Kopajući po nepreglednoj prisavskoj arhivi Zabavnog programa u potrazi za dramom Joakima Marušića iz 60-ih godina prošlog stoljeća “Sastanak u bijelom”, HTV-ov montažer Miljenko Baričević potpuno je slučajno otkrio 14. epizodu antologijske serije “Naše malo misto” redatelja Daniela Marušića i scenarista Miljenka Smoje za koju nitko nije znao da uopće postoji.
Riječ je zapravo o novogodišnjem specijalu pod naslovom “Zagrebulje” u trajanju od 33 minute, a u kojoj doktor Luigi i njegova Bepina stižu u Zagreb. Priča oko te 14. epizode “Našeg malog mista” zapravo je nevjerojatna. “Zagrebulje” su prikazane tek jednom, na Silvestrovo 31. prosinca 1970., a onda su zbog politički nepoćudnog sadržaja za ondašnju vlast završile u “bunkeru” Radiotelevizije Zagreb. Nitko za njih nije pitao, a kako su godine prolazile, sjećanje na nju je izblijedilo i materijal je zaboravljen.
Miljenko Baričević Moljac
Restauracija
Međutim, kako su na HRT-u još prije nekoliko godina intenzivno počeli sređivati svoju arhivu, objedinjavanja svega onog što bi se smatralo dramskim programom te digitalnom obradom i restauracijom starih serija i filmova, što je definitivno kategorija hrvatske kulturne baštine, jedan predani HTV-ov montažer, među kolegama poznat pod nadimkom Moljac, otkrio je pravo malo blago.
- Tragao sam za djelom jednog Marušića i slučajno našao djelo drugog Marušića. Bio sam u arhivi Zabavnog programa, tražio dramu ‘Sastanak u bijelom’, koju sam na kraju i našao, i to tek nakon tri, četiri godine traganja jer je bila zavedena pod radnim naslovom ‘U potrazi za Vesnom’. Odlučio sam onda i provjeriti što se nalazi u drugim kutijama koji su brojevima karticama arhiva bili blizu ovog mog. Upravo tako sam naišao na ‘Zagrebulje’ i kada sam provjerio sinopsis, vidio sam da se radi o ‘Malom mistu’ i epizodi koju nikada nisam vidio.
Dobro poznajem svih 13 epizoda ‘Našeg malo mista’ i u ni jednoj od njih Luigi i Bepina ne putuju za Zagreb, pa mi je odmah bilo jasno da sam nešto otkrio, samo još nisam znao što je u pitanju - objašnjava Baričević. Prvo je pomislio da je riječ o pilot-epizodi, a isto je pomislila i Maja Gregl, urednica u programskom odjelu drame HTV-a, kada joj je Baričević rekao što je našao u kutiji.
- Prva ideja nam je bila da je riječ baš o pilot-epizodi, jer je početkom 70-ih Radiotelevizija Zagreb raspisala pozivni natječaj za dramske serije, i bilo je uobičajeno da se rade pilot-epizode. Inače, upravo iz pilota rodili su se kultni ‘Gruntovčani’, ‘Prosjaci i sinovi’ i ‘Naše malo misto’. No zbunjivalo nas je puno toga. Nije bilo nikakvog traga, zapisa o pilotu, a epizoda je trajala 33 minute, dok su iz serije svi nastavci trajali sat vremena. Na kraju smo preko arhivske dokumentacije, pregledavajući je tri, četiri dana, doznali da je u pitanju novogodišnji specijal, jednom prikazan i nikad više. Shvatila sam da u rukama držim pravi dragulj - objašnjava Gregl. Inače, u potrazi za istinom Gregl je kontaktirala i Marina Marušića, sina pokojnog redatelja. Čak ni on nije znao za postojanje “Zagrebulja”.
Udar politike
Kako valjda te kutije s filmskim vrpcama od prvog, a ujedno i posljednjeg emitiranja nitko nije otvorio, “Zagrebulje” su sačuvane gotovo u savršenom stanju.
- Ton je bio jako dobar, nije morao ići čak ni na pročišćavanje. Nevjerojatno kako se tada snimalo, koji su to vrhunski standardi bili. Moralo je sve biti savršeno, jer nije bilo tehničkih mogućnosti kao danas da se zvuk naknadno popravi. A oni su to radili doista vrhunski. Uglavnom filmske vrpce, jer snimalo se na 16 milimetara, smo telekinirali i onda elektronski obradili, skinuli šum i popravili sitna oštećenja na slici. To je postupak od nekoliko dana koji radimo sa svim djelima nastalim 60-ih godina - pojašnjava Baričević.
Naravno, sam sadržaj zbog kojih su se “Zagrebulje” našle na udaru tadašnje političke vrhuške, ta svojevrsna “kućna” premijera bila je oduševljenje samo za sebe.
- Epizoda je dobila naslov ‘Zagrebulje’ po ciklusu feljtona Augusta Šenoe u kojima je književnik o temama iz društvenog, kulturnog i političkog života pisao satirički, ali i vrlo oštro. Tako su i Smoje i Marušić voljeli ‘podbosti’ režim, no ta 1970. već je bila osjetljiva - govori Gregl.
Ukratko, “dr. Luigi i njegova Bepina odlaze vlakom iz Splita u Zagreb. Putem doživljavaju smiješne zgode i nezgode, koje se nastavljaju u razgledavanju Zagreba. Svoje poznavanje hrvatske povijesti, zahvaljujući Zagorkinim romanima, Bepina će pokazati kad ugleda znamenita gornjogradska Kamenita vrata, dok će Luigi tražiti kip bana Jelačića na tadašnjem Trgu Republike...”.
- Luigi govori Bepini da će je odvesti ‘pod rep’, a onda se čudi gdje je ban Jelačić. Potom i zapjeva ‘Ustani bane’, a Bepina komentira kako joj je oduvijek bio ‘lipi glavni grad’… Bilo je to bez sumnje previše prohrvatski orijentirano za tadašnjim režim pa je epizoda vrlo brzo spremljena, ‘bunkerirana’ i gotovo pola stoljeća zaboravljena skupljala prašinu. Kako se kroz humor progovaralo i o političkoj situaciji, beogradski Nin plasirao je tezu koja se povlači do danas, kako su samo Srbi duhoviti, želeći umanjiti vrijednost tog humora - ističe Gregl.
Digitalizacija
“Zagrebulje” će ipak ugledati svjetlo dana, doživjeti uskoro svoje drugo prikazivanje zahvaljujući slučajnom pronalasku. I on je uistinu bio slučajan, no na HTV-u već godinama sustavno, ciljano sređuju svoju arhivu, kako bi kulturnu baštinu restaurirali, digitalizirali i sačuvali.
- Ove jeseni krenuli smo s ciklusom ‘Antologija dramskog programa’ u sklopu kojeg od ponedjeljka do četvrtka na Trećem programu HTV-a u udarnom terminu idemo s restauriranim kultnim serijama poput ‘Kuda idu divlje svinje’, ‘Ča smo na ovon svitu’, ‘Roko i Cicibela’, ‘Velo misto’, ‘Gruntovčani’... Imali smo u tome stvarno veliku potporu urednice HTV 3 Vlatke Kolarović, kao i glavnog urednika Brune Kovačevića i vodstva kuće - ističe Gregl.
Inače, desetljećima se sav materijal arhivirao na način ako je nešto snimljeno za dramski program to ide u arhivu dramskog, ako je snimljeno u zabavnom programu, to ide kod njih, kao što je to bio slučaj sa “Zagrebuljama”, a ako se snimalo za nekadašnji Drugi program TVZ-a. Sve je to bilo zavedeno posebno i trebalo je građu vratiti u dramski program - objašnjava Gregl koja već nekoliko godina kao urednica antologije skreće pozornost urednicima kanala na važnost ovih sadržaja. Sam Miljenko Baričević Moljac posvećen je pak “sređivanju” serija i TV filmova, drama iz 60-ih, na čemu radi već četiri, pet godina.
- Samo na godišnjoj razini snimalo se minimalno 20 drama, a snimale su se i serije. Među njima toliko je divnih djela koja treba očuvati, bila bi šteta da ih nemaju prilike vidjeti. Puno toga možemo zahvaliti Ivanki Boroš, našoj skripterici koja je do prije godinu i pol radila s nama. Ona ne samo da je inicijator svega, nego je i čuvala svoje bilješke nastale dok je radila s velikanima poput redatelja Mate Relje i Eduarda Galića. Uz to Ivanka Boroš je i ‘živi Google’ pa je i dandanas nazovemo da je pitamo gdje se što nalazi. Sjetila se čak i svih imena koja su trebala biti na odjavnoj špici bez koje smo ostali. Nevjerojatno - govori Baričević. Posao dodatno otežava činjenica da su neki filmovi bili spremljeni pod radnim naslovom. Ekipa na HTV-u zato mora ući i u drugu arhivsku građu pa se tako često služe i starim brojevima Studija, točnije TV rasporedima.
- Obožavam svoj posao. Nije mi problem sate provoditi u arhivi, tragati godinama, a nikad se ne zna što ću još pronaći - kaže Baričević koji od 1991. radi na HTV-u.