FILM 'DRUGA STRANA SVEGA'

KADA SE ZADNJI PUT STAJALO U REDU DA SE KUPI KARTA ZA DOKUMENTARAC? Ljudi su nakon projekcije novog filma Mile Turajlić plakali

Zagreb, 010318.
Kaptol centar.
Mila Turajlic, autorica dokumentarca S druge strane.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

 

Mila i njena sestra Nina odrasle su u građanskom stanu u Birčaninovoj ulici u centru Beograda. Iza teške komode u dnevnoj sobi su vrata, o kojima se nikad nije govorilo. O vratima zaključanima 70 godina govori film “Druga strana svega” prikazan prošlog tjedna u regionalnoj konkurenciji Zagrebdoxa, zagrebačkog festivala dokumentarnog filma. Beogradska dokumentaristica Mila Turajlić poznata je zagrebačkoj publici, jer je i njen prvi film “Cinema Komunisto” (2010.) prikazan na Zagrebdoxu, a igrao je i u redovnom kino-programu. Novi film “Druga strana svega” premijerno je prikazan prošle jeseni na festivalu u Torontu, a na 30. festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu osvojio je prvu nagradu.

Priča o stanu podijeljenom u nacionalizaciji nakon Drugog svjetskog rata priča je o podijeljenom društvu. Na stare podjele kaleme se nove, prije nego što se stižu zaliječiti stare traume, otvaraju se nove. Glavni lik filma Milina je majka Srbijanka Turajlić, sveučilišna profesorica koja je devedesetih postala jedno od najistaknutijih lica takozvane Druge Srbije, kao beskompromisna kritičarka režima Slobodana Miloševića i neumorna govornica na većini antimiloševićevskih prosvjeda. Srbijankin djed bio je Dušan Peleš, ministar pravosuđa u Kraljevini Jugoslaviji, film priča o stanu koji su naslijedili od njega.

 

Njihov, a naš

Kao što se “Cinema Komunisto”, o filmu u Titovoj Jugoslaviji, od Ljubljane do Skoplja gledao kao domaći film, tako je i “Druga strana svega” također vrlo naš. Glavna projekcija na Zagrebdoxu održana je u četvrtak, kad je na Markovu trgu održan prosvjed stanara nacionaliziranih stanova jer bi se po novom zakonu morali iseliti iz njih u roku od pet godina.

Dan prije je Vladino “Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima” donijelo preporuke kako pomiriti zvijezdu petokraku i “Za dom spremni”. S Milom Turajlić razgovarali smo koji sat nakon prosvjeda, u 200-300 metara zračne linije udaljenom Kaptol centru u kojem se odvijao Zagrebdox.

“Druga strana svega” kompleksan je višeslojni film, koji možete čitati u više ključeva, kao priču o odnosu majke i kćeri ili kao prikaz raspada Jugoslavije. Kako je u startu imao stranog producenta, HBO Europe, redateljica kaže kako ga je otpočetka pravila i za domaće i za one koji ne znaju ništa o nama.

 

U redu za ulaznice

Iznenadio ju je uspjeh filma. “’Cinema Komunisto’ je imao atraktivnu temu i atraktivan stil, radila sam ga tako da bude brz i dopadljiv, jer mi se činilo da to odgovara temi. Kad sam počela raditi ovaj film, odmah sam znala da radim nešto sasvim drugačije, smirenije, mnogo manje atraktivno. Zato sam mislila da ovaj film neće stići tako daleko”, priča Mila Turajlić. A onda su krenule nagrade i reakcije publike. Dogodilo se to da je film eksplodirao, kaže. Nakon premijere u beogradskom Sava centru na kojoj su ljudi plakali, u Beogradu je igrao dva mjeseca, ljudi su stajali u redu da kupe karte.

Zapanjila ju je količina emocija s kojom su gledatelji dočekali film. Starijima film u sat i pol pobrojava toliko stvari koje su sami proživjeli, ali i puno mladih jako emotivno reagira. “Mislim da je stvar u tome što mi ne pričamo priču o sebi. Priču o nama pričaju tabloidni mediji ili populistički političari, ali je mi sami ne pričamo - tu priču o našem identitetu, tko smo mi, odakle smo došli, što nas je formiralo, što je naše živote oblikovalo.” Usprkos tome što živimo u nevjerojatnoj medijskoj buci, priča iz onog intimnog, emotivnog registra ne može se čuti. “Za nju nema mjesta, jer sve mora biti dramatično, zategnuto, isključivo, senzacionalističko. Na onoj razini, da ja tebi ispričam kako je bilo meni, a ti meni ispričaš što je bilo tebi, za to nema prostora.”

Zanimljiv je sraz aktivističkog pogleda na svijet Srbijanke Turajlić, i puno suzdržanijeg stava mlade Mile. “Možda je ironično da starija generacija ima više optimizma od mlađe. Ali je tako, mojoj generaciji se dogodilo razočaranje politikom i političkim angažmanom i mislim da je jako važno da se u filmu vidi koliko sam ja skeptična i pesimistična, a ona optimistično vjeruje u ono što radi.”

Devedesetih su stotine tisuća pobjegle iz Srbije. Srbijanka Turajlić ostala se boriti. U filmu izgovara rečenicu: “Treba pod svaku cijenu živjeti u svojoj zemlji, bez obzira na političku situaciju”. A Mila, što ona misli?

“Mislim da sam u filmu jasno pokazala da ja to ne znam. To je suštinska dilema jako puno mladih ljudi u Srbiji i u mnogim drugim zemljama.” Iz Srbije se i dalje masovno odlazi. Na pitanje gdje živi, Mila Turajlić odgovara s “ne znam”. “Ne znam. To je najkompleksnije pitanje koje mi možete postaviti.” Trenutno je između Beograda i Pariza, gdje montira idući film. Stalno je negdje između: studirala je u inozemstvu pa se vratila, radila je vani pa se vratila. Možda bi lijepo bilo pobjeći, kad bi se imalo kud.

“Čovjek može misliti da postoji još par zemalja zapadne Europe koje imaju neku socijalnu državu i pravni poredak, ali i tu imate osjećaj da se ta fasada dobrano kruni, da to sve puca po šavovima.” Na kraju smo jedne ere, čini joj se. Nekad joj izgleda da će sve to morati završiti u općem ratu. Doveden je u pitanje opstanak planete, kao i opstanak ovog društvenog sistema, kapitalističkog i neoliberalnog. “Imate osjećaj da je kraj paradigme, moja generacija ima tu nezgodu da će se u najaktivnijim godinama našega života ta paradigma lomiti.”

U međuvremenu snima filmove. Idući je onaj o nastanku pokreta nesvrstanih kroz objektiv snimatelja Filmskih novosti Stevana Labudovića, koji je pratio Tita na prvom putovanju mira brodom Galeb, na putu za Indiju i Burmu. Imala je 10 godina kad su ih izveli na ulice da mašu zastavicama stranim državnicima na kongresu nesvrstanih, sjeća se Gadafija koji je u Beograd došao s devama i razapeo šator kod Sava centra. Prije par godina u Alžiru shvatila je koliko je živa tradicija koju su ovdje odlučili zaboraviti.

Osim što je pratio Tita, snimatelj Stevan Labudović proveo je tri godine snimajući rat u Alžiru, zahvaljujući njemu Beograd ima filmsku arhivu toga rata. Snimao je u Mozambiku, Angoli, pravio filmove o Maliju, sve u okviru političke poruke o solidarnosti koje je Jugoslavija slala nesvrstanom svijetu. “Provela sam tri godine snimajući s njim u Alžiru i drugim zemljama. Labudović je narodni heroj u Alžiru, njegova kamera i oprema su izloženi u nacionalnom muzeju, a kod nas potpuno nepoznat živi u predgrađu Beograda.”

 

Neispričana prošlost

Zanima me neispričana prošlost, ističe Mila Turajlić. U prethodnom filmu ima scenu iz Vojnog muzeja u Beogradu. “Čitav drugi kat bio je sedam godina zatvoren, možda je zatvoren i danas. To je dio na kojem je prikazan Drugi svjetski rat.” U nekom trenutku su iz Vlade Srbije rekli dajte to sredite, priča je ispričana previše s komunističke strane. Nema problema, rekao je direktor muzeja, a kako hoćete da je ispričamo? Kako odgovora na to pitanje nema, taj dio muzeja je zatvoren.

“I to je ono što mene zanima, nesposobnost pričanja priče o prošlosti.” Zato joj se čini jako zanimljivim da danas ima puno autora, njezine generacije i mlađih, koji dijele njezino nezadovoljstvo tim slijepim pjegama povijesti, pa su počeli pisati vlastitu povijest, u nekom drugom registru, sasvim osobnom. Poput filma “Goli” Tihe Gudac. “Povjesničari su zakazali i to je sada na nama”, poručuje beogradska redateljica.

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo