Za razliku lika Mirjane u filmu „Ljubavni život Budimira Trajkovića“, Marina Nemet nije dočekala Novu godinu. Davne 1977. godine ta je tinejdžerska komedija s obilnim primjesama melodrame osvojila publiku bivše Jugoslavije. Naslovni junak bio je naprosto tipični adolescent, štreber kojeg nitko ne razumije, sve dok se u njegovu liftu ne pojavi spomenuta cura čija se obitelj upravo doselila iz Hrvatske: zbog tog poznanstva, novogodišnja groznica koja je upravo uzela maha odjednom je dobila nekakvo novo značenje. Urbani filmovi za široku publiku bili su pravo čudo u to doba, a Marina je uvjerljivo dočarala junakinju koja se u Beogradu doimala kao „strankinja“: njezin zagrebački akcent bio je dodatni začin auri koja je tako očarala mladog Budimira.
Najbolje rješenje
Redatelj Dejan Karaklajić (prije i poslije tog filma neusporedivo se bolje snalazio u poslovima za televiziju) nije se morao suviše truditi u traženju glumice za ulogu Mirjane, budući da se Marina Nemet nametala kao najbolje rješenje. Otkrio ju je veliki hrvatski redatelj Vatroslav Mimica, koji je tijekom 1968. tražio malu glumicu za svoj film „Događaj“, partnericu svome sinu Sergiu. Otkrio ju je u osnovnoj školi u Varšavskoj 18 (mnogi smo je pohađali), a zadatak novoj zvijezdi nije bio lak: trebala je igrati kćerkicu ubojica i grabežljivaca (Boris Dvornik i Neda Spasojević), koja je nevinošću i neposrednošću odudarala od sredine u kojoj je odrasla.
Uloga Petra Krelje
Koliko je bila dobra u svom debiju, dostatno svjedoči podatak da su je odmah uvrstili u popis talentiranih malih glumica, pa su je uočili ne samo poznati scenograf Vladimir Tadej (igrala je u njegovom redateljskom prvijencu „Družba Pere Kvržice“) nego i kralj rafiniranih mekih pornića Radley Metger (zapažena epizoda u koprodukciji „Mala majka“, fiktivnoj biografiji Evite Peron). Nije je zaboravio ni Vatroslav Mimica, koji ju je 1974. angažirao za glavnu ulogu putujuće zabavljačice u povijesnom spektaklu „Seljačka buna“, opet kao partnericu Sergiu Mimicu. Ukoliko je netko svojedobno stekao dojam da je u pitanju dijete koje će s pubertetom preboljeti glumačke „mušice“, sada je bilo očito da je u pitanju ličnost kojoj bi taj poziv mogao biti karijera.
Odlučna ličnost u njezinom mladenačkom razdoblju bio je redatelj Petar Krelja, poznati dokumentarist i filmski kritičar. U svom igranom prvijencu „Godišnja doba“ dao joj je ulogu djevojke koja je upravo izašla iz doma za nezbrinutu djecu i na prilično neugodan način se suočava sa svijetom odraslih.
Imidž urbane plavuše
Krelja je tada bio zaluđen prosedeom Roberta Altmana i zahtijevao je od svojih glumaca što prirodnije ponašanje te uskakanje u riječ drugome, u čemu se Marina odlično snalazila, a još bolje u njegovom narednom filmu, vrlo popularnoj novozagrebačkoj komediji „Vlakom prema jugu“ (80 tisuća gledatelja samo u Zagrebu), u kojem je igrala mladu majku, okruženu simpatičnim, pomalo ekscentričnim susjedima (Franjo Majetić paradirao je s golemim umjetnim penisom). Činilo se da je domaća kinematografija dobila glumicu koja će ići iz filma u film, no Marina je već bila na Akademiji dramskih umjetnosti i studij joj je bio važniji od povremenih angažmana.
Teško je danas procjenjivati je li napravila pogrešku kada je prihvatila ulogu u erotskoj melodrami Lordana Zafranovića „Ujed anđela“, snimljenoj netom prije no što je diplomirala 1985. godine. Poštovala je glumački instinkt da igra protiv imidža dražesne urbane plavuše koji je publika zavoljela u „Ljubavnom životu Budmira Trajkovića“ i „Vlakom prema jugu“, pa je vrlo uvjerljivo utjelovila seksualno neutaženu hendikepiranu curu. Riješila se „kalupa“, ali i eventualnih novih zanimljivih filmskih uloga. Tko tvrdi da smo ikad bili sredina rasterećena predrasuda, u velikoj je zabludi!
Mogućnosti kazališta
Srećom, u kazalištu su joj nudili puno više, tako da se nije mogla požaliti da je napravila pogrešan korak (šteta je što u to doba nije bilo „sapunica“, u kojima je mogla igrati ljubimice najšireg kruga gledatelja). Glumački vrhunac ostvarila je tijekom prošle sezone, neposredno prije no što više nije mogla igrati zbog teške bolestpri, u predstavi „Alabama“ kazališta Gavella, za koju je dobila ne samo nagradu „Marul“ nego i priznanje gledatelja na „Gavella & Europlakat Fairu“.
Prekrasna do samog kraja
Marina Nemet umrla je u subotu uvečer, a zadnji put se pojavila u javnosti u nedjelju 5. prosinca u kazalištu „Gavella“, na izvedbi Moliereovog „Tartuffea“: prihod predstave, koja se igrala neradnim danom, kolege su namijenili njezinom liječenju. Unatoč teškoj bolesti (zloćudni tumor) izgledala je prekrasno u dugačkoj haljini od crvenog baršuna, s kapom u istoj boji, koju joj je sašila kostimografkinja Marita Ćopo.
Rođena je 7. lipnja 1960. u Novoj Gradiški, a rani glumački staž kasnije je profesionalizirala upisom na zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti te angažmanima u „Komediji“, „Žar ptici“, „Histrionima“, „&TD“-u te naposljetku „Gavelli“. Uz „Alabamu“, najpoznatije su joj uloge u Gogoljevoj „Ženidbi“, Moliereovom „Umišljenom bolesniku“, Vujčićevom „Piru pepela“, Williamsovom „Silasku Orfeja“, Kolarovoj „Brezi“ i mnogim drugima.
Bila je u braku s pokojnim Slavkom Brankovom, s kojima je imala kći Tenu: zajedno su nastupili u vrlo dobrom televizijskom filmu Dražena Žarkovića „Ajmo žuti!“ iz 2001. godine.