Dok se prethodni film Darija Juričana “Gazda” nije baš lako probijao u medijima, a nije mogao ni u velike multiplekse, njegov novi rad “Gazda: Početak” neće imati tih problema: već ga je CineStar stavio na program u sve veće gradove i to na dvije do tri projekcije dnevno, što je korektan odnos prema domaćem političkom dokumentarcu.
Juričanovo prvo dugo ostvarenje nije imalo taj tretman jer se bavilo usponom Ivice Todorića, šefom Agrokora koji je tada još bio moćan i naizgled nedodirljiv, a ukoliko ste ovisili o njegovim oglasima ili bilo kakvim drugim uslugama, nije dolazilo u obzir da se petljate s “Gazdom”: ipak se tu dokazivalo kako je glavni junak u sprezi s politikom i sudstvom položio temelje svom budućem carstvu.
Sugovornik Pašalić
Iako nam je Juričan ostao dužan za “Gazdu 2”, jer je preskočio razdoblje u kojem je Agrokor stasao u jednu od najmoćnijih korporacija u regiji, no možda je bolje na to pričekati dok se ne vidi rasplet situacije s Todorićem (trenutačno je u egzilu) pa s distance napraviti nešto kako valja, ovaj put se opredijelio za seciranje protagonista koji je već - za mnoge - otpisan: naime, nakon što je osuđen za jednu od svojih brojnih makinacija, onu s privatizacijom zagrebačkog Gradskog podruma, Miroslav Kutle po izlasku iz zatvora preselio se u BiH, gdje i danas živi.
Tamo ga je uhvatila redateljeva kamera, izgleda dosta drukčije nego u razdoblju devedesetih kada je pokupovao desetke hrvatskih poduzeća i cijedio iz njih sve što se moglo, ima bradu i brkove, i dalje je dobro raspoložen i uvijek nasmiješen, ali je očito dogovor s redateljem bio da ne daje nikakve izjave. Zato su o njemu pričali drugi, i to različitih političkih opredjeljenja, za neke je on poput sveca, za druge prevarant koji se okoristio spregom sa stupovima tadašnje države, pokojnim Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom.
“Gazda: Početak” nije samo film o Kutli nego i o usponu HDZ-a i konceptu ekonomije te stranke, tipičnom za tranzicijske zemlje, koji je osigurao bogaćenje malog broja ljudi i osiromašivanje velikog broja hrvatskih građana: ti su ostali bez radnih mjesta u poduzećima kojih se dohvatio Miroslav Kutle. Vrlina odluke da se ide na što veći broja sugovornika je u tome što su vrlo dobro selektirani, a za mnoge se začudite da su se uopće pristali pojaviti pred kamerom. Ivić Pašalić, nekoć desna ruka predsjednika Tuđmana, valjda se pokušao opravdavati za svoj loš imidž iz devedesetih, ali mu je nekolicina nekoć relevantnih političkih faca uputilo prilično oštre žaoke.
Ni on nije ostao dužan, pa je Tomislavu Karamarku, tadašnjem šefu zagrebačke policije, rekao da izmišlja kad je ustvrdio da je s nekim predmetom došao na konzultaciju s Tuđmanom: po njemu predsjednik se uopće nije bavio takvim stvarima niti primao tako nisko pozicionirane tipove. Razotkrivan je dio misterije oko afere Grupo, kako je uopće nastao famozni “Ortački ugovor” i kako je naknadno friziran, no nezgodno je što se od njegovih potpisnika - Kutle, Ninoslav Pavić, Vinko Grubišić i Pašalić - oglasio samo potonji.
Živahan i razigran
Film nas vraća u devedesete, koje su po jednima bile izrazito mračne, a po drugima izrazito obilježene hrvatskim rodoljubljem: ipak je država izborila svoju samostalnost. Ovo potonje smatrao je i Kutle pa se koristio i braniteljima kako bi ojačao poslovni imperij. Od svih zala koja mu se pripisuju nije najveći problem privatizacija Gradskog podruma ni Slavije (kasnija Diona), nego uništavanje splitskog gospodarstva od kojeg se najjači i najveći grad na Jadranu ni danas nije oporavio.
U cjelini, “Gazda: Početak” ne ostavlja loš dojam, živahan je to i razigran dokumentarac, u kojem se upućeni gledatelj može povremeno i nasmijati ali i razbjesniti, dok mu je nedostatak što je za standarde 90-minutnog dokumentarca suviše proširio svoj fokus, trebao bi trajati bar tri sata da su sve teme u njemu pokrivene kako treba. O samom Kutli i njegovim počecima doznajemo razmjerno malo, naravno obitelj mu - uz jednu iznimku - nije htjela pred kameru, međutim, valjda je bilo i drugih načina da se dočara stasanje najkontroverznijeg biznismena devedesetih. U tom pogledu “Gazda” je bio puno precizniji.
Osobni motiv
Od afera vezanih uz Kutlu tek je dio spomenut, nema ni pikantnog detalja da je pokojni Ivo Pukanić, gazda Nacionala, u povodu hapšenja pripadnika medijske udruge “Grupo” orkestrirao izlazak prvog broja svog dnevnika Republika, prodao ga u 300 tisuća primjeraka, ali dugoročno time nije bog zna kako profitirao. I Paviću i Grubišiću često se prijetilo, automobili su letjeli u zrak i koješta drugoga, no je li iza toga bio Kutle ili netko drugi, nikad nismo doznali.
U filmu “Gazda” redatelj je imao jak osobni motiv, jer mu je otac radio s ocem Ivice Todorića u istom poduzeću, ali su im se kasnije karijere jako razlikovale. U filmu “Gazda: Početak” redatelj je ovaj put prisutan i pred kamerama, dok nosi uvezane primjerke Globusa i Nacionala u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, no to je neobavezno promoviranje samoga sebe bez koga se i moglo. Uži fokus ili duže trajanje znatno bi popravilo dojam o ovom filmu.