Od Prvog svjetskog rata pa do Hana Sola i Mamme Mije Jadran je bio omiljena lokacija za snimanje filmova. Ali uz rijetke iznimke, poput nacističke melodrame “Kraljica koralja”, Jadran u tim filmovima - međutim - nikad nije “glumio” sebe.
Hrvatski gradovi i more u svjetskim su filmovima nadomještali i Kalokairi i Italiju, i daleke planete i Daenyrysinu kraljevinu, u seriji “Terror” čak i Arktik. Strane produkcije su, međutim, rijetko svoje zaplete doista i smještale na jadranski prostor. Ipak, iznimki ima. A jedna od tih iznimki je i njemačka policijsko-proceduralna serija “Der Kroatien Krimi”, ili - na engleskom - “Split Homicide”. Riječ je o nizu njemačkih TV filmova kriminalističkog žanra koji, za razliku od većine stranih produkcija, ne eksploatiraju samo jadranske ambijente, nego je i radnja smještena u hrvatski prostor i kulturu.
Serija koju je za prvi program njemačkog ARD-a producirao Degeto prati odjel za umorstva splitske policije, koji rješavaju slučajeve ubojstava na splitskom području. Njemačka TV je 2016. snimila prvu “sezonu” s dva 90-minutna filma, koja se pokazala vrlo gledanom, pa su prošle godine njemački filmaši i redatelj Michael Kreindl snimili još dvije 90-minutne epizode koje su na ARD-u igrale ove zime. Ta dva TV filma prikazana su prošli tjedan na Pulskom festivalu, na kojem je kao gost boravio režiser Kreindl. Tako su pulski gledatelji mogli upoznati nove pustolovine splitske policajke, inspektorice Branke Marić.
Njemačka ima dugu tradiciju TV krimića ambijentiranih u različite gradove. Još od 70-ih javna TV tamo proizvodi format “Tatort” (Mjesto zločina) u kojem se zločini zbivaju u raznim njemačkim gradovima, a svaki grad se obično pojavljuje u dva ili tri 90-minutna filma godišnje. Taj koncept njemački su TV producenti kasnije raširili i na inozemne lokacije, obično one turistički atraktivne i glamurozne. Narasla reputacija Splita kao hipsterskog ljetovališta očito je utjecala na produkciju da za mjesto djelovanja TV istražitelja izaberu najveći dalmatinski grad i tamošnji odjel za umorstva.
Glavna junakinja “Split Homicidea” je inspektorica Branka Marić, koju glumi njemačka glumica iranskog podrijetla Neda Rahmanian. Branka Marić je policajka, partibrejkerica koja se stalno svađa sa šefovima, ljubiteljica krafni i gorljiva navijačica Hajduka. Hoda istodobno s dvojicom frajera, od kojih je jedan pilot, a drugi jedriličar, momak joj ima krstaša od tikovine od bar sto tisuća eura, a samoj Branki širokogrudne plaće hrvatskog javnog sektora omogućuju da vozi Audi kabriolet.
Brankini pomagači su dvojica vrijednih policajaca, Emil Perica (Lenn Kudrzjawizki) i Borko Vučević (Kasem Hoxha). Branka živi sa starom majkom, a obje su traumatizirane time što im je sin, odnosno brat (Goran Navojec) nestao u ratu. Branka je - međutim - uvjerena da joj je brat živ i da povremeno uskače u njezine pustolovine poput anđela čuvara vadeći je iz nevolja. Stalni tim glumaca u seriji je njemački, no “prolazne” uloge glumi niz naših glumaca, od Dražena Kühna, Slavena Knezovića, Vilima Matule do Ljube Jelčića kao šefa policijskog starješinstva. Naši su glumci nasinkronizirani - i to ne baš uvijek dobro.
Prve dvije epizode prve sezone u Njemačkoj su prikazane u prime timeu iza dnevnika i imale izvrsnu gledanost od 15, odnosno 16 posto. Nedugo potom su prikazane i na našoj komercijalnoj TV gdje su začudo prošle posve neopazice, osim pokoje lokalne splitske reakcije. Dvije naredne epizode - dakle, ove koje su prikazane u Puli - na ARD-u su igrale ove zime i bile još gledanije - “Ubojstvo na Visu” je - recimo - imalo 4,2 milijuna gledatelja, što će bez sumnje imati i turističkog efekta.
Režiser Kreindl je u Puli priznao da je turistička privlačnost bila glavni motiv da se krimići snimaju na Jadranu. Sam je, kaže, dugo provodio ljeta na Braču, a ideja za krimić na Visu pala mu je na jedrenju. Ipak - ističe on - “nismo htjeli Hrvatsku prikazivati miki-maus pristupom, samo kao turističku destinaciju. Meni i scenaristu Christophu Darnstädtu bilo je stalo da u krimi zaplete uvedemo hrvatsku povijest i društvo”. Doista - zapleti obiju prikazanih epizoda izviru iz povijesnih omraza i trauma.
U “Ubojstvu na Visu” Branka Marić istražuje slučaj dvostrukog ubojstva na viškom groblju. Ono što je neobično jest da su obojica ubijenih netom sišli s trajekta i odmah smaknuti na neobičan, ritualni način. Marić i Perica brzo ustanove da su dvojica ubijenih bili filoustaški simpatizeri i skupljači nacističkih memorabilija, koje je netko namamio na Vis obećavajući im Pavelićeve kovanice s Liparija. Ispostavi se, međutim, da su naci-antikviteti bili samo mamac, a da su motivi za smaknuće bili drugi i osobniji. Istodobno, u zaplet upadaju i mladi splitski antifašisti koje policajci zateknu kad hoće spaliti desničarski antikvarijat.
Druga epizoda - “Nož pod grlom” - počinje promotivnim spotom kandidata za splitskog gradonačelnika, građevinskog poduzetnika i desnog populista Strugara. Strugar obećava borbu protiv droge i izbjeglica te obnovu čvrste ruke i tradicionalnih hrvatskih vrijednosti. Usred kampanje Strugara nožem napadnu dva atentatora, no Strugar se domogne pištolja i ubije jednog. Ispostavi se da je ustrijeljeni bio siroče i štićenik komunističkog doma za nezbrinute Sv. Ivan u Krušvaru. Marić i ekipa uskoro otkriju da novopečeni desničar krije vlastitu prošlost, da je prije 1990. tamo bio odgojitelj i zlostavljao djecu te da je atentat zapravo osveta. Sam političar, pak, u strahu da otkriće ne dospije u javnost počinje smicati moguće svjedoke.
Kakva je Hrvatska u Darnstädtovoj i Kreindlovoj seriji? Pa - za početak - lijepa. Kako je jedan od očitih faktora privlačnosti serije egzotičnost lokacija, njemački autori jako paze da Split naprave što glamuroznijim pa on u seriji izgleda kao Nica, a u par scena potjere u Getu čini vam se da gledate “Pépé le Moko”. Nadalje, “Der Kroatien Krimi” je čisti policijski procedural žanrovski na tragu Fox Crimea ili CSI, tako da su policajci uzorni, revni profesionalci, požrtvovni, bistri k’o žilet i orni za rad. Hrvatima koji u pravilu žugaju na svoj državni aparat taj će idealizirani prikaz hrvatske policije biti, naravno, pomalo šaljiv. Jedini “ujed” na sistem koji možemo opaziti u seriji je taj što starješinstvo policije čini gremij nevjerojatno odbojnih starkelja kojima Branka i njezin šef stalno moraju polagati račune.
Kao i glavnina današnje popularne kulture, i “Der Kroatien Krimi” je - naravno - liberalni agitprop. Zlikovci u seriji uvijek su desni populisti, nacionalisti ili simpatizeri fašizma. Kako je to, međutim, njemačka serija, nije lišena i antikomunističkih ujeda pa će hrvatskim gledateljima vjerojatno biti bizaran motiv komunističkog doma za siročad koji se ne samo zove Sveti Ivan, nego još odgojitelji nožem kasape i potom krišom pokapaju djecu. Na koncu, posljednji rat je za “Der Kroatien Krimi” stalni izvor traume i zla. Brankin brat ne želi se vratiti među žive i fingira da je mrtav jer se previše stidi što je u ratu radio, a u viškoj epizodi su tu i trojica branitelja neofašista koji siluju djevojku na odsustvu. Šatoraški ministri kinematografije očito su bili prezauzeti “Ministarstvom ljubavi” i “Chris the Swissom” pa su im ovi “revizionistički” motivi promakli. Ili možda nisu - ali su ih prešutjeli, jer je lakše tlačiti male hrvatske filmaše nego moćni njemački javni servis.
Generalno, Hrvatska u seriji nije prikazana negativno, prikazana je kao lijepa zemlja pristojnih ljudi koji se trude. Njemački su se filmaši jako trudili i oko točnosti lokacija, tipičnih jela i tipično dalmatinskih prezimena koja, međutim, katkad falšaju (pa se junakinja viške epizode zove Ivena).
I dok je sav taj trud oko druge kulture i ambijenta simpatičan, nažalost mora se priznati da je “Der Kroatien Krimi” kao serija ipak - treš. Riječ je o TV krimićima koji su čak naivniji i od prosječnije Fox Crimeove produkcije. Zapleti su derivativni i puni tipskih motiva iz trivijalne proze 19. stoljeća - nestale braće, osveta iz prošlosti, smrti na porodima. Tu “Grof Monte Cristo” estetiku Nijemci su nadogradili tipologijom shematičnih karaktera i napravili krajnje petparačku, lakogledljivu seriju koja puca na najširi zajednički nazivnik publike - odnosno, barem njemačke publike. Zanimljivo će biti doznati što će o njoj reći - naša.