Njujorška četvrt Williamsburg nalazi se u dijelu Brooklyna najbližem Manhattanu. Od centra najvibrantnije svjetske metropole stanovnike Williamsburga dijeli samo jedan most, upravo onaj ovjekovječen na kultnom omotu žvakaćih guma. Kvart je tek kratkom pješačkom relacijom udaljen od osinjaka svjetske kulture, zabave i politike. Ipak, taj je kvart dom jedne od najizoliranijih i najzatvorenijih zajednica na svijetu. To su ortodoksni Židovi hasidi.
Hasidski Židovi naselili su se na području Williamsburga nakon 1945., kad je tamo dom našao njihov učitelj, rabin Joel Teitelbaum. Njih oko 60.000 živi na razmjerno uskom području, ravnajući se strogim socijalnim pravilima. Nose isključivo tradicionalnu odjeću, odbijaju tehnologiju. Ženama su zabranjeni školovanje i muzika, a udatoj se ženi brije glava, pa nakon toga mora nositi periku preko gole ćele. Hasidi govore samo jidiš, ni hebrejski ni engleski. Državu Izrael ne priznaju jer je smatraju krivovjerjem. Odustajanje od strogog načina života za haside znači i izopćenje.
Bijeg junakinje
Jedna od takvih izopćenica je američko-njemačka književnica Deborah Feldman. Dijete williamsbuških hasida, Feldman je sa 17 godina uvedena u dogovoreni brak. Brak je otpočetka bio problematičan jer su se strahom ukočena mlada i neiskusni muž borili sa seksualnom disfunkcijom.
Feldman je uspjela nagovoriti muža da se isele iz kvarta i da počne pohađati poslovnu školu. Nakon mnogih okapanja, napustila je muža i zajednicu i izborila slobodu. O tom je iskustvu napisala memoarsku knjigu “Unorthodox: The Scandalous Rejection of My Hasidic Roots” (“Neortodoksna: skandalozno otpadništvo od mojih hasidskih korijena”). Knjiga je ušla na top-listu publicistike New York Timesa, ali izazvala i neopisiv gnjev žitelja Williamsburga. Hasidi su se na autoricu obrušili tužbama i objedama, vodeći protiv nje intenzivnu publicističku kampanju. Feldman danas živi u Berlinu, a ostatak svoje obitelji, uključujući mlađu sestru, nije vidjela od 2006.
Knjiga Deborah Feldman dobila je i svoju slobodnu audiovizualnu adaptaciju. Ovih dana na platformi Netflix pojavila se njemačka miniserija “Unorthodox”, koju kao kreatorice potpisuju Anna Karolinski i Anna Winger, a kao redateljica Maria Schrader. Ovaj potpuno ženski i uglavnom njemački kreativni tim uzeo je okosnicu priče Deborah Feldman, unio niz fikcionalnih elemenata te snimio četverodijelnu seriju na jidišu koja pripada u najbolje ovogodišnje televizijske premijere.
TV serija “Unorthodox” počinje na dan junakinjina bijega. Autoričin alter ego Esther Shapiro (Shira Haas) mlada je žena koja se na dan šabata ne pojavi na obiteljskom ručku. Esther umjesto toga sjeda u taksi i ide na aerodrom. U podstavi suknje Esther ima krišom pribavljene njemačke dokumente i avionsku kartu za Berlin. Berlin bira zato što tamo živi njezina majka, koja je i sama davno izopćena iz zajednice.
Kad u Williamsburgu shvate da je Esther iščeznula, nastane pomutnja. Da bi se izbjegao, kako kaže, “neprihvatljiv presedan”, rabin naloži Esterinu mužu Yankiju (Amit Rahav) da ode u Berlin po suprugu. Pošto Yanki nije u životu napustio niti kvart, rabin s njim šalje Moishea (Jeff Wilbusch). Moishe je daleko od uzornog vjernika: i sam je bivši otpadnik, lutao je svijetom i živio nesolidno, a tijekom serije se shvati da je kurvar i kompulzivni kockar. No, Moishe je rabinu i Yankiju neophodan jer poznaje Europu, živio u Berlinu, ima tamo veze. K tomu, Moishe je bezobzirni čovjek od akcije.
Serija se od te točke razvija u dvije fabularne linije, koje prate Estherinu pretpovijest te zbivanja nakon bijega. Kroz niz dugih flešbekova doznajemo kako je raslo nezadovoljstvo junakinje životom u strogoj zajednici. Esther je isprva lojalna vjernica. Štuje sve običaje i prezire svoju majku pobjegulju, za koju drži da ju je izdala. No, problemi se gomilaju. Esther prvo mora odustati od sviranja klavira, koji obožava. Privode je u brak koji nije sretan jer se mladi par nikako ne uspijeva poseksati.
Dodatni problem je dominantna punica (Delia Mayer), s kojom mladoženja dijeli sve tajne i učas zadobiva kontrolu nad njihovim kućanstvom. Ta je fabularna linija utoliko fascinantna što s dokumentarističkom brižljivošću rekreira detalje života hasida. Štošta tu čovjek vidi i osjeti - od svetkovine šabata, svadbenih obreda, pjevanja, poslovica i običaja, preko ideološkog diskursa, pa do brojnih zabrana. Primjerice, Esther mora pobjeći bez prtljage jer je na šabat zabranjeno prenošenje ičega.
Dio serije koji se bavi Estherinom pretpoviješću navlas nalikuje sudbini same autorice predloška, Feldman. Drugi krak fabule prati zbivanja u Berlinu i bitno se razlikuje od priče autorice knjige.
Esther u Berlinu prvo potraži majku, no lecne se kad shvati da ona živi u lezbijskoj vezi. Ipak, poljubi je poprilična sreća. Prva osoba koju susreće u kafiću je mladi student glazbe Robert (glumi ga Aaron Altaras, njemački glumac, sin dokumentaristice i književnice splitsko-sefardskog podrijetla Adrijane Altaras).
Preko njega upozna krug glazbenika oko muzičke akademije. Taj krug mladih izgleda kao propagandni poster berlinske multikulturalnosti. Nastavnik je Arap, studenti su gejevi, muslimani, židovi i crni. Svi prihvate Esther s brižnom susretljivošću, a jedina koja prema njoj gaji zazor je - paradoksalno - liberalna Izraelka koja iz domovine vuče predrasude o ortodoksnima.
Taj dio radnje najtanji je u seriji. Dok gleda Estherinu strelovitu EPP prilagodbu, gledatelj ne može a da se ne sjeti brojnih hrvatskih kreativaca koji su se unatoč prvorazrednim lokalnim karijerama dobrano namučili da u Berlinu izdube neko mjesto, pa se Estherin čudesni proces integracije doima pomalo naivnim i propagandističkim.
U međuvremenu, u Berlin stižu i Estherin muž i njegov pomagač Moishe, a onog trenutka kad djevojci uđu u trag, “Unorthodox” dobiva zanimljiv trilerski uzgon.
Čvrsta karika
Autorice serije Winger i Karolinski iskusne su njemačke kreatorice TV serija, a radile su i na jednoj od najuspješnijih njemačkih serija općenito, “Deutschland 83”. Redateljica Schrader je, pak, po profesiji glumica kojoj je ovo prvi važan (i, treba reći, vrsno odrađen) redateljski “gig”. Njemačkom kreativnom timu jedna je od većih zapreka bila činjenica da se u seriji ponajviše govori na jidišu. Riječ je jeziku koji je gotovo istrijebljen u Holokaustu, a i u samom je Izraelu potisnut u korist hebrejskog.
Do Drugog svjetskog rata s obje je strane Atlantika postojala jaka kultura filma, kazališta i glumaca na jidišu, no ona je izbrisana što Holokaustom, što modernizacijskom integracijom Židova u američko ili sovjetsko društvo. Od svih glumaca u seriji, samo je jedan izvorni govornik jidiša: to je nizozemski glumac Jeff Wilbusch (Moishe) koji je odrastao među hasidima u Jeruzalemu. Za ostale uloge kreatori su se snalazili korištenjem mahom izraelskih glumaca koji imaju neko znanje jidiša.
To se djelomično osjeća u neizbalansiranoj kvaliteti kasta u kojem ima i slabijih karika. Ali zato je središnja karika čvrsta. Glavnu junakinju Esther glumi 25-godišnja izraelska glumica Shira Haas, koja je izvrsna. Sitna, mršava i s dječjim licem, Haas sjajno utjelovljuje dijete utjerano u preuranjen brak, ali i čvrstu, odlučnu heroinu koja se u masi oportunista jedina izbori za ono što želi.
Njemačke autorice kao provodnu nit serije provlače povijesnu ironiju. Berlin je, naime, bio epicentar zla, mjesto gdje je dizajniran i pokrenut progon Drukčijih, pogrom europskih Židova. A upravo taj Berlin - paradoksalno - danas je EPP prijestolnica mutikulturalnosti koja Drukčijoj pruža utočište od - židovstva, ili barem jedne forme židovstva. Pritom se to nerijetko zbiva na istim mjestima. Tako grupa mladih muzičara odvodi Esther na kupanje na jezero Wannsee. Tamo joj pokažu vilu u šumi. To je vila u kojoj je na wannseejskoj konferenciji operativno osmišljeno Završno rješenje.
Seriji “Unorthodox” može se zamjeriti stanovita ideološka shematičnost. Liberalna Europa/Njemačka bez i sjenke se sumnje dočarava kao multikulturalna utopija, a konzervativna hasidska zajednica kao bezdušna i zagušljiva jazbina. No, zanimljivi likovi, fascinantni etnološki sloj i vješto fabuliranje iskupljuju tu ideološku krutost serije. “Unorthodox” svakako vrijedi gledanja.