BULAJIĆ VS. VRDOLJAK

NAJLJUĆE HRVATSKO FILMSKO NEPRIJATELJSTVO U Bulajićevoj monografiji otisnuta je scena iz filma 'Rat', ali bez glavnoga glumca. Vrdoljaka su izbrisali

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 17.06.2018. u 19:38

CROPIX

Veljko Bulajić i Anrun Vrdoljak

 

Praksu da se s postojećih fotografija brišu nepoćudne ličnosti popularizirala je politika, osobito ona iz bivših komunističkih zemalja, no poprilična je rijetkost da se umjetnici tako obračunavaju jedan s drugim. U raskošnoj monografiji “Veljko Bulajić: Vlakom bez voznog reda u povijest filma”, objavljenoj u jesen 2015. u izdanju poduzeća “Zrinski” iz Čakovca, preko cijele stranice objavljena je fotografija iz filma “Rat” koji je snimljen 1960., odmah nakon njegova vrlo uspješnog prvijenca “Vlak bez voznog reda”.

Na njoj je poljska glumica Ewa Krzyszewska, junakinja Wajdina klasika “Pepeo i dijamant”, prikazana kako trči kroz nekakve ruševine. Vrlo primjereno, jer “Rat” je bio prvi jugoslavenski film katastrofe, upozoravao je na aktualnu opasnost od nuklearnog sukoba (slično kao i nešto ranije snimljen holivudski film “Na obali” Stanleyja Kramera), a scenarij mu je pisao korifej talijanskog neorealizma Cesare Zavattini (“Kradljivci bicikla”, “Umberto D”). Fotografija je vrlo efektna, ali na njoj nešto nedostaje, partner poljske glumice Antun Vrdoljak, koji se sav prašnjav pognuo iza nje, a u filmu inače igra glavnu mušku ulogu, za koju je i dobio Zlatnu arenu. Zašto su ga izbrisali, kad ga već nekoliko stranica dalje možete vidjeti u automobilu (istina ne tako dobro, jer je u pitanju total), a u završnom dijelu knjige objavljen je i plakat filma, na kojem jasno piše da uz Ewu Krzyszewsku glavna zvijezda Tonči Vrdoljak?

Šturi odgovori

Moje kolege iz Jutarnjeg zanimalo je zašto su fotografije retuširane, no dobili su vrlo šture odgovore. Bulajić tvrdi da se uopće ne sjeća o kojoj je fotografiji riječ, puno ih je bilo, a on ih nije birao, nego urednici monografije. On sam sjeća se jedino uvodnog teksta pokojnog Mate Kukuljice i ničega drugog. Vrdoljak je bio još kraći: “Zaboravio sam Bulajića i taj film”.

Jutarnji
 

Ovo potonje nije baš točno jer se na njega često vraćao u intervjuima koje je davao nakon devedesetih. Rekao je da mu je snimanje tog filma bilo mučno iskustvo (nije jasno zašto, previše pirotehnike?), i kad su ga obavijestili da je dobio Zlatnu arenu, navodno je izjavio da je ne želi primiti. I opet navodno, prišao mu je utjecajni političar, gurnuo ga u telefonsku govornicu i zaprijetio da će mu se štošta neugodno dogoditi ako ne prihvati nagradu. Tonči je popustio, ali se zarekao da više neće glumiti.

Teško je povjerovati u tu anegdotu, jer mu je to bilo prvo veliko priznanje u karijeri. Prije toga je dobio Zlatnu plaketu Arena - zajedno s još dva glumca - za epizodnu ulogu u klasiku Nikole Tanhofera “H-8” (1958.) - a ovo mu je bilo neusporedivo važnije priznanje. Također, nije točno da je nakon “Rata” prestao glumiti, igrao je u dvije komedije, Tanhoferovu “Sreća dolazi u devet” i “Naš auto” Františeka Čapa, ali su obje prošle slabo, pojavila se nova generacija glumaca i Tonči je ostao bez posla, što se tada često događalo. Postao je novinar, radio kao dopisnik beogradske Politike ekspres, a u međuvremenu debitirao i kao redatelj u zadnjoj priči omnibusa “Ključ” (1965.). Nije baš vjerojatno ni da je na snimanju “Rata” razvio poseban animozitet prema Bulajiću, jer je bio u press timu njegova sljedećeg spektakla “Bitka na Neretvi” (1969.). Po svoj prilici nije dugo izdržao, jer je morao pripremati vlastiti samostalni prvijenac “Kad čuješ zvona”, također iz 1969., koji je osvježio već zamorne klišeje partizanskog filma.

Njihovi se putovi otad razilaze, sve do kraja osamdesetih, kad su i njemu i Bulajiću odbijeni projekti na natječaju republičkog filmskog fonda: Vrdoljak je imao scenarij koji je poslije iskoristio za prvi i slabiji dio filma i serije “Duga mračna noć”, a Bulajić cjelovečernji dokumentarac “Libertas”. Njima se pridružio i Lordan Zafranović, kojem je također odbijen projekt, i taj neobični trojac pokušao je srušiti odluke komisije fonda: u njoj sam bio i ja i nije nam baš bilo ugodno što su se tri moćna redatelja udružila protiv nas. Srećom, nisu uspjeli i scenariji koje smo odabrali su prihvaćeni.

Promijenjena situacija

Devedesetih se situacija mijenja, Vrdoljak je najprije postao potpredsjednik nove države, zatim generalni direktor Hrvatske radiotelevizije (kako je njegov prethodnik Hrvoje Hitrec prozvao nekadašnju Televiziju Zagreb), a zatim i šef kinematografije. U tom razdoblju Bulajić nije mogao proći ni s jednim svojim projektom (uglavnom je gurao “Libertas”), pa se prebacio u Bosnu, gdje je krajem tog desetljeća pokušao snimiti priču o opsadi Sarajeva: na projekt je potrošeno mnogo novca, ali od filma nije bilo ništa.

U novom mileniju obojica su opet snimala, Vrdoljak je nakon što je dao ostavku na funkciju šefa kinematografije, a prije pada HDZ-a na izborima, progurao svojedobno odbijen scenarij, koji je znatno proširio i tako je nastala “Duga mračna noć”, obasuta 2004. Zlatnim arenama u Puli, gdje su premijere imali i puno bolji, ali skromnije producirani filmovi “Oprosti za kung fu” i “Ta divna splitska noć”. Bulajić je 2006. predstavio “Libertas”, ali ovaj put kao igrani film.

Prvi i jedini izravni sukob imali su 2010., kad je Bulajić pogledao Vrdoljakovu dokumentarno-igranu seriju “Tito” i ustanovio da je ovaj obilato koristio njegovu dokumentarnu seriju “Titovi memoari” iz 1980., a uopće ga nije naveo kao autora. Vrdoljak se izvlačio da je to materijal Televizije Zagreb, da seriju uopće nije režirao Bulajić, nego Ivan Hetrich (što, naravno, nije bila istina), prijetilo se i tužbama, no ne znamo je li došlo do bilo kakvog ročišta ili je sve riješeno izvan suda. Vjerojatno je to bio poticaj za retuširanje spomenute fotografije, no Bulajić odriče da je s time imao bilo kakve veze.

U našoj kinematografiji to su svakako dva redatelja, među kojima vlada najveći animozitet. Obojica pretendiraju na filmove s velikim budžetima (Bulajić više ne, svjestan je da ih ne bi dobio), ideološki su na suprotnim stranama (Bulajić se ne odriče komunističke tradicije, Vrdoljak je vehementno negira), a možda ih još ponešto razdvaja. Paradoksalno, prije dvije godine obojici su odobreni projekti, u “Bijegu do mora” Bulajić se bavio Drugim svjetskim ratom, međutim, iz vizure Nijemca koji se pretvara da je partizan kako bi se spasio, dok se Vrdoljak odlučio za puno kurentniju temu, biografiju Ante Gotovine u filmu i seriji “General”. Bulajić nikako da završi film, nema podršku HRT-a koji se ne drži prethodnog dogovora (tamo svaka nova upravljačka postava donosi nova pravila), a Vrdoljak je obilato iscrpio televizijske fondove, ali po nekim glasinama, čini se da mu treba još sredstava kako bi zaokružio film i seriju. Premijera oba njihova filma bit će tek na sljedećoj Puli (možda i nešto prije), što će biti dobar razlog da mediji uživaju u prepucavanju dvojice nekoć moćnih redatelja.


Promo

Izdvajamo