OD DANAS U KINIMA

JURICA PAVIČIĆ O FILMU 'JUŽNI VETAR' Avramovićev film je - ukratko - filmska esencija čistog testosterona

 

Srpskoj kinematografiji kontinuirano uspijeva nešto što hrvatskoj nikako ne ide od ruke: a to je proizvodnja žanrovskih hit filmova koji nisu komedije.

Dok hrvatski domaći hitovi pripadaju isključivo jednom žanru - regionalnoj ili slengovskoj komediji - srpska kinematografija u redovnom ritmu proizvede uspješni triler, muzički ili akcijski film koji se domogne šesteroznamenkastih gledanosti. U hrvatska kina upravo kreće novi primjer te hvalevrijedne filmske mikrokulture. Riječ je o gangsterskom filmu “Južni vetar” redatelja Miloša Avramovića koji je tijekom ove jeseni prohujao kroz srpsku distribucijsku mrežu premašivši 300 tisuća gledatelja u samo četiri tjedna. Uspjeh “Južnog vetra” bio je to veći što je bio potpuno neočekivan. Premda je film bio tapeciran glumačkim zvijezdama, iza njega nije stajao ni poznati scenarist, ni poznati redatelj. Redatelju Avramoviću - koji nije baš mlad - “Južni vetar” je bio tek drugi film, a prvi - “Krojačeva tajna” (2006) imao je svojedobno gledanost koja zvuči “hrvatski” - samo 1276 gledalaca.

“Južni vetar” je gangsterski triler koji se zbiva u ambijentu profesionalnih kradljivaca automobila. Junak filma je Maraš (Miloš Biković), mladi i neobuzdani kradljivac koji radi za dilera ukradenih vozila i svog kriminalnog mentora Cara (Dragan Bjelogrlić). Stvar se zaplete kad jednog dana Maraš na svoju ruku ukrade bugarski Mercedes, ne znajući da je u autu pošiljka heroina. Vjerujući da je kurir otuđio robu, mafijaš Golub (Nebojša Glogovac u posljednjoj ulozi) ubije bugarskog kurira i potpiri rat dviju mafija. Da bi izbjegao odmazdu, Golub ubojstvo pripisuje Marašu i Zecu. U rat dilerskih klanova se, međutim, upliće i policijski inspektor Stupar (Timotijević) kojem zadatak nije presjeći tok droge, već upravo suprotno. Roba mora teći jer iz tog biznisa i on i politički pokrovitelji vuku “pinku”. Stoga se Stupar uključi u traganje za Marašem koji je u bijegu.

 

Avramovićev film je - ukratko - filmska esencija čistog testosterona. Svi glavni likovi čisti su, hawksovski alfa mužjaci. Ženski likovi su ili skrbne majke ili dekorativna bižuterija koju otjerate kad pucnete prstima. Film je prekrcan mačo fetišima, od pištolja do automobilskih ključeva, koji u jednoj od scena čak služe kao oružje za klanje. Svi likovi su esencija “street-smart” stava, vode se preko nekom melvilleovskom kriminalnom etosu, a izbacuju linije dijaloga savršene za citiranje u kafiću. Taj miks Waltera Hilla i Johna Wooa smješten je, međutim, u prepoznatljiv lokalni ambijent kojim se Avramović kreće suvereno. Ima u “Južnom vetru” i narodnjačkih kafana, i mesinganih klubova za novu elitu, i svijeta nekretninskih špekulanata i prigradskih špelunki.

Destilirani mačizam Avramovićevog filma ne mora biti po svačijem ukusu: po mom osobno nije. No, ne može se poreći da je “Južni vetar” majstorski zanatski posao. Avramović i njegov scenarist Mihajlović postavili su coenovski zapetljani, ali suvisli zaplet. Priču s više rukavaca vode suvereno i pod kontrolom. Koristeći najveće srpske filmske zvijezde, Avramović se oslonio na “typecasting”, ali opet napravio karaktere koje upamtite. “Južni vetar” funkcionira kao žanrovski film, ima dosta humora da zasoli suhi mačo zaplet, a istodobno je politički dovoljno ciničan da zaintrigira gledatelje subverzijom. Sve u svemu, “Južni vetar” je dobro prišarafljeni industrijski proizvod koji je svakog svog gledatelja zaslužio.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo