U berlinskom popratnom programu “Panorama” u subotu je prikazan jedini film s prostora bivše Jugoslavije koji je uvršten u ovogodišnji berlinski program. Riječ je - također - o jednom od dva filma u ovogodišnjem programu koji imaju hrvatski koproducentski pečat. Glavnu ulogu u tom filmu glumi naš glumac Goran Bogdan. Film o kojem je riječ je “Otac” srpskog režisera Srdana Golubovića.
Golubovićev “Otac” temeljen je na istinitoj priči o samohranom ocu iz Priboja na Limu kojem su socijalne službe uskratile skrbništvo nad djecom zbog neuvjetnih uvjeta stanovanja i oskudice. Nepokolebljivi se otac stoga pješice dao na put do Beograda ne bi li osobno u ministarstvo predao žalbu. Hodao je sedam dana i putem postao medijska senzacija.
Put do Beograda
Film “Otac” počinje šokantnom scenom. Na portu lokalne fabrike dolazi majka djece (Nada Šargin) i prijeti da će se politi benzinom ako joj mužu tvornica ne isplati dugove za otpremninu. Kad se majka doista samozapali, socijalne službe odvode djecu. Ocu Nikoli (Bogdan) kažu da će ih dobiti natrag ako bar donekle sredi kućne prilike, ožbuka kuću, uvede vodu i opet prikopča isključenu struju. On sve to marno učini, no centar zaključi da je i dalje nepodesan staratelj jer nema stalni posao. Djecu pošalje udomiteljima, a Nikola dozna da je riječ o financijskoj prevari: službenik koji odlučuje (Boris Isaković) ubire pinku od udomiteljskih naknada. Kad to dozna, Nikola kreće put Beograda po pravdu.
Spoj dvaju svijetova
Srđan Golubović pojavio se u srpskoj kinematografiji početkom 2000. s filmovima koji su bili “crossover” između dvije linije srpskih filmova te ere. Dok je dio njegovih kolega radio postmoderne tarantinovske žanrovske igre, a dok su drugi snimali socijalne i političke drame, Golubović je fino spajao oba svijeta. Njegovi filmovi kao “Apsolutni sto” ili “Klopka” bili su bazično trileri, no bavili su se nepravdom, socijalnim proturječjima i traumama srpskog društva. Golubovićevi junaci su obično hawksovski, šutljivi, tvrdi muškarci opsesivno fiksirani na cilj - pravdu. I lik Nikole kojeg glumi Bogdan je takav, samo što ovaj put nema žanra, pištolja ni umorstva, samo “road movie” o čovjeku na cesti.
Kad se “Otac” bavi samo čovjekom na cesti - najbolji je. Film najbolje funkcionira dok je u kadru Bogdan sam, dok tumara, glavinja, svladava fizičku iznurenost, nesanicu, džepare. Tu do izražaja dolazi kako Golubovićeva režijska vještina, tako i odlični Goran Bogdan kojem je ovo najvažnija filmska uloga. Izrazito omršavio, s jako malo teksta, odlično utjelovljuje lik koji je istodobno najneznatniji, ali i najveći i najjunačkiji od sviju.
Prijetvorice i ološ
Kad se film proširi i počne zahvaćati širu sliku, najednom - međutim - postaje nesuptilan. Okolni se svijet u “Ocu” sastoji mahom od prijetvorica i ološa, kompleksne okolnosti u kojima socijalni radnici donose odluke krajnje su pojednostavljene, pa se čitav svijet filma sastoji od samo dva pola: glavnog lika koji je sekularni svetac, te kvarne močvare uokolo.
I prošle godine u Berlinu je igrao jedan film koji se bavio osamljenim roditeljem, borcem protiv kvarnog sistema. Bili su to “Šavovi” Miroslava Terzića, film o majci koja se bori da dozna što se dogodilo s novorođenčetom koje joj je ukradeno iz rodilišta. No, taj je film bio kompleksniji, prikaz društva bio je višedimenzionalniji, a pripovijedanje usloženo time što niste sve vrijeme načisto treba li junakinji filma uopće vjerovati. U usporedbi sa “Šavovima”, “Otac” je bitno jednostavniji film. Taj je film kao sviranje na jednoj žici, no žici iz koje u najboljim trenucima iziđe sirova, uzbudljiva emocija.
Riječ je - ukratko - o dobrom filmu koji u Berlinu nije slučajno. Moguće je da će zbog neprerađene emocionalnosti biti i popularniji od ranijih režiserovih radova. No, osobno su mi draži raniji Golubovićevi filmovi u kojima je kroz suptilnu posudbu žanrovskih konvencija kreirao moralno zapetljane svjetove s puno sivih zona.