VELIKA IZNIMKA

KAKAV JE 'MOJ DIDA JE PAO S MARSA'? Domaći dječji film za globalno tržište koji izgleda kao besprijekoran proizvod ozbiljne filmske industrije

 

To je film namijenjen naraštaju koji uopće nema generacijsku kulturu na svom jeziku, naraštaju za koji je engleski jedini jezik kulture a hrvatski ima funkciju dijalekta: služi da se u kuhinji razgovara s mamom

Jedan od trajnih problema hrvatske filmske industrije je što joj nedostaje lepeza proizvoda. U rasponu od “twinga” do “cadillaca”, hrvatski film proizvodi uglavnom jedino “golfove” - dakle, srednjebudžetske art-drame namijenjene festivalima. Domaćoj filmskoj produkciji stalno nedostaje nišnih proizvoda, od žanrovskih do dječjih filmova. Također, nedostaje joj filmova koji su uistinu usmjereni na globalnu publiku.

Film “Moj dida je pao s Marsa” redatelja Dražena Žarkovića i Marine Andree Škop po tom je pitanju velika iznimka. Riječ je o dječjem filmu namijenjenom globalnom tržištu koji je nastao kao producentski pothvat produkcije “Studio Dim” Andree Škop i Darije Kulenović Gudan. Dvije producentice kupile su opciju za izvornu priču, naručile scenarij, obijale pragove pitching foruma, te oko projekta sakupile koproducente iz sedam država. Na koncu su napravile film u kojem sudjeluju hrvatski scenaristi i režiseri, norveški producenti i glumac, češki robotičari i animatori te slovački animatori i glumica. Napravili su proizvod koji je zamišljen kao popuna za uvijek deficitarnu nišu pred-teen filmova te koji bi - ako uspije - trebao biti stalni stanar jutarnjih i dnevnih programa europskih televizija.

Junakinja “Mog Dide” je djevojčica Una (Lana Hranjec) koja živi u kući na osami s prebrižnom majkom (Slovakinja Petra Polinišova) i ekscentričnim didom koji u podrumu stalno nešto vari i lemi (Norvežanin Nils Ole Oftebro). Ispostavi se da je na Uninu kuću davno ranije pao svemirski brod, te da u podrumu kuće djed drži majušnog svemirca -pilota (glas: Ozren Grabarić). Didu otmu, a mali robot, Una i njena dječja družina imaju jedan dan da ga spase.

Treba odmah reći da je “Dida” striktno dječji film, namijenjen pred-tinejdžerskoj niši publike koja - recimo - u hrvatskim kinima gleda “Minionse”. Kad kažem da je film striktno namijenjen djeci, to znači da on nema onu karakteristiku koja je od “Dreamworksa” naovamo postala norma za dječje filmove - da funkcionira na dvije razine, da na jednoj djeci da avanturu i fantaziju, a na drugoj “namiguje” odraslim pratiteljima kroz ironiju, kulturološke aluzije i postmodernističke citatne dosjetke. Fantastično zaigran, sentimentalan, pripovjedno jednostavan i pomalo pedagoški, “Moj dida” je u tom smislu pomalo staromodan film koji kao da je zapletom i duhom izišao iz pred-dreamworksovog svemira 70-ih i 80-ih.

Ako je sadržajno pomalo i retro, “Dida” nije - međutim - nimalo retro formom. Film ostavlja raskošan dojam, trikovi i efekti su dojmljiviji, u film su zanimljivo uvedeni animirani dijelovi, a suigra CGI robotića, glasa i živih glumaca bešavno je uvjerljiva. Iz scene u scenu, “Dida” izgleda kao besprijekoran proizvod ozbiljne filmske industrije.

Premda mu za moj ukus nedostaje zaigranosti, anarhičnog humora i dvostrukog kodiranja, “Dida” je film za koji je sjajno da je snimljen. To je film namijenjen naraštaju koji uopće nema generacijsku kulturu na svom jeziku, naraštaju za koji je engleski jedini jezik kulture a hrvatski ima funkciju dijalekta: služi da se u kuhinji razgovara s mamom. Andree Škop i Kulenović Gudan toj su generaciji pružili prvi lokalni kulturni proizvod s kojim se možda mogu vezati, proizvod koji će se još desetljećima moći cijediti po matinejama, kabelskim videotekama i TV programima. Kamo sreće da je – „Dida“ više!

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo