U hrvatskoj javnosti Ognjen Sviličić nije osobito glasovit. Njegovi filmovi u domaćim kinima nemaju naročitu gledanost.
Ipak, već desetljeće i pol Sviličić je hrvatski režiser s najviše ozbiljnog međunarodnog uspjeha. Od posljednja četiri Sviličićeva filma, tri su igrala u programima Berlina ili Venecije. Dva njegova filma - “Armin” i “Takva su pravila” - vratila su se s nagradama s A festivala u Karlovim Varyma i Veneciji. Taj inozemni proboj ostvario je filmovima koji imaju mnogošto zajedničkog. Sviličićevi filmovi u pravilu su mikrodrame ambijentirane u svijet “običnih” ljudi.
Njihovi zapleti su bazično jednostavni, a režija minimalistička - bez stilizacijskih postupaka i bez glazbe. Sviličić je počeo raditi takvu vrstu minimalističkih drama u periodu nakon 2000., u vrijeme kad su one postale jako pomodne. Zamoren postmodernističkom stilizacijom, film se u tom periodu okretao jednostavnosti i realizmu, a “role-modeli” novog poželjnog stila postali su belgijska braća Dardenne. Na takav horizont očekivanja Sviličić je znao odgovoriti ponudom filmova koji su bili produkcijski nezahtjevni, ni po čemu razmetljivi ili napadni, a opet dobri.
Zasićenje minimalizmom
Posljednjih godina, međutim, ta vrsta europskog minimalizma ušla je u fazu ozbiljnog overdosea. Takvih se filmova snima previše, festivali ih teško apsorbiraju, a publika ih nikad nije jako voljela. Tako se dogodilo da su novi Sviličićev film “Glas” najveći europski festivali preskočili. Bilo je samo pitanje je li se to dogodilo zato što je došlo do zamora takvom vrstom filmova, ili zato što je “Glas” naprosto slabiji film. Nakon što smo ga pogledali u kinima, dojam je da je bliže istini ipak ovo drugo. “Glas” je, naime, najslabašniji redateljev naslov od ranih dvijetisućitih naovamo.
“Glas” je priča o splitskom tinejdžeru Goranu (Franko Jakovčević) kojem samohrana majka odlazi preko ljeta raditi na kruzer. S obzirom da ga nema kome ostaviti, odvodi sina u katolički internat. Goran tamo dolazi u sukob s institucijom i ravnateljicom (Belma Salkunić). Goran je, naime, ateist, pa ne želi moliti uoči obroka. Kako sukob oko molitve progredira, protiv Gorana se okreću i štićenici doma. U času kad je situacija ionako incidentna, čitav internat odlazi na logorovanje katoličkih skauta na otok.
Politička poanta
Ono što Sviličića u toj priči očito fascinira je što se čitav sukob zapravo uopće ne vrti oko vjere. Ni ostali tinejdžeri nisu osobito religiozni, dječakov ujak (Goran Bogdan) i sam kaže da “ni on ne vjeruje u golubice i ta sranja”, ali svi od Gorana očekuju da se naprosto konformistički uklopi u većinu. Kao što, uostalom, radi i većina hrvatskih roditelja kad djecu šalju na školski vjeronauk.
Ta politička poanta filma je, naravno, zanimljiva i - mislim - sociološki točna. No, ne mogu se oteti dojmu da bi Sviličić tu političku poantu puno jače izložio da je priču smjestio u javnu školu te da se latio pravog srca vjerskog konformizma u Hrvatskoj - a to je školski vjeronauk. Ustanova u kojoj boravi glavni lik, naime, u filmu nikad ne biva jasno ocrtana. Nikad ne shvatimo sasvim je li to dom za nezbrinutu djecu, je li to škola (u filmu nema nastave) ili ljetni kamp.
Vjerski i školski internati, nadalje, u Hrvatskoj nisu ni po čemu reprezentativna pojava te pokrivaju neznatan dio djece. Katolički izviđači kod nas su novost i čine krajnje mali dio ukupnog izviđačkog pokreta. Sviličić se bez produbljivanja poigrao s nekoliko općih mjesta europske nove evangelizacije i nesuptilno ih presadio u hrvatski kontekst.
Izbor glumaca
Onkraj takvih socioloških prigovora, “Glas” je film s dosta dramaturških problema. Scenarij - koji Sviličić potpisuje s nizozemsko-srpskom dramatičarkom Marijanom Verhoef - rano uspostavi temeljni sukob, ali s njim ne napravi ništa. Nizanje konfrontacijskih incidenata ne nosi promjenu, ne urodi nikakvom posljedicom. Likovi adolescentskih štićenika su odviše brojni, pa samim tim skicozni, a njihovi dijalozi jako kvrgavi. Kako film teče, shvatimo da motivacija junaka nije čvrsti ateizam, nego jogunasti, tinejdžerski prkos. No, ni tu pobunu protiv majke film ne razrađuje. Glavni lik za nas ostaje bijeli, neispisani zid.
“Glas” bi kudikamo bolje funkcionirao kao kratki film osovljen oko jedne jedine scene: scene kad ravnateljica ne da nikom da otpočne s jelom dok se Goran ne pomoli. Ta scena zdrava je esencija filma: sve ostalo je višak.
Najzanimljiviji aspekt “Glasa” su glumci. Sviličić je do sada bio sklon radu s priznatim glumcima. Sad se odmakao od toga i priliku dao licima koja nisu poznata, uz zanimljiv rezultat. Priliku je najviše ugrabila sarajevska glumica Belma Salkunić, koja igra ravnateljicu sa smjesom umiljate okrutnosti i sadizma umotanog u šećernu vunu.
Glavnog junaka glumi Franko Jakovčević, dječak-glumac koji se istakao u nekoliko kratkih filmova splitske škole, te u kratkom filmu “Trešnje” Dubravke Turić nagrađenom u Cannesu. Poodrastao i siroviji, Jakovčević se solidno nosi s ulogom lika koji bi trebao za gledatelje biti enigma.
“Glas” je, ukratko, na više razina propuštena prilika. Sviličić je propustio priliku da se pozabavi stvarnim uporištem vjerskog konformizma - a to su javne, a ne privatne škole. Propustio je priliku da svojim filmom otvori relevantnu političku debatu. No - što je najvažnije - propustio je priliku da napravi naprosto zanimljiviji film.