostaje šarm Europe, ali su po platežnoj moći iznimno jaki. Posvuda su imali šahtove na kojima piše Busan film festival, i očito je da se žele probiti među četiri najveća svjetska festivala. Njihov najveći problem je to što su jako daleko, zato im zasad odgovara da se orijentiraju prije svega na azijske filmove. Ipak, europskih filmova je sve više, tamo postoji i udruga European Film Promotion, koja organizira razne susrete i brine se da europski proizvodi ne ostanu neprimijećeni. Cilj je povezivanje Azije s europskim arthouse tržištem, zato što to oni nemaju, njima je to nešto nepoznato. Film koji nije žanrovski za njih ne postoji. Zagrebačko kino Europa - koje nažalost više ne radi - za njih bi bilo fenomen. Sve što tamo postoji od arthousea, to je od filmaša koji studiraju vani, to znam jer sam dvojici bio script doktor. Jedan od njih, Yeo Siew Hua, pobijedio je lani u Locarnu s filmom ‘Zamišljena zemlja’, a sad sam radio na njegovom novom projektu.

Staljinističke metode

Manje je poznato da je Sviličić u protekle dvije-tri godine gotovo rasprodan kao script doktor u regiji i u svijetu. Sudjelovao je na radionicama koje su se bavile mentoriranjem scenarija, imao masterclass na EAVE (Europski audiovizualni poduzetnici), pa u Grčkoj, zatim na renomiranom češkom Midpointu, također na radionici First Film First za mlade redatelje, u organizaciji njemačkog Goethe Instituta: obavio je uglavnom sve najvažnije europske scenarističke radionice. Posljednji scenarij na kojem je radio bio je od poznatog litavskog režisera Sharunasa Bartasa. U regiji, pak, puno očekuje od filma “Otac” Srđana Golubovića, tu je koproducent Propeler film Borisa T. Matića, hrvatski udio je ozbiljan, glavnu ulogu igra Goran Bogdan, a film će na jedan veliki svjetski festival, ali ne želi (i ne smije) reći koji. Pisao je i novi film Mirjane Karanović, njezin drugi nakon vrlo uspješne “Dobre žene”, kao i debitantski film Gorana Stankovića, poznatog po seriji “Jutro će promijeniti sve”. Pisao je i pilote za dvije serije koje će raditi HTV.

Srećom, puno tog posla obavio je preko interneta, Sharunasa Bartasa je, primjerice, upoznao, ali su uglavnom komunicirali preko Skypea. Ipak, kad su u pitanju projekti koji se razvijaju u Beogradu ili Ljubljani, draže mu je da direktno radi s redateljima.

Prelazimo na razgovor o filmu “Glas”. Zašto je majka poslala sina u takvu školu, ako je već znala da je netrpeljiv prema religiji? “Nije to baš tako, njoj je imponiralo što katoličke škole imaju komfor, jeftinije su, i što je najvažnije, djeluju sigurno. To da on neće pristati sudjelovati u vjerskim ritualima, njoj koja ide raditi na brod, nije se činio kao osobit problem. Pogotovo jer je smatrala da Goran ima mušice koje će nestati u školi sa strožim režimom. Beogradski kritičar Miroljub Vučković gledao je film u Busanu i rekao kako je to film o pasivnoj agresiji, što smatram vrlo točnim. Ideja mi je bila da to bude neka vrsta kineskog mučenja, da agresija postaje sve jača i jača, sve dok se zatvorenik ne onesvijesti. Junak je, pak, u posebnoj situaciji, ne može pristati na njihove uvjete, a opet ne želi ni potpuno raskinuti odnose s njima. Majice koje on stalno mijenja pokazuju da jedini pokušava barem malo izraziti kakvu-takvu osobnost”.

Mladi Frano Jakovčević izvrstan je u ulozi Gorana, učinio mi se po svježini kao neprofesionalni glumac, no ispada da je već imao filmskog iskustva i glumio u zapaženom kratkom igranom filmu “Trešnje” Dubravke Turić. “On je skoro pa formiran glumac. U Splitu, kao i svugdje, postoje dramske sekcije, i iz njih smo uzimali glumce koje vidite u filmu. To svakako nisu naturščici,”

U filmu ima poznatih glumaca u manjim ulogama - Igor Kovač i Goran Bogdan - no za upraviteljicu škole Danijelu odabrao je manje poznato lice. “Belma Košutić je sarajevska glumica, igrala je tamo po televiziji, ali ovdje je ne znaju i to mi je bilo ključno. Htio sam nekoga za koga se ne zna kako će reagirati, a opet posjeduje nekakav poseban autoritet.”

Intrigiralo me što Goran povremeno napravi izgrede zbog kojih bi u nekoj drugoj školi bio itekako strogo kažnjen, no to se ovdje ne dogodi. “To su staljinističke metode, ti sam moraš priznati da si kriv. Nije stvar u tome da ti nekoga kazniš, stvar je u tome da on sam sebe kazni. Ideja mi je bila da ispada kao da su oni žrtve, a ne on.”

Indikativno je i to što školski prostori djeluju novo i uređeno, vidi se da je u to uložen ozbiljan novac. “Poruka je da je Crkva jedina institucija u Hrvatskoj, a možda i u Europi, koja ulaže u ideologiju. Kako je komunizam propao, a i NATO pakt ne zna protiv koga bi se borio, Crkva jedina ima ideju o nečemu.”

Iskreni vjernici

Pitanje je koliko je u svojoj namjeri učinkovita. Naime, kad instruktor (Igor Kovač) upita đake tko se od njih smatra iskrenim vjernikom, podignu se najviše dvije ruke, ostali su u nedoumici. Također, noću u spavaonici jedan učenik na donjem krevetu usrdno moli, dok onaj na gornjem onanira uz pornografiju na mobitelu.

“Mene je tu posebno zanimalo jesu li ljudi koji žele stvoriti te vjernike svjesni da ih zapravo ne stvaraju, nego čak možda i odbijaju. Cijela ta katolička ikonografija donekle je potrošena, osim ako se ne koristi za Božić ili za advent. Ja sam čitao Bibliju, pa i Kur’an, jer me to zanimalo, i siguran sam da će Crkva morati napraviti neki novi koncil na kojem će reći: ‘Slušajte, ovo više ne vrijedi, uzmimo radije ono drugo na što ljudi bolje reagiraju.’ Tri kralja su lijepa bajka, ali zanimljivo je da se deset zapovijedi koje se danas uče nisu više one iz Biblije. U Bibliji se lijepo kaže da je idolopoklonstvo zabranjeno, to piše u Starom zavjetu, što znači da se više ne bi smjelo prodavati sve one figurice na kojima za blagdana svi tako dobro zarađuju. No Crkva se ne želi odreći toga “merchandisinga”. Moj junak je upravo protiv tog “merchandisinga”, ne protiv vjere. Znate kako to ide, zašto su poslije rata svi bili za komunizam. Što je seljak iz Zeline znao o komunizmu? Ništa, išao je tamo zato što su svi drugi išli tamo. Vrh ideologije misli da oni privlače ideologijom, a zapravo privlače konformizmom.”

Osunčani ugođaj

Je li problem Crkve što ne zamjećuje da mlade zanimaju potpuno druge stvari? “Mislim da su crkveni koncili u 10. stoljeću puno brže reagirali na sve ono što se događalo oko njih. Kad vidite svećenika da na YouTubeu pjeva ‘Ciao bella’, onda je očito da za mnoge katolike u svijetu to nije problem. Ali to je problem hrvatske Crkve. Taj model po kojem se nacionalnost dijeli po religiji tipičan je samo za ovo podneblje i zato je ono manje tolerantno nego većina drugih. Ja sam bio na katoličkoj misi u Washingtonu, gdje je svećenik pjevao i svirao gitaru. I to je bilo jako dobro, jer je on bio i duhovit. Ovo podneblje sve je napravilo grubljim, pa tako i religioznost. Problem je kad ta religioznost, koja mora biti duhovna, prelazi u nešto drugo, u politički-socijalno, a onda gubimo nešto što se zove sekularna država. Nepojmljivo je da se na Trgu bana Jelačića, na javnom mjestu, izlažu mošti sveca, da se u školama postavljaju križevi. Što ako nisi katolik? Znači li to da moraš otići iz ove zemlje? Moj junak je netko tko je agnostik, ne ateist, on vjeruje u duhovnost, ali ne i u Boga s bijelom bradom. Svega toga što on želi u katoličkoj školi koju pohađa nema.”

Vaš koproducent je i Hrvatska televizija. Jeste li imali problema s njima kad ste im ponudili projekt? “Ne, jer to je film o nekonformizmu, tu nema nikakve političke obojenosti.”

Film izgleda potpuno drukčije od vaših prethodnih filmova, pun je mediteranskog kolorita, nema depresivnosti istočnoeuropskog filma. “Moja koscenaristica Marijana Verhoef, Beograđanka koja je udana za Nizozemca, pomogla mi je da izbjegnem te klišeje. A i direktor fotografije Marinko Marinkić, kojem je ovo prvi dugi film, ostvario je nužan osunčani ugođaj. Htio sam probati nešto drugo u vizualnom i u scenarističkom smislu, vidjeti postoji li neka niša za ovako nešto u našem filmu.”

Na zidovima škole ima i prilično žestokih poruka upućenih “nevjernicima”. “Okrutnost iz Starog zavjeta danas baš nije u Crkvi preporučljiva, smatra se neprimjerenom, povezivanje vjere s nasiljem apsolutno je neprihvatljivo. Na premijeri u Varšavi upravo su to jako dobro shvatili. Čisto sumnjam da 80 posto Hrvata koji se izjašnjavaju kao vjernici idu u crkvu ili da znaju navesti tri rečenice iz evanđelja. Kad se mi želimo definirati po nečemu, to su Katolička crkva, Oliver Dragojević i Luka Modrić, no samo zato što su to najopćenitija mjesta.”

Naredni projekt? “Radit će se o obitelji, o ocu koju dolazi u Berlin vidjeti sina prije no što će on imati operaciju spola, i proba ga uvjeriti da to možda nije najbolja ideja. Bavit će se time jesmo li mi osobe po spolnosti ili po onome što nosimo u sebi. Bit će to komedija, ali i nešto vrlo ozbiljno. Naslov će biti ‘Muško’. Jako je teško ovdje napraviti nešto što će biti gledano vani, ali ovo bi možda mogao biti takav pokušaj.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo