U ljeto 2007. boravio sam na Motovunskom filmskom festivalu. Tada je nagradu “50 godina”, koja se dodjeljuje onima koji su toliko izdržali u kinematografiji, dobila glumica Marija Kohn.
Nisam je poznavao, ali kako tamo ionako nemate bog zna gdje boraviti, sjeo sam na glavnu terasu na gradski trg i ustanovio da nedaleko mene sjedi slavljenica. Organizatori su nas predstavili jedno drugome i počeli smo nevezano brbljati. Odmah sam se pohvalio da sam imao samo osam godina kad sam gledao njezin najpoznatiji film “Svoga tela gospodar” i da me već kao klinca strašno dojmila. Priznao sam da to nije bio osobit problem, svi su tu tragikomediju Fedora Hanžekovića po Slavku Kolaru išli gledati po nekoliko puta, pa i ja, negdje sam pročitao da je film prikupio rekordnih 150 tisuća gledatelja samo u Zagrebu, na radiju su je adaptirali za taj medij i reprizirali non-stop, ali sam bio premalen da bih znao da je sve poteklo od predstave Zagrebačkog dramskog kazališta, gdje je legendarni dr. Branko Gavella postavio taj komad, a Hanžeković je pokupio u ekipu sve njegove glumce.
Najbolje godine
Rekao sam gospođi Kohn kako mi se duboko usjekla njezina uloga šepave cure koja pokušava izboriti malo ljubavi od svoga supruga Ive, iako zna da ju je on oženio samo zbog miraza, krave Pisave. Odvratila je: “Znate li zašto je to tako dobro funkcioniralo? Mislim da moj partner Julije Perlaki uopće nije volio žene. Ne samo da ga nisam zanimala ja, nego ni bilo koja druga. Kad bih mu pokušala pristupiti, kao da se među nama ispriječio nekakav zid. Nemam potvrdu da je on uistinu bio takav, ali to je bio moj osjećaj. Ipak sam tada bila ženska u najboljim godinama.”
Zbilja, imala je 23 godine, u Puli je dobila drugu nagradu za žensku ulogu (ne prvu kao što piše na našoj Wikipediji), prva je pripala beogradskoj veteranki Ljubinki Bobić za prvi domaći film u boji “Pop Ćira i pop Spira”, međutim, novine su pisale samo o njoj. “Šepava Roža” osvojila je čitavu zemlju i činilo se da će kinematografija ubuduće teško bez nje. U početku je zbilja bilo tako, naredne godine njezin film “H-8” u režiji Nikole Tanhofera pobijedio je na festivalu, ona je bila ravnopravna u velikom glumačkom ansamblu, igrala je suprugu Pere Kvrgića, tipične reprezentante niže srednje klase, koje je Bog kaznio ne samo siromaštvom i obiljem kompleksa nego i boležljivim djetetom (sjajan debi Dobrile Berković, kćeri scenarista Zvonimira Berkovića). Nije je mogao ignorirati ni tada ponajbolji hrvatski redatelj Branko Bauer, i dao joj glavnu ulogu u trećoj “zagrebačkoj” priči svog filma “Tri Ane”: tu se zvala Vera Blažek, ratno siroče, koje pokušava pronaći oca iako ga se uopće ne sjeća, jer je od njega odvojena u ratnom vihoru. Bila je sjajna i opet je zaslužila neko pulsko priznanje, no njega je dobila njezina kolegica koja je igrala u prvoj “beogradskoj priči”, Svetlana Mišković.
Posao snova
60-ih sam uzaludno tražio ime Marije Kohn na filmskim plakatima, pojavila bi se u ponekoj epizodi, ali je zato dobila “posao snova” na televiziji. Ivan Hetrich režirao je 1965. “Tonkinu jedinu ljubav” po noveli Augusta Cesarca, ona je igrala naslovnu ulogu, a njenog partnera Davor Antolić, mitraljezac Joja iz Bulajićeve “Kozare”: TV drama postigla je velik uspjeh, slali su je na međunarodne festivale i umalo izgubili. Srećom, zagubljena pošiljka je pronađena, tako da Hetrichov ambiciozni rad, snimljen na magnetoskopskoj vrpci, HRT i danas povremeno reprizira.
Ljubav prema teatru
Tada sam već shvaćao da za izostanak iz kinematografije Marije Kohn ne treba prvenstveno kriviti isključivo filmske redatelje: ona je naprosto više voljela kazalište i u jednom intervjuu priznala da dobije trnce čim čuje da netko hoda po sceni. Ne samo to, imala je sjajnu memoriju i dugo pamtila tekstove koje je davno odigrala. Kao djevojčica nije ni sanjala da će se baviti glumom.
Odrasla na dubrovačkom Lopudu, s četiri godine je ostala bez oca koji je ostavio njezinu majku Franku Perinić i dvoje djece (poslije se doznalo da je završio u Argentini, gdje je zasnovao novu obitelj), židovsko prezime ima po njemu, ali se izvukla najprije za talijanske, a zatim i njemačke okupacije jer joj je djed, profesor matematike, bio u Dubrovniku ugledan i utjecajan. Majku je izgubila s osam godina (umrla je od tuberkuloze), zapravo ju je odgajala baka, a tek je u gimnaziji profesor hrvatskog natuknuo da bi gluma mogla postati njezina vokacija. Hodala je tada s kasnije slavnim Izetom Hajdarhodžićem, bio je pet godina stariji od nje, što joj je odgovaralo, jer je često u partnerima tražila zamjenu za oca. Kad je on krenuo za Zagreb, pošla je i ona, najprije je položila prijemni na prirodoslovno-matematičkom fakultetu (da zadovolji djeda), a zatim i glumu na kazališnoj akademiji: istina, Gavella je bio užasnut njezinim izgledom i dubrovačkim akcentom, ali je Sven Lasta jamčio da je u stanju iz nje izbrusiti poseban glumački talent. Bio je u pravu, čak ju je i Gavella angažirao za “Svoga tela gospodar”, iako nije znala ni zucnuti zagorski, no ispalo je da ima sjajan sluh za jezike: rekli su joj da bi se odlično snašla i u Kini.
U kazalištu je upoznala neke od najvećih kulturnih legendi, svadila se s Miroslavom Krležom koji je naposljetku morao kapitulirati i nakon premijere “Vučjaka” poslati joj golemu gladiolu. Njezinu ulogu mucave Erminije u predstavi “Mirisi, zlato i tamjan” po romanu Slobodana Novaka (režija i dramatizacija Božidara Violića) iz 1974. smatraju jednom od najboljih u povijesti hrvatskog glumišta, a to je tek jedan od razloga, zašto je poklonici teatra obožavaju. Uostalom, kad bi se pobrojale sve nagrade, ona bi ispala glumica s najviše priznanja u nas. Dakako, okušala se na svim važnijim domaćim scenama.
Zadnje uloge
S prvim suprugom, golmanom Milanom Majerovićem (“brak nije izdržao jer muškarci ne vole dominantne žene, sklone komandiranju”, rekla je jednom prigodom) dobila je svoje jedino dijete, sina Roberta zahvaljujući kojem ima troje unučadi pa i praunuka. Privatni život bio joj je važan, ali ga nikad nije htjela podrediti profesionalnom: ocjenjivala je svoje kolegice i kolege poput kritičara, a osnivanje vlastite glumačke akademije ostalo je jedno od njezinih brojnih neostvarenih ambicija. Uostalom, kao i knjiga memoarskih zapisa, koje će možda jednom pripremiti za tisak njezini potomci.
Od 1999. je u mirovini, no nju je teško bilo “umiroviti”. Prihvaćala je sve što bi joj ponudili na filmu i televiziji, nešto od toga znalo je biti izuzetno (serija “Duga mračna noć” Antuna Vrdoljaka - u istoimenom filmu su je suviše izrezali), nije imala ništa ni protiv sapunica (“Larin izbor”), ali ni kratkih ostvarenja potpuno nepoznatih filmaša. Jedan od njih postigao je svjetski uspjeh, lanjski “U plavetnilo” Antonije Alamat Kusijanović, a ove je godine premijeru imao makedonski film “Godina majmuna” Vladimira Blaževskog, u kojem je imala poprilično veliku ulogu. Teško je povjerovati, ali već dulje vrijeme je bila bolesna i usprkos tome neprestano igrala, sređivala svoju dokumentaciju i davala glumačke poduke. Ukratko, bila je dinamo kakav hrvatsko glumište još dugo neće imati.