IN MEMORIAM

NENAD POLIMAC PIŠE O NEBOJŠI GLOGOVCU Glumac velikog talenta i karizme koji je ostvario neke od najdojmljivijih uloga u hrvatskom filmu

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 10.02.2018. u 11:08

Beograd, Srbija , 021016.
Glumac Nebojsa Glogovac.
Foto: Pedja Milosavljevic / CROPIX
Peđa Milosavljević / CROPIX

S Nebojšom Glogovcem prvi i jedini put sam razgovarao na Sarajevo film festivalu krajem kolovoza 2007. Objavio sam s njim opsežan intervju, svima je to bilo zanimljivo jer je već tada bio vodeći glumac u regiji, tog ljeta je igrao i u predstavi “Pijana noć 1918.” teatra Ulysses na Brijunima, a kritičari su napisali da je njegov polusatni nastup (igrao je pukovnika koji ispituje Miroslava Krležu) bio tako dojmljiv da se komad pamtio prvenstveno po njemu.

Intervju smo vodili uoči njegovog 38. rođendana i malo se iznenadio da sam ga biografski intonirao: smatrao je da je premlad za tako nešto, bez obzira što je te godine imao dva izuzetna ostvarenja, “Klopku” Srdana Golubovića, uvrštenu na proširenu listu devet ostvarenja koji dolaze u obzir za nominaciju za Oscara, te “Hadersfild” Ivana Živkovića po komadu Uglješe Šajtinca: glumio je i u istoimenoj predstavi Jugoslovenskog dramskog pozorišta i s njome tog proljeća gostovao u Zagrebu.

Rođen u Trebinju

Ispalo je da je od biografskog koncepta bilo itekakve koristi, jer me zanimalo kako je u tako kratkom roku (prvu glavnu ulogu dobio je 1995. u “Ubistvu s predumišljajem” Gorčina Stojanovića po odličnom scenariju Slobodana Selenića) postao najprepoznatljiviji junak srpske “izgubljene generacije”.

Za njega je ključno bilo odrastanje, rodio se u Trebinju, otac mu je bio pravoslavni svećenik, ali ne baš po ćudi crkvenog establishmenta, pa su ga nakon sukoba s vladikom premjestili u Opovo u Banatu. Sedmogodišnji dječak je bio šokiran promjenom okoliša, stalno je pitao kad će se vratiti kući, međutim, nakon premještaja u Pančevo, gdje mu je otac postao prota, sve je postalo jednostavnije jer je Beograd bio u susjedstvu. Nije mu smetalo što ga nazivaju provincijalcem, društvo u kojem je odrastao njegovalo je čvrste veze kroz koje se kalio karakter, a uostalom, i Beograd je bio podijeljen u kvartove koji su funkcionirali poput provincije.

Zato je i bio tako uvjerljiv kao izbjeglica iz Grubišinog Polja u “Ubistvu s predumišljajem” koji se hvata u koštac s emancipiranom beogradskom fotografkinjom (Branka Katić), mladi gangster u žestokoj krimi drami Bobana Skerlića “Do koske”, svjestan da se u beogradskom podzemlju vodi rat među generacijama, ili bivši sportaš u “Nebeskoj udici” Ljubiše Samardžića, koji usred bombardiranja Beograda od strane snaga NATO-a želi ohrabriti susjede uređivanjem košarkaškog igrališta i gura vlastite obiteljske probleme u drugi plan.

U Srbiji je već bio velika zvijezda zahvaljujući seriji “Porodično blago” po scenariju Ljiljane i Siniše Pavića, tvoraca kultnog “Boljeg života”, ali i trash serijala “Tesna koža” i “Laf u srcu”, no ta se, međutim, nije izdigla iznad lokalnog tržišta. Zato su mu filmovi kao što su “Kad porastem biću kengur” Radivoja Andrića i “Sutra ujutru” Olega Novkovića prelazili granice i stvarali poklonike u svim zemljama bivše Jugoslavije.

Karizmatičan i sposoban da se izdvoji u gomili, bio je predodređen za uloge heroja, no nije ga to osobito zadovoljavalo: u “Klopci” je glumio oca spremnog i na ubojstvo kako bi pribavio novac za neophodnu operaciju svoga sinčića, dok je u “Hadersfildu” vješto balansirao između filma i teatra, dočaravajući mladića uništenog lijekovima.

Iako je već kao klinac bio član poznate dramske dječje grupe Mike Aleksića pri Radio Beogradu, tako je i dobio manju ulogu u spomenutoj seriji “Bolji život” bračnog para Pavić, nije baš bio siguran da je gluma njegov životni poziv.

Studij glume

Radije je upisao psihologiju, no kad je shvatio da to nije studij o kome je maštao, prebacio se nakon dvije godine na studij glume na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti i diplomirao u klasi Vladimira Jeftovića, zajedno sa Srđanom Trifunovićem, Natašom Ninković i Vojinom Ćetkovićem.

Navođenje imena njegovih kolega nije slučajno, devedesetih je u Srbiji stasala potpuno nova glumačka scena koja onu prethodnu nije potpuno bacila u zasjenak ali ju je natjerala da s njom koegzistira. Glogovac je - po sudu mnogih - bio njezin najveći adut i neprestano opravdavao ukazano povjerenje.

Već na kraju studija Jugoslovensko dramsko pozorište naznačilo mu je da bi ga rado uvrstilo u svoju stalnu glumačku postavu, pomogla mu je predstava Dejana Mijača “Najveća pljačka” po Joeu Ortonu, a filmovi i televizija samo su učvrstili njegovu već ionako visoku reputaciju. Nakon Sarajevo film festivala pratio sam kako Glogovčeva karijera evoluira u raznim smjerovima. Antonio Nuić angažirao ga je 2009. za glavnu ulogu u filmu “Kenjac”, bio mu je to prvi nastup u hrvatskom filmu, ali nije bio slučajno odabran: redatelju je trebao netko tko će se u završnici nositi s našim glumačkim prvakom Tonkom Lonzom i Glogovac je to sjajno obavio. Scena u kojoj otac priznaje sinu zašto ga ne podnosi jedna je od najdojmljivijih u novijoj hrvatskoj kinematografiji.

Bio je odličan i u “Ženi sa slomljenim nosom” Srđana Koljevića, kao taksist, izbjeglica iz Bosne, koji je poveznica tri odvojene priče, dok mu je Srdan Golubović u međunarodno hvaljenim “Krugovima” opet dao novi izazov, tumačio je lik liječnika koji malo pomalo otkriva svoje slabosti. Svakako najvažnija mu je uloga transvestita Vjeke Kralja u “Ustavu Republike Hrvatske”, profesora čije je ustaško zaleđe kontradiktorno njegovom seksualnom opredjeljenju: nju je dočarao nijansirano, izbjegavajući parodiju kakva bi mnoge primamila. Zasluženo je dobio Zlatnu arenu u Puli i nagradu u Londonu na Raindance festivalu.

Troje djece

U malim sredinama kakve su Srbija i Hrvatska glumci ne mogu ignorirati televiziju, a to si nije mogao dozvoliti ni Nebojša Glogovac. Igrao je u glazbeno-dramskoj seriji Nove TV “Stella”, zapala ga je uloga člana žirija koji odlučuje o najboljim novim pjevačima, nije se klonio ekstravagancije što je bilo i primjereno, no za seriju Radio televizije Srbija “Ravna Gora”, u kojoj je glumio Dražu Mihailovića (kasnije i u filmu “Za kralja i otadžbinu”, njezinom svojevrsnom nastavku), dobio je poprilično negativnog publiciteta, međutim, njegovoj se izvedbi nije moglo prigovarati, ali samom pristajanju na takav angažman svakako da. Uostalom, kao i gostovanju u jeftinim RTS-ovim komedijama kakva je u Srbiji nevjerojatno popularna “Vojna akademija”.

Tragično je što je glumac takvog talenta preminuo u 49. godini. Prije desetak dana prijavio se na Institut za onkologiju i radiologiju, sumnjalo se na rak pluća, pa premda se nakon prvih terapija naizgled oporavljao, umro je tijekom noći sa četvrtka na petak.

S prvom suprugom, fotografkinjom Minom Glogovac, od koje se razveo 2014., imao je dva sina, a s novom životnom partnericom Milicom Šćepanović, organizatoricom na snimanjima domaćih filmova i serija, nedavno rođenu kćerkicu.

 Slutio je kako je rak opaka bolest, pa je još 2009. snimio reklamni spot za kampanju protiv raka dojke, a godinu kasnije odrezao je pramen kose, u znak podrške “Pramenu nade”, kampanji za mališane oboljele od raka.

Narednog proljeća trebao je glumiti u filmu “Otac” svog omiljenog redatelja Srdana Golubovića, ali ga nažalost u toj ulozi nećemo nikad vidjeti.

Izdvajamo