U subotu navečer, pulski je filmski festival otvoren projekcijom “Generala”, jednog starački okoštalog filma koji ideološki, stilski i duhovno miriše na plijesan. A istog tog popodneva u Puli je u off-programu prikazan jedan film koji je čisti antipod toj memli. Riječ je o filmu koji je sve ono što Vrdoljakov velespektakl nije: lepršav, šarmantan, mladenački, stilski živ, brz, pun neuljepšanog i razuzdanog života. Film o kojem pišemo prvo je ugodno iznenađenje ovogodišnjeg festivala. A naslov tog filma je “Zagrebački ekvinocij”.
“Zagrebački ekvinocij” film je nastao u produkciji zagrebačkog neformalnog produkcijskog kolektiva CEFGI koji čini petero studenata različitih zagrebačkih fakulteta. Dvoje među njima ključni su motori “Zagrebačkog ekvinocija”: Brođanka Ena Bašić koja je na špici potpisana kao producentica, te režiser i scenarist filma Svebor Mihael Jelić. Rođen 1998., Jelić je najmlađi režiser kojem je ikad dugometražni film igrao u Puli, a zahvaljujući dijelom i “Ekvinociju” nakon filma je postao brucoš režije u Beču. Jelić i Bašić film su producirali u kućnoj radinosti, a budžet filma (9000 kuna) prikupljen je crowd-fundingom.
Od sumraka do zore
“Zagrebački ekvinocij” ime nosi po istoimenoj pjesmi kantautora Mikija Solusa, muzičara koji se u filmu pojavljuje i kao glumac, a njegova pjesma prati epilog filma. Film se sukladno naslovu zbiva u noći martovske ravnodnevice, od sumraka do zore. Prati šestero mladih koji odluče organizirati tulum u praznom stanu. Podijele su tri grupe: dvije cure moraju srediti stan, dva muškarca kupiti alkohol, a Luna (Luna Pilić) i Blagi (Tin Blagojević) zaduženi su nabaviti travu. Inicijator cijele zamisli je Lena (Lena Medar) koja smisli party ponajviše zato što se nada da će na njega navratiti muzičar koji joj se sviđa: taj je muzičar, dakako, upravo Miki Solus. U podtekstu je filma svojevrsna urbana legenda koju Jelićev film tretira kao činjenično polazište. Po toj urbanoj legendi, postoji stan od 150 kvadrata u centru Zagreba kojem je vlasnik otišao u Švicarsku, a stan ostavio zagrebačkoj omladini da u njemu slobodno tulumari bez brige o radnom vremenu, racijama, policiji i kiši.
Glumačka otkrića
Radnja “Zagrebačkog ekvinocija” traje tijekom desetak sati i prati šest glavnih likova koji tijekom noći upadaju u različite tužno-smiješne dogodovštine. Ukradu im ruksak, zamijene jakne, gube novac i osobne karte (dvije!), uhapse im dilera, švercaju se u tramvaju, bježe pred uberovcem kojem su ostali dužni. Kast filma relativno jednostavan: sve mlade likove glume debitanti, naturščici amateri među kojima ih je par (pogotovo Pilić i Blagojević) koji su ugodno otkriće. Odrasli u filmu uglavnom predstavljaju smetnju i remetilački faktor, a te odrasle jedine glume pravi glumci: Dado Ćosić, Goran Grgić, Ksenija Marinković, Ozren Grabarić. Režiser Jelić pritom pokazuje vještinu da profi glumce odabere i koristi kontra glumačkog tipa. Grgić tako glumi dobrodušnog uberovca koji sluša narodnjake, a Marinković - sasvim kontra svog tipa - mrzovoljnu i opaku susjedu u haustoru u kojem je tulum.
Plot-twist
“Zagrebački ekvinocij” zanimljiv je i kao svojevrsna urbana topografija, filmski putopis kroz suvremeni omladinski Zagreb i njegovu supkulturu. Film bilo slikom bilo zvukom donosi dobar dio nove muzičke scene grada, on High5, Krankšvestera, Kiše metaka do spomenutog Solusa. Također, on je i putopis po novom teen Zagrebu, od Opatovine, Tvornice, Močvare, pa do đira pred “džamijom”, i to onakvom kakva je bila prije nego što su je Bandićevi grmosječe “uljepšali”.
Zagrebački ekvinocij
“Zagrebački ekvinocij” je film koji su snimili 20-godišnjaci, sa svim dobrim i lošim što s tim ide. Film je u mnogo čemu klinački adolescentski. Neki među mladim glumcima zaškripe čim zinu. Scenarij je pun slučajnosti i nategnutih plot-twistova (dvije izgubljene osobne, ej?). U trenucima pripovjedne nesigurnosti vidi se uočljivo da bi “Ekvinociju” dobro došlo malo skrpit-doktorskog češljanja. Kad scenarist i režiser Jelić pokušava zagrebati dublje u likove ili psihologizirati, rezultat su self-help monolozi koje pas s maslom ne bi pojeo, a glumci ih s mukom izgovaraju.
Bolji od Vrdoljaka
Ali, sve te slabosti blijede pred zaraznom energijom i dinamičnom razuzdanošću filma. Jelić se u “Ekvinociju” predstavlja kao redatelj s talentom i gotovo ispečenim zanatom. Bez većih teškoća kontrolira zamršen zaplet s više fabularnih linija. Vizualni mu je prosede odličan. Vješto u film unosi vizualne dosjetke poput split-screena, animacije ili poigravanja tekstovnim umetcima. Zna kudikamo bolje raskadrirati i dinamizirati scenu od 70 godina starijeg kolege Antuna Vrdoljaka. Usporedba “Generala” i “Ekvinocija” – filma od 9000 kuna i filma od 20 milijuna kuna - točno pokazuje razliku. Pokazuje kako to izgleda kad film režira digitalni useljenik, a kako kad to radi digitalni domorodac. Kako izgleda film čovjeka koji se filmskom jeziku priučio, te pripadnika generacije kojoj je to materinji jezik, koji je taj jezik usisao s majčinim mlijekom.
Posljednjih godina pulsku su direkciju kritizirali što off-projektima daje udarne termine u areni i devalvira cehovsku razinu domaćeg filma. Čini se da je ovaj put pulski om napravio oprečnu grešku. “Zagrebački ekvinocij” je možda amaterski no-budget, no mogao je zagrijati Arenu, pa je šteta što je prikazan samo na popodnevnoj projekciji u zatvorenom.