Već smo polako prestali zanimati se za regionalni program Sarajevo Film Festivala. Otkako se geografski proširio na Tursku i Gruziju i tko zna koje još zemlje, sve je manje mjesta za filmove iz bivše Jugoslavije, pogotovo one iz Hrvatske. Nekoć su ti bile prvorazredne atrakcije, sjećam se da se 2005. nije moglo ući na projekcije “Oprosti za kung fu” Ognjena Sviličića i “Što je muškarac bez brkova” Hrvoja Hribara, naša su ostvarenja mamila publiku puno više nego konkurenti iz Bugarske ili Mađarske, a pobijedili smo samo jednom, 2008. s filmom Gorana Rušinovića “Buick Riviera”.
Trebalo je biti puno više priznanja, sjećam se kad je “Toj divnoj splitskoj noći” Arsena Antona Ostojića doslovno ukradena prva nagrada (utješili su je specijalnom nagradom žirija i nagradom za najbolju žensku ulogu Mariji Škaričić), a bilo je još takvih primjera. Posljednjih godina hrvatsku se kinematografiju uglavnom ignoriralo, tu i tamo ponešto bi se probilo u službeni program, pa čak i nagrađivalo (“Obrana i zaštita” Bobe Jelčića), no davno su prošla vremena kad su hrvatski filmaši dominirali Sarajevo Film Festivalom (puno bolje prolazili su dokumentarci i kratki igrani filmovi).
Stoga je dobra vijest da su ove godine u regionalni program primljena čak dva hrvatska filma, “Sam samcat” već spomenutog Jelčića i “Mali” Antonija Nuića. Za potonjeg redatelja, to je važan poticaj, već smo se prepali da je tvorac sjajnog “Kenjca” (2009.) i višestrukog pulskog pobjednika “Sve džaba” (2006.) svojim prethodnim filmom “Život je truba” (2015.) skrenuo u komercijalu, no “Mali” ga opet predstavlja kao rasnog autora čija ostvarenja prije svega intrigiraju, a tek potom i zabavljaju.
Antonio Nuić
Najzanimljivije je da je u pitanju nastavak njegove sjajne priče iz triptiha “Seks, piće i krvoproliće” (2004.). Tamo su se četvorica protagonista, nakon što su ih pretukli pripadnici Torcide, našla u stanu jednoga od njih (Franjo Dijak) i uglavnom ignorirala njegovu suprugu Martinu (Leona Paraminski) koja je htjela malo mira da podoji bebu. Pijano brbljanje postaje neugodno kad se ispostavi da su i ostala trojica (Bojan Navojec, Rakan Rushaidat i Hrvoje Kečkeš) bili u seksualnoj vezi s Martinom te da nije baš sigurno da je domaćin otac njezina djeteta: ona je odabrala njega jer ima stan, a ostale je zgubidane ignorirala. Noć završava mučno, junak bijesno puši na balkonu, a možete samo zamisliti kako će se njegovi odnosi s prijateljima razvijati.
Nastavak 13 godina poslije
Manje je poznato da je i ta priča bila svojevrsni nastavak. Nuić je, naime, na trećoj godini Akademije snimio polusatni film “Vratite im Dinamo” s istim glumcima u glavnim ulogama. Bili su to njegovi kolege s faksa, dobro su se poznavali i nije mu bilo teško nagovoriti ih da se deru u kameru i traže povratak “svetog imena” Dinamo. Tih je godina predsjednik Franjo Tuđman pokušao nogometni klub iz Maksimira preimenovati u Croatia, no Bad Blue Boysi nisu to htjeli prihvatiti, odrasli su uz Dinamo i nisu pomogla uvjeravanja da je to naslijeđe komunizma. Film je na Akademiji odlično prihvaćen, umnažali su ga na VHS kazetama, no danas je do njega teško doći. Dok su snimali njegov prvijenac “Onaj koji će ostati neprimijećen”, redatelj Zvonimir Jurić preporučio je Nuićev studentski rad producentu Borisu T. Matiću, kojem se on jako svidio te mu je ponudio da režira posljednju priču u filmu “Seks, piće i krvoproliće”. Uzgred, ta je proglašena najboljom, zahvaljujući njoj dobio je svoj prvi dugi film “Sve džaba” i otad je među prvim imenima nove hrvatske kinematografije.
Prije dvije godine počeo je razmišljati o eventualnom nastavku priče iz “Seksa, pića i krvoprolića” koja se odigrava 13 godina kasnije, razmjerno brzo napisao je scenarij, sadržavao je 80 posto scena iz završne verzije, poslije ga je još malo dotjerao i prijavio na natječaj Hrvatskog audiovizualnog centra. Projekt mu je prihvaćen, s izborom glavnih glumaca nije imao problema, ionako je s većinom njih ostao u kontaktu i davao im zapažene uloge u većini svojih filmova, no tko će igrati naslovni lik “Maloga”, kojeg smo upamtili samo kao bebu? Nuić je imao rješenje, bio je kum Dijakove sestre i na jednom rođendanu svjedočio kako njegov sin Vito - tada je imao samo dvije i pol godine - izvodi nevjerojatnu točku: gornji dio tijela ostao mu je nepomičan, a noge su mu se rasplesale naizgled same od sebe. Gotovo je na to i zaboravio, ali se sjetio malog Vite dok je razmišljao o naslovnom protagonistu. Pitao je Dijaka da mu ga dovede na audiciju, no ovaj je samouvjereno odgovorio da je dječaku dovoljna proba kostima, on je ionako kao stvoren za tu ulogu.
Fascinantan mladi glumac
Ispostavilo je da je to točno. Vito Dijak fascinantan je mali glumac, minimalističkog prosedea, bez suvišnih pokreta, govori odmjereno ali sigurno, usput je i iznimno fotogeničan, ukratko, takav debitantski nastup već dugo nismo vidjeli. Junacima iz priče u “Seksu, piću i krvoproliću” promijenjena su imena, ali od samog početka je jasno da su to isti likovi. Frenki (Franjo Dijak) je proveo četiri godine u zatvoru zbog dilanja droge, ispalo je da je to bio njegov “fakultet”, tamo je shvatio kako društvo, zapravo, funkcionira, a vrativši se kući, morao se prihvatiti uloge oca jer je Martina oboljela od raka i neprestano je u bolnici. U međuvremenu je procijenio da je Mali uistinu njegov sin, nemoguće da bi taj natprosječno inteligentan dječak mogao imati za oca nekog od njegovih nesposobnih prijatelja.
Boki (Navojec) radi kao organizator na HRT-u, nije to bogzna što, ali puno bolje od Raksa (Rushaidat), koji se muči s prastarim kompjutorom u prodavaonici automobila, a klasu iznad Keče (Kečkeš), zaduženog za naplatu kazni na parkingu nesavjesnim vozačima. Frenki kao da je stekao ekstra energiju, trči po nasipu unatoč tome što se ne skida s droge i alkohola (Nuić mi priča da je upoznao takve tipove, da to nije nikakvo pretjerivanje), a sa sinom igra šah na neviđeno (vještina koju je valjda stekao u zatvoru) i naizgled je uzorni otac. Problem je što se Martinini roditelji pripremaju oduzeti mu Vitu čim im kći umre, no upravo ga zato otac neprestano vodi u školu i uvjerava pedagoge da je dječak sjajno napredovao otkako se on brine za njega.
Za hrvatske standarde, “Mali” je krajnje neobična vrsta filma. U prvom su planu naizgled svakodnevni rituali, proslava rođendana, bjesomučna opijanja i drogiranja, međutim, na rubovima priče odigrava se nešto sasvim drugo: planiraju se ubojstva i premlaćivanja, ništa od toga ne vidite na ekranu, tek iz poneke replike naslutite da se uokolo događa užas. Frenki je, naime, stekao nove prijatelje, korumpiranog odvjetnika Vladeka (Robert Ugrina) i još korumpiranijeg murjaka Majića (Živko Anočić), s kojima pokreće tobože legalan, a zapravo krajnje nelegalan biznis. Zato se i ne živcira što njega i sina u stopu prati drugi murjak, Slišković (Paško Vukasović). Taj ga ne želi uhititi zato što se nije okanio dilanja droge, nego zato što se povezao s Majićem i ne daje mu dio zarade za koju smatra da mu pripada.
“Mali” je film o društvu u raspadu u kojem preživljavaju samo sposobni za rizičan kriminal. Frenki to tumači trojici svojih prijatelja, shvaća da su oni bedaci zaglavljeni u svojim slijepim ulicama, oni su mu poput obitelji i, prema svemu sudeći, nikad ih se neće riješiti, ali ne želi završiti poput njih. Nuić uistinu virtuozno vodi tu priču, ako se opustite i ne pratite pažljivo film, lako vam se može dogoditi da propustite poante. U tom slučaju ne preostaje vam drugo nego da još jednom odete u kino.
Pitam Nuića je li ga inspirirao narativni prosede filma “Privedite osumnjičene” Bryana Singera, koji je krcat nerazumljivim situacijama, no u drugom gledanju priča vam se puno jasnije poveže? Naravno, i on je bio među onima koji su tek u drugom navratu proniknuli u strategiju koju je primijenio zloglasni Keyser Söze i prevario sve živo. Provjeravam jesam li točno interpretirao pojedine situacije? Ispada da jesam, ali i ja sam dvaput pogledao film da bih to bio u stanju. Pritom mi Nuić otkriva kompliciranu mrežu odnosa među likovima, koja nije možda bitna za razumijevanje filma, ali da se u nas još izdaju regularni DVD-i, njegov bi audiokomentar bio dragocjen onima koje je fascinirao “Mali”.
To je budućnost Hrvatske
Film ima još jednu vrlinu netipičnu za hrvatsku kinematografiju. S vrlo malo likova (ukupno osam) i dramskih motiva dočarani su ponori korupcije u koje je ogrezlo hrvatsko društvo. Ne pamtim da je neki strani film to tako dobro izveo. Je li snimio scenu u kojoj Martina umire u bolnici pa ju je poslije izbacio? Ne, možda bi to napravio da je početnik, no odmah mu je bilo jasno da to ne paše u priču. Htio je napraviti pravi “muški” film, u kojem žene mogu igrati tek epizode (pedagoginje u školi Maloga kojima Frenki dolazi na razgovor glume Ksenija Marinković i redateljeva družica Iva Babić).
Nije u pitanju mizoginija, nego narativna logika, ako su u središtu radnje četvorica prijatelja i sin jednoga od njih, u taj krug mogu ući jedino junakovi poslovni partneri. Murjak Majić svojedobno je uhitio Frenkija, pratio ga kako se razvija u zatvoru i tek kad je u njega stekao povjerenje, predložio mu je zajednički biznis. Kako tumači Nuić, Majić mrzi sitne kriminalce i razbijače, njima će se predstaviti u najgorem mogućem izdanju - specijalnost mu je učiniti sugovornika nesigurnim - no ako ima posla s nekim od koga može imati koristi, stvar je potpuno drukčija.
Je li time priča o Frenkiju i njegovoj škvadri napokon završena? Nuić baš nije siguran. Vito Dijak prema njegovu (i ne samo njegovu) je sudu izniman glumački talent i bilo bi zanimljivo vidjeti kako će se taj lik snaći u srednjoj školi. Klinac koji je naučio baratati revolverom i precizno gađati, koji ne izgovara nijednu suvišnu riječ i ne pokazuje emocije, a već je izvršio prvo ubojstvo, vrlo brzo će shvatiti da mu ni sam otac više neće biti potreban. Osnovat će svoju bandu za koju neće biti osobito vezan i likvidirati one koji mu smetaju. To je budućnost Hrvatske u kojoj ćemo vrlo brzo živjeti i zasigurno nećemo baš uživati u takvom okružju.