FILM O ANTI GOTOVINI

NENAD POLIMAC JE VRDOLJAKOVOG 'GENERALA' POGLEDAO DRUGI PUT Slab film s trash elementima i nizom scena nekorektnih prema Srbima

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 13.08.2019. u 23:06

Vrdoljakova biografska drama o Gotovini u prvom je vikendu skupila 28.383 gledatelja, što je izvrsno, no rekord “Svećenikove djece” ipak nije nadmašio

“General” Antuna Vrdoljaka ipak se nije ovjenčao statusom najgledanijeg hrvatskog filma svih vremena u prvom vikendu prikazivanja.

Da ne bi bilo zabune, ostvario je vrlo dobar rezultat, skupio je 28 tisuća i 383 gledatelja, što je izvrsno, rekao bih da je na drugom mjestu po visini otvaranja, skupio je i dosta novca, milijun i 23 tisuće kuna (glavnina toga završit će u džepu njegova distributera i prikazivača, kompanije Blitz CineStar), ali i u tom pogledu nije šampion.

Legija stranaca

U tom pogledu ga natkriljuju Brešanova “Svećenikova djeca” sa 33 tisuće i 759 gledatelja i bruto zaradom od milijun i 94 tisuće kuna. Ima još nešto. “Svećenikova djeca” su u prvom vikendu prikazivanja igrala u 17 dvorana, a “General” čak u njih 97.

Nedvojbeno, puno profitabilnija distributerska i prikazivačka strategija, no bit će da ima nešto i u činjenici da su “Svećenikova djeca” provokativni, recimo čak i antiklerikalni film, a “General” je naprosto domoljubni spektakl s puno problema. Inače ne bi tako slabo prošao na festivalu u Puli, a u petak uvečer - kad sam ga drugi put gledao - CineStarova dvorana u Branimir centru bila je tek napola ispunjena.

Uostalom, uvjerite se sami. Već na početku vas očekuje neugodno iznenađenje. Ante Gotovina (Goran Višnjić) je nakon obiteljskih trauma u djetinjstvu odrastao i želi u Legiju stranaca, što je i napravio. Nije to baš razgovijetan dio filma, no nekako se od tamo izvukao i završio u Kolumbiji u Kartageni, gdje je upoznao lijepu Ximenu (njemačka glumica Jasmin Lord) i planula je velika ljubav. U tom dijelu morate progutati kičasti ulomak s tamošnjom dijasporom (od glumaca prepoznat ćete sveprisutnog Matu Gulina), koja živi sjajno, tako se bar čini po otmjenoj konobi u kojoj krati vrijeme, ali još uvijek pati za Hrvatskom i nalazi u Gotovini srodnu dušu.

Sve bi se to još dalo podnijeti, ali Ante poslije odlazi na večeru sa Ximenom (u stvarnosti, prilično obrazovanom novinarkom) i zabulji se u trash plavušu koju je upravo dopratio neki niski bogataš (glumi ga naš Džimi Jurčec). Ximena je zgranuta, ispada da je njezin dečko običan prostak, pa smjesta napušta restoran.

 

Kao u telenoveli

Nije bitno je li se tako nešto uistinu dogodilo, ako i jest, trebalo je to izostaviti, jer je to izravni atak na junakov karakter. Da stvar bude gora, ta scena očajno izgleda, kao da je snimljena u nekoj našoj provincijskoj gostionici: bit će da je direktor fotografije Vjekoslav Vrdoljak, sudeći po onome što je poslije pokazao, ipak tamo poslao nekog svog asistenta, jer vizualni prosede kao da je posuđen iz nekakve jeftine telenovele. Srećom, takav se gaf više ne ponavlja. Ali zato ima drugih.

Vrdoljak stariji dugo se bavio sudbinom Srba u Hrvatskoj, posve korektno u svom dugom prvijencu “Kad čuješ zvona” (1969), gdje je pokazao nacionalna koškanja u jednom banijskom selu: tamo se svi bore protiv svih, Srbi protiv ustaša, Muslimani protiv Srba, ali rijetko kad netko pogine budući da su to susjedi, koji više uživaju izazivajući jedni druge, a ne uzajamno se ubijajući. Uostalom, ustaše jedva da su pokazani.

Njegov naredni ratni film, “U gori raste zelen bor” (1971), već je bio puno provokativniji. Kad u njemu domobran Zvonimir Lepetić razveze harmoniku i zapjeva naslovnu pjesmu, onima koji ga pitaju zašto to radi, odgovara: “Zato jer to vole i jedni i drugi”. Tko su ti “jedni i drugi” ne treba puno nagađati, a ni buniti se, jer to je bio slučaj i s pjesmom “Lili Marleen”. No to su blaga podbadanja, puno je provokativnija scena kad partizani upadnu u ustaško uporište i ustanove da su to sve odreda seljaci kao i oni sami (posebno je dobra bila epizoda pokojnog Uglješe Kojadinovića).

 

Druga vremena

Još je bezobraznije bilo prikazati domobranskog satnika (Velja Milojević), Srbina u sastavu legalne hrvatske vojske, kojeg partizanski komandant Dikan (Boris Dvornik) natjera da si sam iskopa grob. Vrdoljaku je alibi bio taj da je zgodu preuzeo iz “Ratnog dnevnika” generala Ivana Šibla (u to doba još u milosti državnog vrha), a kad satnik počne zapomagati i pozivati se na svoje nacionalno podrijetlo, Dikan, koji je također Srbin, hladno mu odbrusi da su mu ustaše pred očima strijeljali oba sina.

Bila su to, međutim, druga vremena, Vrdoljaku se nisu baš sviđali ekstremni hrvatski nacionalisti, jer ih je Savez komunista demonizirao, a njemu se ipak sviđao lagodan položaj u društvu i politici (1970. se domogao svoje vile u Lašćinskoj) i volio je balansirati između Saveza boraca i umjerenijih hrvatskih nacionalnih struja. Otad se štošta promijenilo, u Domovinskom ratu bilo je legitimno mrziti Srbe (iako su se i oni vrlo često borili na hrvatskoj strani), pa se redatelju i scenaristu otela politički krajnje nekorektna scena.

Kad hrvatski borci uhvate šačicu pripadnika JNA, hrvatskih Srba, jedan od njih (Filip Radoš) je bivši partizanski suborac Janka Bobetka (Mustafa Nadarević). Scena koja uslijedi je vjerojatno najgora u filmu, jer Bobetko patetično objašnjava uhićeniku da su Srbi prihvatili komunizam i odrekli se pravoslavlja jer su mislili da će tako profitirati.

Pitanje balansa

Prilično suludo, a da bi se strane bar malo izjednačile, uveden je lik srpskog vodiča (pokojni Ivo Gregurević) koji nema nikakvih problema s opredjeljivanjem za hrvatsku stranu.

Svima je također zasmetalo što Vrdoljak iz čistog mira uvodi u Kninu ljubavnu scenu između oficira Kneževića (Sreten Mokrović) i njegove tajnice Slavice (Zlatnom arenom nagrađena Olga Pakalović), no i to je pitanje balansa: tek da se zna, i hrvatski Srbi su ljudi, samo što ta romansa po svoj prilici završi tragično. Tragično je, međutim, nešto drugo: prikazujući zbijeg Srba iz Knina, Vrdoljak je u njega natrpao tridesetak ljudi. Možda nije imao novaca za veći broj statista, a možda nisu točni podaci da mu je film koštao tri-četiri milijuna eura nego puno, puno manje.

Postrani od ovih političkih aspekata, kakav je “General” zapravo film? Naprosto slab. Kao što se pokazalo u seriji “Tito”, Vrdoljak se naučio štedjeti - malo dokumentarnog, malo igranog materijala i eto vam filma i serije. Stoga se čudim kolegama koji uporno tvrde da će serija “General” biti puno bolja od filma. Možda, ukoliko autor pobaca bar polovinu dijaloga u koje je tako zaljubljen, kojima odaje svoj patriotizam i posvetu patrijarhalnosti, a to sumnjam da će napraviti. Akcijske su scene ionako dostatno mlitave i rascjepkane, tako da im produžavanje u seriji nimalo neće pomoći.

“General” ima samo jedan problem, odnosno dva, a to je Antun Vrdoljak kao scenarist i redatelj. Da je takva priča u rukama mlađeg filmaša (njegov pomoćnik režije Kristijan Milić prvi mi pada na pamet), mogao je to biti akcijski spektakl, kakav bismo mogli prodati i u svijet. Ne treba podcijeniti ni karizmu Gorana Višnjića, koji je imao peh da se podredi prohtjevima svoga tasta: s razigranijim redateljem i dobrim scenaristom sve je to moglo ispasti drukčije.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo