Već dvije godine niti jedna španjolska serija nije postigla tako velik uspjeh. Privatni televizijski kanal Antena 3 emitirao je 2017. “Kuću od papira”, prvi tamošnji visokobudžetni krimić koji se bavio spektakularnom pljačkom banke, i već prva epizoda imala je gotovo četiri i pol milijuna gledatelja. Poslije to više nije bilo tako blistavo, neki smatraju da je razlog bio u tome što je serija premještena sa srijede na ponedjeljak, što su reklamni blokovi bili predugački i što je emitirana prekasno, poslije pola jedanaest uvečer.
Tvorac “Kuće od papira”, Álex Pina, već se zadovoljio time da će njegov hvaljeni rad imati samo dvije sezone, ali na nešto nije računao: Antena 3 imala je ugovor sa španjolskim Netflixom, koji ju je distribuirao diljem latinskog svijeta i vrlo brzo se ustanovilo da je “Kuća od papira” popularnija izvan Španjolske nego u domovini. Seriju je zapazio i američki Netflix, sinkronizirao ju je na engleski i ponešto skratio, ali čak je i Pina morao priznati da su to jako dobro napravili: ispalo je da su to dva slična, a ipak donekle različita proizvoda. Promijenio joj je i ime u “Pljačka novca”, povećao budžet i financirao snimanje treće i četvrte sezone.
‘Knjiški moljac’
“Kuća od papira”, odnosno “Pljačka novca” već od samog početka razlikovala se od sličnih krimi serija. U njoj su žene imale važnu ulogu, emocije su bile podjednako važne kao i akcija, a napete situacije - krajnje netipično kad su europske serije u pitanju - teško je bilo i pobrojati.
Kombinezoni
Slično kao i u kultnom filmu Quentina Tarantina “Psi iz rezervoara” gdje pet glavnih likova nema imena, nego ih se oslovljava kao Gospodin Ružičasti, Gospodin Bijeli i tome slično, tako i u “Pljački novca” kriminalci nose imena po gradovima: to su Tokyo (Úrsula Corberó), Moskva (Paco Tous), Berlin (Pedro Alonso), Nairobi (Alba Flores), Rio (Miguel Herrán), Denver (Jaime Lorente), Helsinki (Darko Perić) i Oslo (Roberto Garcia Ruiz). Nisu oni odabrali da se tako zovu, to je odredio Profesor (Álvaro Morte), naizgled knjiški moljac, no nevjerojatno hladnokrvna osoba koja im je dala u zadatak da upadnu u Španjolsku kraljevsku kovnicu i opljačkaju je.
To zapravo nije dobar opis njihova posla jer kad upadnu u kovnicu, oni ne prazne sefove, nego nadgledaju tiskanje novca i plan im je da napuste tu naizgled neosvojivu utvrdu s barem milijardu eura. Novčanice su friške, neoznačene i nitko ih ne bi mogao uhititi kad ih poture u skupim buticima ili elitnim restoranima. Profesor nije s njima u tom pothvatu, on ih “nadgleda” izvana uz pomoć sigurnih telefonskih linija, a kako bi se osigurao od eventualnih problema, zabranio im je bilo kakve ljubavne veze: već je dosta to što su Moskva i Denver otac i sin.
Naravno, sve je to teorija jer Tokyo i Rio vrlo brzo postanu ljubavnici, a i Profesor se namjerio na nekoga tko mu zamalo dođe glave: to je policajka Raquel Murillo (Iztiar Izuňo), specijalizirana za pregovore s teroristima. Oni se isprva igraju poput mačke i miša, on je čak salijeće u obližnjem baru dok ona niti ne sluti u koga se to polako zaljubljuje, a njihove veza eskalira od mržnje do ljubavi. Za svaki slučaj, pljačkaši su u Kraljevskoj kovnici okupili šezdesetak talaca i imaju jake adute u pregovorima s policijom. I tu se stvaraju nove veze, tako da je sreća što Profesor nije s njima jer bi zaveo disciplinu pod kojom takvo što ne bi bilo moguće.
Zgodan je štos da su kriminalci odjeveni u crvene kombinezone i nose maske koje imitiraju Salvadora Dalija. Ispostavi se ne samo zato da ih ne bi prepoznali, nego i stoga što u njih oblače taoce i stvaraju zabunu među policijom koja ne zna kad smije pucati na tipove koji tu i tamo izađu iz Kraljevske kovnice, a kad ne. Budući da je njihova neslužbena himna “Bella ciao”, pjesma talijanskih partizana u Drugom svjetskom ratu, a pritom nose i crvene kombinezone, očiti je to signal da žele da se publika poistovjeti s njima jer izigravaju suvremenu verziju Robina Hooda: uostalom, u jednoj prigodi prosipaju banknote eura iz cepelina i tako stvaraju kaos usred Madrida.
Banke i čovjek
Pred kovnicom se skuplja gomila promatrača koji pristrano navijaju za pljačkaše i mrze policiju, što je sve subverzivna dosjetka koju su smislili tvorci serije. Europa je u financijskoj depresiji i naši junaci ne kradu ničiji novac, oni samo tiskaju svoj. Banke su prikazane kao neprijatelji običnog čovjeka pa ne čudi što je “Bella ciao” u ljeto 2018. ponovno postala hit, više od pola stoljeća nakon što su je partizani prvi put proslavili (ne treba zaboraviti da je pokojni Hajrudin Krvavac pokušao nešto slično u svom akcijskom hitu “Most” iz 1969.).
Prve dvije sezone odigravaju se uglavnom u Kraljevskoj kovnici novca i još nekoliko prostora uokolo, uzbudljive su, odlično napisane, režirane i odglumljene.
Mnoge lokacije
Ne prežive svi tu opasnu pustolovinu, no oni kojima se posrećilo da se izvuku iz policijske opsade spremni su za dogodovštine u sljedeće dvije sezone, koje se odigravaju u Španjolskoj banci. Sad je već Netflix podupro seriju pa je lokacija puno više, od jugoistočne Azije do Latinske Amerike, a neke komplicirane scene realizirane su u londonskom studiju Pinewood.
Pojavili su se i novi likovi, na primjer Palermo (Rodrigo de la Serna), najbolji prijatelj Profesorova brata, no za njega se nikad ne zna kako će se postaviti: ponekad je to psihotični tip stvoren za probleme, a ponekad sjajan borac koji spašava druge u bezizlaznim situacijama.
Među negativcima se izdvaja Alicia Sierra (Najwa Nimri), koja je zamijenila Raquel u pregovorima s “teroristima”, ali je puno opakija od nje, trudna je, cinična i iznimno inteligentna. Iako su upali u banku, pljačkaši opet ne prazne sefove (jedino ako oni sadrže kompromitirajuće dokumente po vladu, koje jedva čekaju - poput Edwarda Snowdena - objaviti na internetu) nego žele isprazniti podrum u kojem se nalaze zlatne poluge, španjolske državne rezerve.
Tko glumi
Znači, opet ne kradu nešto što je pripadalo običnim štedišama, nego državi i bankama.
Prve tri sezone već su neko vrijeme na Netflixu i imali ste ih prilike pogledati, no četvrta je stigla tek početkom travnja i nju su dosad odgledali samo pretplatnici te platforme s najbržim refleksima. Sudeći prema posljednjoj sceni, možda će biti pete, pa i šeste sezone, međutim tvorci serije o tome se još ne izjašnjavaju.
Kad otvorite Netflix, dočeka vas top-lista njihovih najgledanijih serija, a znakovito je, kako oni tvrde, da se u Hrvatskoj najviše gledaju upravo “Pljačkaši novca”. Ima tu štošta što može zaintrigirati ideološki znatiželjne gledatelje, recimo scena u kojoj Nairobi vikne: “Došlo je doba matrijarhata!” ili Profesorovo rezoniranje: “Katkad je politički nekorektna opcija jedina moguća opcija”.
Ponajviše zadivljuje što se nitko od sudionika, od scenarista i redatelja pa do glumaca, nikad nije probio izvan španjolskog medijskog prostora, a sada ih prepoznaju posvuda, od Saudijske Arabije do Turske i Hrvatske, ponajviše stoga što su od samog početka imali jedan cilj: napraviti seriju za međunarodno tržište.
Ima tu i glumaca iz regije: Mirko Dragić glumi dobroćudnog diva Helsinkija, a Luka Peroš je okretni Marseille. Veliki poklonik serije je nogometna zvijezda Neymar, koji se čak pojavio u jednoj sceni u firentinskom samostanu, igrajući zaređenog svećenika koji razgovara s Profesorovim bratom, i vrlo se dobro ponaša pred kamerama.