Godine 1997., Eric Cantona se oprostio od aktivne nogometne karijere nakon što je godinama bio najbolji igrač i najveća zvijezda Manchester Uniteda. Tijekom igračke karijere, stasiti je Marsejac plijenio karizmom na terenu, ali i nosio stigmu ćudljivog kavgadžije koji je jednom čak bio kažnjen zbog - nasrtaja na navijača.
Kad se nakon igračke karijere Cantona nakanio okušati u glumi, mnogi su tu novu epizodu u nogometaševoj karijeri dočekali s podsmijehom. Bilo je, doduše, sportaša koji su sportski imidž uspjeli pretočiti u filmski: takvi su primjeri John Weissmüller i Schwarzenegger. No, puno je više onih drugih slučajeva, gdje su se negdašnji virtuozi jedne vještine sramotili manjkom vještine pred kamerom.
I Cantonina je glumačka karijera na početku izgledala tako. Dobivao je uglavnom nezahtjevne uloge, a da nije puno birao, svjedoči i činjenica da je u hrvatskom dječjem filmu “Anka” Dejana Aćimovića pokušavao glumiti i na hrvatskom. Samo je jedna Cantonina filmska uloga skrenula pozornost, i to ona gdje je glumio - samog sebe. Stari engleski ljevičarski klasik Ken Loach iskoristio je Cantonin imidž političkog nekonformista u filmu “Looking for Eric”.
No, ovih dana hrvatski su gledatelji u prilici vidjeti najveću i nesumnjivo najambiciozniju ulogu u Cantoninoj dosadašnjoj karijeri. On igra nosivi lik u šestodjelnoj televizijskoj seriji koja je tijekom travnja prikazana na francuskoj TV mreži ARTE. Serija kojoj je izvorni naslov “Derapages” (Iskliznuća) pretvorila se u Francuskoj u krupni hit, a posljednja joj je epizoda probila plafone gledanosti sa 2,6 milijuna gledatelj. Od kraja svibnja, seriju se može vidjeti i na servisu Netflix pod engleskim naslovom “Inhuman Resources” (Neljudski resursi).
U potrazi za dobrim poslom
“Neljudski resursi” su ekranizacija romana “Crni kadrovi” francuskog autora krimića Pierre Lemaitrea. Junak romana i serije je Alain Delaimbre (Cantona), čovjek u kasnim pedesetim godinama, koji je desetljećima radio u službi ljudskih resursa velike korporacije. Prilikom restrukturiranja, Delaimbre je pao od mača kojeg se inače sam laćao: poslan je na ulicu kao višak.
S obzirom na to da je prestar, više ne može naći posao razmjeran obrazovanju i spremi. Prekari od posla do posla, radi u skladištima i dijeli reklamne letke. Muči se kako do kraja otplatiti rate za stan. Nezaposlenost ga ubija. Postaje težak, prijeke ćudi i kratkog fitilja, a to sve teže podnose njegova žena (Suzanne Clement), te dvije odrasle kćeri (Alice de Lecqusaing, Louise Coldefy).
Usporedno s Delaimbreovom pričom, serija prati zbivanja u upravi ogromne aeronautičke tvornice Exxa. Tvornica dronova i helikoptera upravo je izgubila veliki ugovor u Južnoj Africi, zbog kojeg predstoje rezovi. Mladi, ljepuškasti direktor Dorfmann (Alex Lutz) treba beskrupuloznog i lojalnog menedžera koji će u osiromašenoj industrijskoj općini Roubaix u sjevernoj Francuskoj u tri mjeseca dati 1250 otkaza.
Kako bi testirao vjernost menedžera, Dorfmann prihvati prijedlog “head-hunting” agencije da upriliči lažnu talačku krizu. Lažni će teroristi u insceniranoj opsadi zarobiti četvero kandidata za posao i izložiti ih pritisku da odaju korporacijske tajne. No, za tu morbidnu igru direktoru, osim naoružanih siledžija, treba i profesionalac iz ljudskih resursa koji će sprovesti isljeđivanje. Očajni Delaimbre vidi oglas u svojoj struci i javi se za morbidni posao. Stvar se izokrene onog časa kad Delaimbre shvati da će ga izmanipulirati. Tad se on odluči istjerati svoj alternativni plan.
Lemaitreov roman za televiziju adaptirao je sam pisac, zajedno s koscenaristicom Perine Margaine, a režiju serije potpisuje uvaženi libanonski redatelj Ziad Doueiri, najpoznatiji po odličnom filmu “Uvreda” iz 2017., libanonskoj političkoj drami koja je bila nominirana za Oscara, a u Hrvatskoj igrala na Festivalu mediteranskog filma u Splitu. Serija je koncipirana tako da nas kroz epizode provodi narator Delaimbre/Cantona koji se fizički preobražen - ošišan, s neurednom bradom i u maji na špaline - iz zatvorske ćelije obraća kameri.
Taj novi, drugi Delaimbre pripovijeda povijest bivšeg sebe. Ključna talačka situacija zbiva se u trećoj epizodi. Tijekom četvrte i pete, Delaimbre pokušava preživjeti u opasnom zatvoru, gdje ljudi iz Exxe plaćaju nasilne zatvorenike da mu zagorčaju život. U finalu, serija se pretvara u sudsku dramu, a na kraju 6. epizode opet je skrenula u neočekivanom plot-twistu. Zvuči trivijalno? Malo i jest: “Derapages” manje baštini od klasičnog kriminalističkog romana, a više od francuskih pustolovnih feljtonističkih romana. S obzirom na to da je velik dio serije glavni junak u tamnici i da sve to vrijeme umuje razrađeni plan, “Derapages” se može opisati kao “Grof Monte Christo” korporativnog kapitalizma.
Stari ljevičarski klasici poput Vertova ili Godarda vjerovali su da je komercijalni film po svojoj biti mašinerija kapitalizma, te da ga revolucionar mora odbaciti i razbiti. Danas, međutim, imamo paradoks. Upravo su komercijalni film i TV postali platforma za efektno pripovjedno tematiziranje socijalnih proturječja. Gotovo da se može reći kako je “marksistički pulp” postao najreprezentativniji žanr novog komercijalnog filma i TV, u rasponu od “Snowpiercera” preko “Parazita” i “Igara gladi”, pa do nedavnog efektnog primjera - španjolske high-concept distopije “Platforma”. U neku se ruku i “Neljudski resursi” uklapaju u taj smjer.
Pisac predloška i showrunner Lemaitre inače je istaknuti javni ljevičar, svojedobno je podržao predsjedničku kandidaturu socijalista Jean-Luca Melenchona. Te političke preferencije jasno se očituju i u seriji. Serija stavlja jaki naglasak na temu dugotrajne nezaposlenosti kao stanja koje nepopravljivo uništava, ne samo ekonomski status građanina, nego i njegovo samopoštovanje, moral, emocionalni život. U seriji se velika korporacija prikazuje kao bezočni manipulativni mehanizam koji se sadistički poigrava i s vlastitim “pukovnicima”. Korporacija funkcionira tako što tjera vlastite aktere na navodnu suradnju, ali ih zapravo zastrašuje, huška jedne protiv drugih i potiče na uzajamne urote.
To je logika “Big Brothera” i drugih realityja, koja se u seriji manifestira kroz talački “reality show”. Tijekom finala serije odvjetnica u sudnici otvara i političko pitanje rousseauovskog društvenog ugovora. Ako je jedan čovjek - junak serije - tijekom svih desetljeća ispoštovao što se od njega očekivalo, ako se obrazovao, radio, dizao djecu i dizao kredite - s kojim pravom društvo ima pravo prekršiti svoju stranu pogodbe i odbaciti ga kao suvišnog u času kad treba pobrati plodove rada?
U neku ruku, može se reći da su “Neljudski resursi” televizijski manifest famoznih “žutih prsluka”. To je serija koja progovara o gnjevu bijelih Francuza srednje generacije, ljudi koji su od roditelja naslijedili solidarnu, homogenu i stabilnu državu blagostanja, a najednom su se našli u noćnoj mori globalizacije, deindustrijalizacije, imigracije, prekarijata i duga. Pritom Lemaitre nema romantičnih iluzija o revoluciji. Njegov će junak - upozorenje, stiže spoiler - na kraju skliznuti upravo zato što će iskazati isti porok koji krasi njegove neprijatelje: gramzivost.
Komercijalni aduti
“Derapages” su, ukratko, politički vrlo intrigantni. No, tu političku oštroumnost ne slijedi baš uvijek ona pripovjedačka. Ako je se promatra čisto kao žanrovski uradak, “Neljudski resursi” su serija koja dosta glavinja, ima logičkih i motivacijskih rupa, a dojam je da su Lemaitre i Doueiri katkad skloni žrtvovati elementarni zdravi razbor efektnom “plot-twistu”.
Cantona je, naravno, jedan od glavnih komercijalnih aduta serije, i jedan od bitnih razloga njene enormne gledanosti. Zanimljivo je da je sam pisac predloška, međutim, bio jako protiv toga da Cantona glumi njegova junaka. Cantona je, naime, i na terenu i izvan terena (bio) čovjek snažne karizme i magnetskog liderskog autoriteta. Lemaitre je držao da to nije dobro za junaka knjige koji je sivi, neizuzetni aparatčik, frustrirani mali čovjek koji tijekom priče sve iznenadi time što se odvaži na prkos. Taj prigovor dijelom jest točan, i dijelom jest problem serije.
Kad gledate kako Delaimbrea kinje gazda u skladištu u kojem radi, ili cimer u zatvoru, nekako ni jednog časa ne vjerujete da se Delaimbrea tako može gnječiti, jer ne vjerujete da se može - Cantonu koji ga utjelovljuje. Ali - ako Cantona možda i jest bio “miscast”, njegovoj se glumačkoj vještini nema što prigovoriti. Nije to uloga pukog naturščika: bivši nogometaš ima u seriji i monologa, i dugih scena, i emocionalnih izljeva, a sve to izgleda sasvim profesionalno.
A onima koji “King Erica” pamte s terena odignute kragne, bit će ga zanimljivo vidjeti u dijelu serije u kojem je fizički potpuno transformiran. Ošišan, čekinjastih brkova i brade, izgleda poput križanca Seana Conneryja i Grunfa iz nekog bajkerskog sado mazo kluba. Ako ništa drugo, Cantonu ćemo odsad kao glumca poimati zaozbiljno.