Ništa neobično što je filmaš koji se kalio na “Muppet Showu”, jednom od simbola obiteljske zabave, napravio nešto što mu je čista suprotnost. Brian Henson sin je Jima Hensona, on i njegova supruga Jane smislili su Kermita, Miss Piggy i ostale junake super popularnog lutkarskog showa, koji je često znao biti na granici dozvoljenog. Mali Brian motao se po studiju koji su vodili njegovi roditelji i uključio se u njihov biznis čim mu se za to pružila prilika: od devedesetih je režirao i producirao cjelovečernje filmove po “Muppet Showu”, i sam je vrstan lutkar, pa ne čudi što je napravio “Nemilosrdne plišance”, čistu bezobraštinu u odnosu na omiljene Muppete.
On je poput klasičnih animatora koji su se u slobodno vrijeme zafrkavali s pornićima, ali samo za kućnu upotrebu (uostalom, i naš Walter Neugebauer nacrtao je početkom četrdesetih strip u kojem su Snjeguljica i sedam patuljaka predstavljeni krajnje lascivno). Likove iz “Muppet showa” nije smio koristiti, jer je na njih Disney otkupio autorska prava, zato je smislio nove, međutim, nad mnogima kao da se nazire sjena Muppeta.
Upozorenje da ovo nije film za djecu treba vrlo ozbiljno shvatiti. Kada se jedan od junaka, dakako, lutaka, napali na zgodnu curu svoje vrste, taj svršava obilno, i to dulje od minute. Ima i konzumiranja opijata, neke vrste ružičastog kokaina zasnovanog na šećeru, zatim jako puno prizora nasilja - koji i nisu tako strašni jer kidanje lutaka pred kamerama već smo vidjeli čak i u dječjim filmovima - te još koješta. Film se odigrava u nekom nerealnom svijetu u kojem lutke žive zajedno s ljudima, ali su građani drugog reda: policija ih neprestano legitimira i šikanira na svakojake načine, a kad im uistinu treba pomoći, nastoji se izgubiti što je prije moguće.
Nije čudno što je Melissa McCarthy pristala nastupiti u ovakvom filmu, ipak je ona poklonica anarhičnog humora i jedan od zaštitnih znakova ponekad razularenog showa “Subotom uvečer uživo” (u kojem Alec Baldwin obožava oponašati Donalda Trumpa), međutim, šteta je što sve to nije ispalo malo radikalnije. Na jednoj strani je krajnje konvencionalna fabula o neravnopravnostima između ljudi i lutaka (scenarist Todd Berger očito je pažljivo gledao “Naciju izvanzemaljaca”), jednako konvencionalno je potkradanje situacija iz kultnih film noira, a u to su ubrizgane žestoke parodijske scene zbog kojih se film ne preporučuje klincima (iako će ti jedva dočekati da se “Nemilosrdni plišanci” pojave na DVD-u).
Taj međuodnos subverzivnosti i klišeja obiteljskog filma puno je bolje izveden u crtiću “Sausage Party” u kojem kobasice i žemlje žive u supermarketu na istoj polici, uvjereni da je to najbolji od svih mogućih svjetova, da bi u jednom trenutku shvatili da su samo potrošna sirovina za “hot dog” i da će završiti u želucu nekog debeljka (da ne izvodimo što se događa dalje). “Nemilosrdni plišanci” nemaju tu okrutnu logiku, slojevi priče natrpani su jedan na drugi i živnete tek kad se na ekranu odigrava nešto uistinu drastično.
Šteta, mogla je to biti pljuska svim nepodnošljivo ljupkim lutka filmovima, a ovako ćete brzo shvatiti da je u “Ulici Sesame” i “Muppet Showu” bilo puno više provokativnosti.