“Tri su strane svake priče - vaša, moja i ona istinita. Pritom nitko ne laže, jer zajedničke uspomene svatko pamti drukčije.” Tim citatom producenta Roberta Evansa, koji je preminuo ove subote u 90. godini u svom domu na Beverly Hillsu, započinje dokumentarac o njemu “Momak ostaje u filmu” iz 2002. godine, za koji je kao predložak poslužila njegova istoimena autobiografska knjiga iz 1994.
U tom dokumentarcu čuje se samo njegov glas, on se nakratko pojavi tek na kraju, no zato ulomaka iz žurnala i filmova koje je producirao ima na pretek. Citat je znakovit, jer su mnogi Evansa smatrali notornim lažovom, recimo, u filmu “Predsjedničke laži” s Robertom De Nirom i Dustinom Hoffmanom, lik producenta (glumi ga Hoffman) koji pomaže državnom vrhu zataškati skandal izmišljajući nevjerojatne zgode kako bi se javnosti odvratila pažnja od ključne stvari zasnovan je upravo na Evansu, a i Bob Odenkirk inspirirao se njime kad je profilirao odvjetnika šarlatana Saula Goodmana u seriji “Breaking Bad”.
Bavio se glumom
U početku se nije činilo da će film postati njegova buduća karijera. Sa starijom bratom upustio se u unosnu trgovinu ženskom sportskom garderobom, na poslovnom putu u Los Angeles provodio se na bazenu hotela Beverly Hills, gdje ga je zapazila filmska legenda Norma Shearer, i zapela da upravo on igra njezinog pokojnog supruga, filmskog producenta Irvinga Thalberga, šefa MGM-ovog studija. Tada se naime trebao snimati “Čovjek s tisuću lica” (1956), biografija zvijezde nijemog filma Lona Chaneyja s Jamesom Cahneyjem u glavnoj ulozi, a Thalberg je u njoj bio jedan od važnih likova.
Dobio je angažman prvenstveno zahvaljujući Shearerici, ostavio je korektan dojam, pa ga je Darryl Zanuck iz 20th Century Foxa pozvao da glumi toreadora Pedra Romera u filmu “Sunce se ponovno rađa” po romanu Ernesta Hemingwaya. Pisac je bio zgrožen tim odabirom, ni Evansova partnerica Ava Gardner nije bila oduševljena, Evans je osjetio da ne uživa podršku ekipe, pa kad je doznao da dolaze iz Hollywooda provjeriti kako napreduje snimanje na meksičkim lokacijama, potrudio se da izgleda što uvjerljivije pred kamerama. Zanuck je na to izjavio: “Momak ostaje u filmu”, što je Evans poslije iskoristio za naslov svoje autobiografije.
Iako je dobio ulogu i u vrlo popularnom filmu “Najbolje od svega”, uz Joan Crawford, Stephena Boyda i Louisa Jourdana, sam je procijenio da će teško opstati u Hollywoodu kao glumac, no fascinirao ga je posao kojim se bavi Zanuck. Početkom šezdesetih, skupio je nešto malo kapitala zarađenog s bratom i dao se u potragu za projektima. Prvi zanimljiv ponudio mu je “schlock” majstor William Castle, ekranizaciju romana Ire Levina “Rosemaryna beba”, ako je vjerovati Evansu, on sam je za redatelja odabrao Romana Polanskog jer je cijenio njegov dotadašnji opus, kao i glavnu glumicu Miu Farrow, tada u braku s Frankom Sinatrom.
Polanski je kasnio sa snimanjem, Evans ga je doveo u red, a odbio je i Sinatrine prijetnje da čim prije dovrši film, jer je uvjerio mladu zvijezdu da je to uloga za Oscara i da se na nju što više usredotoči. U svemu je bio u pravu, film je u ljeto 1968. postigao velik uspjeh, bio je to pravi izdanak “novog Hollywooda” koji mu je osigurao mjesto šefa produkcije u Paramountu, kompaniji koja je u to doba bila na začelju “tvornice snova”. Imao je Evans još aduta, mlada Ali MacGraw upozorila ga je (opet navodno) na scenarij Ericha Segala “Ljubavna priča” koji je otkupio Paramount, pisac je po njemu “skrpio” roman koji se prometnuo u bestseler, no tek je film postao pravi fenomen.
Ljubav s Ali Macgraw
Evans je započeo ljubavnu vezu sa Ali MacGraw, koja je završila brakom, njemu je to bio već treći po redu, rodio im se i sin, a imali su i krasno ljubavno gnijezdo, vilu Woodland, nekad vlasništvo Grete Garbo. On je, međutim, bio opčinjen poslom, Mario Puzo (tvrdi on) poslao mu je sinopsis nazvan “Mafija”, Evans je odmah osjetio da tu ima potencijala, čak i kad je pisac završeni roman nazvao “Kum”, ali je smatrao da takav film mora režirati netko tko je američki Talijan, a ne Židov, kao što je to inače bio slučaj.
Francis Ford Coppola također je pripadao novom Hollywoodu, u dotadašnjoj karijeri imao je uspona i padova, nije baš bio oduševljen što mu nude film o mafiji, jer time kao da blate njegove sunarodnjake, međutim, Evans ga je uvjerio da to napravi kao obiteljsku kroniku a ne krimić. Paramount je prvi put dobio film koji je 1972. postao najveći hit svih vremena (sve dok se tri godine kasnije nisu pojavile “Ralje”), međutim, šef studija privremeno je zanemario svoju suprugu, koja je snimala film “Bijeg” sa Steveom McQueenom: započeli su ozbiljnu romansu, zbog koje je ona raskinula vezu s Evansom i ušla u novi brak.
Kineska četvrt
Svjestan da kao šef studija zarađuje manje nego kao producent, Evans je ishodio dozvolu da napravi i nekoliko filmova sa svojim potpisom, ali u okviru Paramounta. Prvi od njih, “Kineska četvrt” Polanskog, bio je iznimno gledan, iako su se u studiju svi žalili da ne razumiju zaplet (scenarist Robert Towne poslije je nagrađen Oscarom), a i oni koji su uslijedili - “Maratonac” s Dustinom Hoffmanom i Laurenceom Olivierom, antiteroristički akcić “Crna nedjelja” i “Gradski kauboj” s Johnom Travoltom i Debrom Winger - nisu prošli puno slabije.
Evans se u međuvremenu navikao na kokain, omogućavao mu je da zadrži svoj radni ritam od 12 do 18 sati svakog dana, a prvi veliki neuspjeh, skupi glazbeni film “Cotton Club”, posvadio ga je s njegovim dotadašnjim mezimcem Coppolom i učinio omraženim u Hollywoodu, jer je čovjek koji mu je osigurao taj projekt, Roy Radin, znatno kasnije nađen mrtav: svoje je partnere, naime, zakinuo za znatnu količinu kokaina. I Evans je bio osumnjičen za njegovu smrt, poslije je oslobođen, ali je u Paramountu dobio otkaz.
Devedesetih se pokušao vratiti u filmski biznis, pokosila su ga tri moždana udara, ali se ipak izvukao. Posljednje uspješna produkcija bila je komedija “Kako se riješiti frajera u deset dana” iz 2003. Bolje bi mu bilo da je snimio film o rješavanju supruga, jer je od njegovih sedam brakova najduži bio onaj s Ali MacGraw - trajao je četiri godine - a rekord drži onaj s Catherine Oxenberg, kćeri princeze Elizabete od Jugoslavije: poništen je nakon samo devet dana.
Bez obzira na problematičnu reputaciju, Evans je na prijelazu 60-ih u 70-e prvi shvatio da filmska publika želi novu vrstu zabave, puno provokativniju i moderniju od one nekadašnje, i pritom virtuozno režirane. Zbog toga će ga pamtiti kao jednu od najvažnijih ličnosti u povijesti Hollywooda, koja ne zaostaje puno za Irvingom Thalbergom.