Napuljski novinar i pisac Roberto Saviano proslavio se kad je 2006. objavio knjigu dokumentarne proze “Gomorra” koja se bavila razornim posljedicama camorre na napuljsko i talijansko društvo. Netom po izlasku, knjiga je slobodno adaptirana u izvanredni film režisera Mattea Garronea.
Mafijaši obično vole kako ih se u filmu prikazuje - pogotovo ako ih se mistificira. Međutim, ovaj put stvari nisu stajale tako. Saviano i Garrone dotakli su mafiju tamo gdje je najosjetljivija, raskrinkavajući ekonomske, ekološke, urbanističke i socijalne posljedice njenog djelovanja. Camorra je bila bijesna.
Saviano je taj bijes platio skupo. Idućih godina, živio je život koji se ne može zvati normalnim, spavajući pod stražom u karabinjerskim kasarnama da izbjegne naručeni atentat. No, ako je Savianov život zastao, karijera nije. “Gomorra” je u međuvremenu pod Savianovom kreativnom kontrolom pretvorena i u tri sezone odlične TV serije u režiji Stefana Sollime. Saviano je, k tomu, objavio još i zbirku priča i tri romana.
Bande maloljetnika
Jedan od njih - “Parenza dei bambini” (2016) - sad je i ekraniziran. U utorak je na Berlinaleu premijerno prikazan film po toj knjizi koji potpisuje rimski režiser mlađe srednje generacija Claudio Giovannesi.
“Paranza dei bambini” (paranza je na talijanskom sitna riba iz mreže potegače, o internacionalni distributer odlučio se na tabloidniji prijevod “Pirane”) film je koji bi se mogao opisati kao juniorska momčad “Gomorre”. Dok se “Gomorra” produbljeno bavila ekonomikom organiziranog kriminala i prikazivala ono što se obično zove “šira slika”, “Pirane” se bave razizemljem mafijaške hijerarhije, sitnim bandama maloljetnika koji odrađuju poslove na ulici.
Junaci filma su skupina 16-godišnjaka iz kvarta Sanita u napuljskoj povijesnoj jezgri. Glavni junak Nicola (Francesco Da Napoli) sin je krojačice kojoj lokalni gangsteri ubiru reket. Nicola i njegovi prijatelji htjeli bi štogod zaraditi pa počnu prodavati travu za lokalnog bossa. Kad, međutim, policija na svadbi pohapsi glavešine familije, Nicoli narastu ambicije. Nagovori svoju “paranzu” (bandu) da nabavi oružje, pobije ostatke gazdinih ljudi i preuzme kvart.
Nezreli i bezobzirni
Ukratko, ako je “Gomorra” (pogotovo serija) bila napuljski “Kum”, “Pirane“ su napuljski “Goodfellas”. S tom razlikom (zastrašujućom!) da su goodfellas iz Giovannesijevog filma jedva stasali za srednju školu. Imaju klinačke glave, potpuno su nezreli i potpuno bezobzirni.
Treba odmah reći - onom tko je (poput mene) pasionirano uronio u TV verziju “Gomorre”, “Pirane” neće donijeti veliki bonus. “Gomorra” se već bavila strašnim mehanizmom skautiranja klinaca po lošim kvartovima, te tom bezočnom dinamikom smjene generacija u kojoj mlađi i luđi sliste starije i također lude.
Sve to nalazimo i u “Piranama”, samo s manje zanimljivim likovima i manje zanimljivom podjelom. Ono što, međutim, u filmu izostaje je upravo ono što Saviana čini najvažnijim piscem o mafiji. Kod Saviana je jasno da mafije ne bi bilo bez suučesnika, a suučesnici su i politika, i biznis, i crkva, i sami građani Napulja koji to podržavaju. Kod Saviana, Napolitanci su jako nalik Hrvatima: sami su kreirali one koji im sišu krv, i još ih vole.
To je dimenzija koja u “Paranza dei bambini” uvelike nedostaje. No, to još uvijek ne znači da je riječ o lošem filmu, a oni koji nisu toliko uronuli u “Gomorru” cijenit će film vjerojatno i više.