ZAGREBDOX

Kako je redatelj Hobita i Gospodara prstenova  pomaknuo granice dokumentarnog filma

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 02.03.2019. u 16:22

 

Finale ZagrebDoxa krcat je atrakcijama, a ponajveća je “Free Solo”, ovogodišnji dobitnik Oscara i nagrade BAFTA za najbolji dokumentarac, koji prati “slobodnog penjača” Alexa Honnolda u njegovom životnom podvigu, on je, naime, prvi čovjek koji se bez pomoći užadi uspeo na El Capitan, nešto preko 900 metara visoku stijenu u američkom nacionalnom parku Yosemite.

Opasan je to sport, dostatno to svjedoče naslovnice specijaliziranih magazina za tu disciplinu koje samo nižu pogibije vrhunskih penjača. Također, pripreme moraju biti iznimno precizne, tada je dozvoljeno korištenje užadi, ali kad počne prava akcija – koja u stvarnosti traje tri sata i 46 minuta – nema pomagala, osim krede za ruke. Tom Cruise zna ponešto o tome, u dva-tri nastavka “Nemoguće misije” izvodio je takve akrobacije bez pomoći kaskadera, no ovo je nešto drugo, gotovo pedagoški film o tome da se u tako nešto ne upuštate ako niste vrhunski koncentrirani i u sjajnoj fizičkoj kondiciji. Film danas ima dvije projekcije, a bude li prevelika gužva, već ga sutra možete pogledati na kanalu National Geographic.

Tehnološke novotarije

Ipak, najuzbudljiviji film festivala (prikazuje se u pratećem programu “Majstori Doxa”) svakako je “Nisu imali kada odrasti” velike redateljske zvijezde Petera Jacksona: tehniku kojom je dotjerao trilogije “Gospodar prstenova” i “Hobit” iskoristio je da bi pomaknuo granice dokumentarca. Jacksonov film zbiva se za 1. svjetskog rata u kojem se borio njegov djed, snimljen je po narudžbi britanskog Imperijalnog ratnog muzeja, od njega je dobio 100 sati sačuvane filmske vrpce i tko zna koliko audio snimki iz BBC-ja, na kojima se pravi vojnici prisjećaju tih događanja.

Redatelj je malo pomalo uvodio svoje inovacije, da bi naposljetku zaprepastio gledatelja filmskom vrpcom u boji s naizgled originalnim šumovima i dijalozima ljudi koje vidite na slici. A u to doba još nije bilo zvučnog filma?! Kako je to napravio? Bojanje crno-bijele slike je postupak koji smo već vidjeli, iako ovdje izgleda superiorno, no govor ratnika postignut je tako da su angažirani čitači s usana i pogodili otprilike što se priča na filmskoj vrpci. Također, izvorna brzina od 13 sličica u sekundi prebačena je na današnji standard od 24 sličice. Film od 100 minuta - inače nominiran za nagradu BAFTA - prođe vam u trenu dok se divite tim tehnološkim novotarijama. I ne samo njima.

 

Urugvajski predsjednik

Ispovijesti vojnika isprva su optimistične, momci su sretni što su se napokon maknuli od kuće, no kad ih nakon uvježbavanja prebace u Francusku i Belgiju i počnu pravi ratni užasi, entuzijazam naglo splašnjava. Također, Nijemce baš ne doživljavaju kao zaklete neprijatelje, postupno shvaćaju da su i oni uvučeni u nešto u čemu nerado sudjeluju, pogotovo Bavarci i Saksonci, Prusi su im svima bili antipatični, što objašnjava razmjerno pomirljiv britanski stav prema Hitlerovim snagama početkom 2. svjetskog rata, naravno, dok nije počelo bombardiranje Londona. Epohalan filmski pothvat, koji bi mogao ponoviti samo redatelj koji se razumije u kompjutorske specijalne efekte kao i Jackson.

I u nedjelju ima premijera, dvorana će vjerojatno biti puna na projekciji filma “El Pepe, jedan uzvišeni život”. Režirao ga je Emir Kusturica, no srećom njegovi dokumentarci ne traju dugo (za razliku od autorovih igranih filmova), “Maradona” nije prešao 90, a ovaj 74 minute. José “Pepe” Mujica bivši je urugvajski predsjednik (mandat mu je istekao 2015.) i nekadašnji pripadnik gerilskog pokreta Tupamaros koji je početkom 70-ih izazvao gužvu na međunarodnoj razini kad je oteo i kasnije smaknuo Dana Mitrionea, službenika američke ambasade koji je radio za FBI.

O tom događaju Costa Gavras je snimio film “Opsadno stanje” i zato toliko inserata iz njega u ovom dokumentarcu. “El Pepe” je vrlo opušten sugovornik jer više nije na vlasti, ne bi škodilo da s njim razgovara politički novinar a ne redatelj koji je više zainteresiran za postavljanje provokativnih pitanja. a manje za uživanje u svojoj cigari, no i ovako je to zanimljiv dokumentarac. Svakako zbog “El Pepea”, manje zbog Kusturice.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo