Na prijelazu pedesetih u šezdesete Zagreb je bio prijestolnica filmskih koprodukcija: jeftine usluge, još jeftiniji statisti i upotrebljive lokacije ovdje su najčešće dovodile talijanske producente koji nisu tražili puno za svoje pseudopovijesne spektakle. Dolazile su i filmske zvijezde, Anita Ekberg i Jack Palance, a osobito često Orson Welles, kojeg su svi znali kao tvorca “Građanina Kanea”, no tada je bio prvenstveno glumac koji je preživljavao od honorara i njima podupirao svoje autorske projekte. Jedan od rijetkih prestižnih naslova u kojima je nastupio bio je film “Austerlitz” legendarnog Abela Gancea, sniman između ostalog u okolici Zagreba, u kojem je igrao izumitelja Roberta Fultona.
Popriličan budžet
Welles je tada dobro poznavao Zagreb. Stoga - kada mu je producent Alexander Salkind (kasnije će se proslaviti mega hitom “Superman” i nadahnutim pustolovnim filmovima Richarda Lestera “Tri mušketira” i “Četiri mušketira” po Alexandreu Dumasu) ponudio mogućnost da ekraniziraju “Proces” Franza Kafke - nije puno dvojio: Prag nije bio dostupan, komunističke vlasti iz nekog razloga držale su slavnog pisca na crnoj listi, a Zagreb je kao srednjoeuropski grad bio idealno poprište za patnje junaka koji ne zna zbog čega mu sude.
Budžet je bio popriličan za to razdoblje, milijun i 300 tisuća dolara (talijanski pseudo spektakli koštali su neusporedivo manje), ali Salkind ipak nije ispunio sve što je obećao, pa je Welles morao potražiti i rezervne lokacije u Ljubljani, Rimu, Milanu, a ponajviše na pariškoj napuštenoj željezničkoj stanici Gare d’Orsay. Za direktora fotografije izabrao je debitanta Edmonda Richarda, francuskog savjetnika za boju u popularnim filmovima Žike Mitrovića “Miss Stone” i “Kapetan Leši”, no da nije bio u pitanju nerazuman rizik svjedoči i njegova kasnije karijera: ne samo da je sjajno snimio Wellesova “Ponoćna zvona”, nego i “Diskretni šarm buržoazije” Luisa Buńuela. Njegova crno-bijela fotografija i ovdje se pokazala impresivnom.
Jaka glumačka ekipa
Wellesova karizma nije bila nagrižena slabijim odjekom njegovih filmova iz pedesetih (“Zrno zla” i “Tajni dosje” tek su se kasnije nametnuli kao remek-djela), pa su glumci pristajali na angažman u “Procesu” bez pogovora: Anthony Perkins priznao je da je ponosan što igra glavnu ulogu u takvom filmu, i to upravo Josefa K., a ni Jeanne Moreau, Romy Schneider i Elsa Martinelli nisu krili oduševljenje. Od hrvatskih glumaca najveću šansu dobila je Andrea Šarić, koja je u jednoj sceni kratko komunicirala s Perkinsom, dok je Relja Bašić bio nešto malo više od statista, ali je neprekidno dolazio na snimanje da bi vidio kako Welles režira.
Najambiciozniji “set” bio je na Zagrebačkom velesajmu, gdje je napravljen ured sa 850 stolova u kojemu Josef K. radi.
Za svakim od njih tipkao bi jedan statist: Obrad Kosovac, nekadašnji šef programa HRT-a, bio je tada student i popunjavao džeparac statiranjem u filmovima, pa je tako “glumio” i u “Procesu”. Nije mu bilo suviše uzbudljivo, kadrovi su se stalno ponavljali, ali i njega je, kao i Bašića, intrigirala Wellesova redateljska metoda.
Podvojena mišljenja
Welles je zamislio “Proces” kao raskrižje modernog i tradicionalnog, pa je koristio ne samo zgrade iz austrougarskog razdoblja nego i suvremena zagrebačka zdanja koja su tada upravo nicala. Puno scena odigrava se u dvorani Hrvatskog sokola, tadašnjem Kolu, ima i prizora ispred Katedrale, u Hrvatskom narodnom kazalištu, ali i ispred Narodnog sveučilišta Moše Pijade u tadašnjoj ulici Proleterskih brigada (današnjoj Vukovarskoj), koje je smatrano ponosom modernističke zagrebačke arhitekture. Welles je taj roman očitao kao “kombinaciju nezamislivo sterilne budućnosti i nezamislivo prašnjave akumulacije tradicije koju su birokrati uspostavili kako bi u nedogled nastavljali svoje čudovišne živote” i u tom pogledu Zagreb mu je bio iznimno poticajan prostor.
Welles je svojedobno u emisiji “3-2-1 kreni!” Televizije Zagreb ustvrdio da je uložio svojih 70 tisuća dolara kako bi film uopće bio dovršen, no planirani termin premijere na venecijanskom festivalu 1962. morao je propustiti, jer je prva kopija bila gotova tek potkraj te godine. Kada je 1963. film stigao u Ameriku, prošao je slabo: ponovila se situacija s Wellesovim prethodnim ostvarenjima koja su čekala na svoju predanu publiku kako bi dobila status koji zaslužuju. O “Procesu” su i danas podvojena mišljenja, jednima je to suhoparno mračna interpretacija Kafke, drugima remek-djelo. Srećom, negativ je restauriran 2000. godine i film možete nabaviti u vrlo ambicioznim DVD-izdanjima, čak i na blu-ray disku, pa donijeti vlastiti sud o njemu.
Ambiciozni projekti
“Proces” je najčuveniji strani film ikad snimljen u Zagrebu (dijelovi “Sophijinog izbora” Alana Pakule, za koji je Meryl Streep dobila Oscara, suviše su mali u odnosu na cjelinu, da bi se mogli računati) i stoga je uvijek pobuđivao pozornost nostalgičara. Televizijski dokumentarac “Druga strana Wellesa” Daniela Rafaelića i Leona Rizmaula iz 2005. godine bavio se redateljevim vezama s ovim podnebljem, a posebno je pedantno obrađen nastanak i snimanje “Procesa”. Na tu je nevjerojatno važnu filmsku epizodu usmjerava pažnju i izložba Feđe Gavrilovića “Zagreb između Wellesa i Kafke” koja se danas otvara u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru: ona to ostvarenje postavlja u kontekst modernističkih strujanja tog razdoblja i osebujno interpretira način na koji je Welles koristio Zagreb. Ova je izložba je uvod u jednu drugu, onu koja će se otvoriti 23. srpnja u Muzeju grada Zagreba, a autori su joj Vesna Leiner i spomenuti Rafaelić. Naslov joj je “Grad filma - tvornica snova”, bit će otvorena sve do kraja listopada, i predstavit će hrvatsku metropolu kao središte ozbiljne filmske industrije. Da to nije nikakvo pretjerivanje, svjedoči i Wellesov dolazak u naš grad: da taj nije imao kvalitetnu filmsku infrastrukturu, “Proces” ovdje nikad ne bi bio snimljen.