Dana 27. srpnja 1976. s aerodroma u Tel Avivu poletio je Air Franceov avion sa 248 putnika kojem je odredište bio Pariz. Avion je po redu letenja preletio Sredozemno more i sletio na međupostaju - aerodrom u Ateni - gdje je trebao dopuniti gorivo i ukrcati još 48 putnika. Među putnicima koji su se ukrcali u Ateni bio je i jedan par mladih ljudi s njemačkim putovnicama.
Desetak minuta nakon što je avion poletio iz Atene, njemački par i još dvojica putnika palestinske nacionalnosti iz torbe su izvukli oružje koje su uspjeli unijeti u dogovoru s bahreinskim aerodromskim radnicima. Za samo pola minute uspjeli su zauzeti pilotsku kabinu, putnike su stjerali u rep aviona i pilotu naredili da preusmjeri let - prvo u libijski Tripoli, a potom južnije, put središnje Afrike. Do kraja dana, avion je sletio na mali internacionalni aerodrom u Entebbeu, ugandskom gradu na jezeru Victoria. Otmičari - Nijemci Wilfried Böse i Brigitte Kuhlmann, te Palestinci Fayez Abdul-Rahim i Jayel Naji al-Arjam - tek su u Entebbeu obznanili što žele: zatražili su od izraelskih i njemačkih vlasti puštanje iz zatvora niza pripadnika palestinskog pokreta otpora i pripadnika njemačke ultralijeve organizacije Revolucionarne ćelije. Putnike su - uz svesrdnu asistenciju ugandskih vlasti - smjestili u staru aerodromsku halu u Entebbeu, i zadali ultimatum.
Te 1976. palestinsko je pitanje ulazilo u dugi, mračni beznadni hodnik u kojem je i danas. Koju godinu ranije, Izrael je dobio jom-kipurski rat. Godine 1975. Egipat se miri s Izraelom, a Sueski se kanal deblokira prvi put nakon osam godina. Srednjostrujaški arapski nacionalizam, zadojen do tada idejama pozapadnjivanja i modernizacije, počeo je gubiti privlačnost. Ostavljeni sami, Palestinci su se počeli ekstremizirati, a ulogu koju danas ima islamizam tada će - 70-ih - zadobiti lenjinizam. Palestinski pokret otpora vezuje se s nizom europskih radikalno lijevih skupina koje tada - u “olovnim godinama” - po Nemačkoj i Italiji smiču političare i industrijalce. Otpadnici od europske ljevice i od palestinske mainstream politike smislili su otmicu u Entebbeu kao eksplozivni, zvučni znak svog novog bratstva - bratstva u kojem su na udaru Izraelci, Izrael kao država i zapadna korporacija poput Air Francea.
Ali, ako je bila zamišljena kao demonstracija nove snage, akcija u Entebbeu prometnula se u čistokrvni fijasko. Nakon nekoliko dana pregovora, Izrael nije popustio ni mrvice. Sedmog dana Izraelci su na aerodrom sletjeli s Herculesom u kojem su bila tri voda specijalaca. Za samo 90 minuta osvojili su aerodrom, pobili sve otmičare i 45 ugandskih vojnika te uspješno evakuirali sve utamničene osim četvero. U akciji je poginuo samo jedan izraelski vojnik, i to stariji brat Benjamina Netanyahua Yoni - mnogi će reći da je Netanyahuov politički uspon uvelike poduprt činjenicom da je bio mlađi braco nacionalnog heroja.
Moralni fijasko
Akcija u Entebbeu se tako pretvorila u (novu) demonstraciju izraelske vojne i organizacijske superiornosti. A osim vojnog neuspjeha, lijevu je internacionalu još gore pogodio moralni fijasko cijele operacije. Teroristi su, naime, putnike podijelili na Izraelce i ostale - ostale su pustili kući, a samo Izraelce zadržali kao taoce. Činjenica da je dvoje Nijemaca 30 godina nakon Hitlera izdvajalo Židove od nežidova pobudila je strašne asocijacije. Jedan od članova Revolucionarne ćelije i bivši prijatelj otmičara - Hans-Joachim Klein - koji će mjesec kasnije objaviti u Der Spiegelu otvoreno pismo u kojem se odriče organizacije, optužuje drugove za antisemitizam i piše kako mu je neprihvatljivo da još jedna generacija Nijemaca razdvaja Židove od ostalih. Entebbe se pretvorio u vojni, politički i simbolički slom.
Ta je činjenica dramu u Entebbeu - prirodno - pretvorila u zanimljivu filmsku temu. U samo dvije godine nakon akcije u Entebbeu snimljena su dva američka i jedan izraelski film na tu temu. U nekima od njih igrale su zvučne zvijezde (Burt Lancaster, Richard Dreyfuss, Helmut Berger…). No, svi su bili žanrovski, akcijski, po sadržaju relativno propagandistički i potpuno manihejski - prikazivali su kako dobro oružjem pobjeđuje zlo. Nakon toga, operacija u Entebbeu pala je izvan Izraela u simbolički i filmski zaborav: evocirao ju je slikom samo jednom, pred nekoliko godina, francuski režiser Olivier Assayas. Učinio je to u sjajnoj mini-seriji “Carlos”, biografiji glasovitog terorista Illicha Ramireza Carlosa koji se - uzgred - protivio planu za Entebbe. U toj izvrsnoj seriji otmici je posvećena gotovo cijela epizoda.
Entebbe se - međutim - ovih dana vratio na filmska platna. Ovog tjedna na berlinskom je festivalu, naime, prikazan film “Sedam dana u Entebbeu” koji nanovo prepričava najčuveniju avionsku otmicu u povijesti. Riječ je o internacionalnoj produkciji koju produkcijski potpisuje istaknuta britanska firma Working Title, tvrtka koja je - među inim - stvorila zvijezdu od Hugha Granta i Rowana Atkinsona. Scenarist filma je Škot Gregory Burke (“71”), a redatelj Brazilac Jose Padilha, tvorac policijsko-akcijskog serijala “Elitna postrojba”, serijala s čijim prvim filmom je Padilha 2007. u Berlinu i odnio Zlatnog medvjeda. Working Titleova produkcija ima i reprezentativni međunarodni kast u kojem su među inim Rosamund Pike, Eddie Marsan, njemačka zvijezda Daniel Bruehl (“Goodbye, Lenin”), francuski glumac Denis Menochet (“Nemilosrdni gadovi”) i najpoznatiji izraelski glumac Lior Ashkenazi.
Naivni ljevičarski glumci
Padilhin film prati kronološki slučaj Entebbe tijekom sedam dana, od trenutka kad teroristička četvorka uđe u avion, do časa kad izraelski vojnici i taoci slete u Tel Aviv. Radnja filma podijeljena je između aviona, a potom i hale u Entebbeu te ureda izraelske vlade, u kojima se tijekom sedam dana odvija igra odmjeravanja moći između kolebljivijeg premijera Yitzaka Rabina (Ashkenazi) i nepopustljivijeg ministra obrane Shimona Peresa (Marsan). Peres i Rabin nisu jedini političari koji se pojavljuju u seriji: u njoj vidimo i ugandskog diktatora Idi Amina, bizarnog srednjoafričkog mesiju, jednog od zlosretnijih Titovih prijatelja kojeg je bio glas da kao kanibal jede meso opozicionara. Uz njih, film prati i niz likova običnih ljudi: jednog od izraelskih vojnika, njegovu curu plesačicu i francuskog pilota (Menochet).
Dok su prethodne filmske verzije Entebbea bile testosteronske, propagandističke i žanrovske pucačine, Padilha je u svom filmu pokušao priču izložiti smekšanije i politički nijansiranije. Za glavne likove uzeo je dvoje njemačkih radikala (Bruehl, Pike). Prati njihove pripreme u kampu u Jemenu. Prikazuje njihova trvenja s palestinskim suborcima, koji su sami uvelike postradali od Izraelaca i gajili tvrda antižidovska osjećanja. U Padilhinoj verziji, Kuhlmann i Böse bili su naivni ljevičarski glumci koji su se navukli na priču o oslobođenju i upali u nacionalističko krvoproliće.
Po Padilhi i Burkeu, Nijemci su bili protiv razdvajanja Židova od ostalih, zabezeknuli su se kad su Palestinci najavili da će prvo ubiti djecu, a Böse - što je izgleda točno - nije htio pucati na taoce kad je napad Izraelaca počeo. Scenarij prikazuje i autentičnu epizodu kad jedna od putnica/talaca pokaže Böseu nadlakticu s tetoviranim brojem iz konclogora. Na toj joj Böse uzrujano odgovori: “Ja nisam nacist, ja sam idealist!”
Također, Padilhin film umanjuje ulogu koju je u operaciji imao Netanyahuov brat, koji je u izraelskom propagandističkom diskursu postao takoreći Rambo koji je sam s nožem u zubima osvojio Entebbe. U filmu Yoni Netanyahu tek je jedan od niza individualiziranih vojnika.
Film se iscrpno bavi i kabinetskim igrama moći u Tel Avivu: na početku premijer Rabin protivi se vojnoj akciji jer se boji krvavog masakra. Operacija je isprva čedo ljevičara, ali u ovoj situaciji militantnijeg Peresa. No, Rabin bajpasira Peresa i dovede ga pred gotov čin odobravajući akciju mimo njega, na noćnom sastanku kabineta šestog dana od otmice.
Palestinska krivnja
Padilhin pokušaj da se krivnja svali mahom na Palestince, a dvoje Nijemaca prikaže kao jadne naivce sigurno će pobuditi osporavanja. Dio bivših drugova - uključujući spomenutog Kleina - tvrdio je da je Kuhlmann bila više antisemitski zadojena od palestinskih suboraca, dio svjedoka upravo Kuhlmann opisuje kao osobito krutu i svirepu, a tako je prikazuje i Assayas u mini seriji “Carlos”. Kako god bilo, Kuhlmannovu je u filmu majstorski utjelovila slavna britanska glumica i bivša Bond djevojka Rosamund Pike.
S tamnom kosom, debelim lentama i njemačkim akcentom, Pike izvanredno dočarava krutu revolucionarku koja negdje putem shvati da revolucija nije ono što piše u brošurama, te se počinje pitati: ako ovo i uspije, što poslije? Bruehl je pak sličan svojim standardnim ulogama: u njegovoj verziji Böse je neodlučni dobrica koji u odlučujućem trenutku nije kadar povući okidač i ubiti - da bi sam čas kasnije bio ubijen.
Padilhin film nije bezgrešan. Ima tu i političkog dociranja, i naivnog aktivizma, i pokušaja da se politička poanta nacrta kroz efektne montažne sekvence u Coppolinom stilu. No, bez obzira na mane, film je raskošan i zanimljiv, politički jako obazriv. U najmanju ruku, film je podsjećanje na “stara, dobra” vremena kad palestinsko pitanje i arapski nacionalizam nisu bili vezani uz zakrabuljene žene, vjersko nazadnjaštvo, antimodernizam i klerikalizam. Osobno, više bih volio živjeti u svijetu u kojem se za “arapsku stvar” Palestinci bore s Lenjinom i internacionalizmom, nego s al-Bagdadijem, Osamom i islamizmom.