OGNJEN GLAVONIĆ

NOVO IME EX-YU KINEMATOGRAFIJE 'Film se treba obraćati mladim fašistima. On ih treba obrazovati, razbijati zablude i mitomanije'

Leon Lučev u filmu 'Teret' (u krugu) i Ognjen Glavonić (desno)

 

Godine 2016. u popratnom programu berlinskog festivala pojavio se jedan dokumentarni film potpuno nepoznatog srpskog debitanta koji je nosio enigmatični naslov - “Dubina dva”. Tog popodneva svega se nekoliko desetaka novinara pojavilo na projekciji u kinu na Potsdamer Platzu. Oni koji su došli vidjeti film - međutim - vidjeli su jedan od najčišćih, najrigoroznijih i najmoćnijih dokumentaraca snimljenih posljednjih godina. Film “Dubina dva” bavio se organiziranom akcijom uklanjanja leševa pobijenih Albanaca s Kosova, leševa koje je MUP Srbije u logistički zahtjevnoj operaciji uklonio s mjesta zločina i zajedno s kamionom hladnjačom bacio na dno Dunava u Đerdapu.

Mladi autor latio se te mučne teme na originalan način. Oslanjajući se na izvorna svjedočenja s Haaškog suda, režiser je film načinio spajajući samo “off” iskaze svjedoka te snimke prostora gdje su se zbivanja dogodila - ali tih prostora onakvih kakvi su danas.

Oni koji su te 2016. vidjeli “Dubinu dva” znali su da se u ex-jugoslavenskom filmu pojavio novi, daroviti autor za kojeg će se još čuti. Ime tog autora bilo je Ognjen Glavonić.

 

 

Redatelj iz Pančeva

Dvije godine kasnije 33-godišnji redatelj iz Pančeva opet je na velikoj sceni. U subotu će na canneskom festivalu premijerno biti prikazan njegov igrani film “Teret” koji je nastao (i) u hrvatskoj koprodukciji, a u kojem glavnu ulogu igra naš glumac Leon Lučev. U Glavonićevu filmu Lučev glumi nezaposlenog pančevačkog radnika Vladu koji dobiva posao da za ministarstvo unutrašnjih poslova vozi kamion. Njega i druge vozače terencem odvedu nekamo na debeli jug, u područje na kojem se još puca. Tamo mu daju ključeve hladnjače koju mora do devet navečer dovesti do kasarne blizu Beograda. Kamion je dobro zaključan, a vozač ne zna što je unutra. Ono što primjećuje je da, gdje god ga policija zaustavi, bivaju impresionirani popratnim papirom koji je dobio.

 

Tijekom filma junak vozi kamion kroz provincijsku Srbiju, traži prečace, susreće autostopere, nailazi na check pointe. S vremena na vrijeme kamera napušta vozača i odvede nas s nekim sporednim likom na stranu, gdje zabljesnu male, zanimljive epizode koje dočaravaju svakidašnjicu zemlje u ratu. Na koncu Vlada doveze kamion do kasarne. Dočeka da se sadržaj iskrca, vidi što je prevozio. Potom uzme honorar i odlazi kući. Kod kuće ga dočeka supruga koja prekapa po kutijama starudije. Naime, netom je umro Vladin otac koji je bio partizan i veteran Sutjeske te za sobom ostavio silne partizanske memorabilije.

“Teret” se u dobroj mjeri bavi istom temom s kojom i “Dubina dva”. Glavonić i priznaje da je dokumentarni film zapravo nastao kao nusproizvod rada na igranom. “Dokumentarni film koji je sniman 2015. nastao je nakon više od godinu dana rada i - do tada neuspješnih - pokušaja da financiram ‘Teret’. Shvatio sam da veliku količinu materijala i dokumenata do kojih sam došao istraživanjem ne mogu silom ugurati u scenarij za igrani film jer im tamo jednostavno nije bilo mjesta. Napokon sam shvatio da je to drugi glas, druga forma, drugi film.”

Glavonić također ističe da je dokumentarni prethodnik utjecao na to da “Teret” postane drukčiji film od planiranog, da postane više - kako veli - “osobna refleksija, ne samo nedavne prošlosti, nego i one malo dalje”. “Želio sam naglasiti značaj preuzimanja odgovornosti, bez vječnog traženja alibija i upiranja prsta i kamere prema onom ‘Drugom’. Mislim da je neophodno da se film, kako Pasolini kaže, obraća mladim fašistima, to jest onima koji su na putu da to postanu - da ih obrazuje, uči, otrežnjuje od zabluda, razbija mitomanije. Vrijeme je da se okrenemo svojem okruženju, da koristimo film kao ogledalo, a ne kao prostor samoviktimizacije koja uvijek završava u patetici.”

 

Spomenik u Popini

Zanimljivost “Tereta” je i u tome što je znatan dio filma posvećen referencama na partizansku baštinu, ponajprije bitku na Sutjesci. Sutjeska se stalno spominje, u filmu se svaki čas pojavi neki zapušteni partizanski spomenik, a glavni junak u završnom monologu priča sinu kako je njegov otac na Sutjesci godinama tražio bratovo tijelo. “Teret” kao da propituje apsurd: jedna generacija sama je bila žrtva i bacana u masovne jame, generacija njihovih sinova sada u masovne jame baca druge.

“Glavna je priča koju sam želio ispričati”, ističe Glavonić, “ona o tome što je jedna generacija ostavila drugoj. Što je generacija naših roditelja ostavila mojoj ali i što je generacija naših roditelja naslijedila od prethodne generacije, što je s tim naslijeđem učinila, kako je s njim postupila.” Partizanski spomenici - ističe Glavonić - “nisu građeni i postavljani samo da budu atraktivni i lijepi, nego i kao upozorenje idućim generacijama. Zato ovdje i danas, kad nacionalizam, šovinizam i ksenofobija neometano bujaju, ti spomenici smetaju i žuljaju. Sve te razglednice, fotografije, detalji, spomenici za glavnog lika Vladu, predstavljaju slike iz djetinjstva te neprestano podsjećanje na oca i njegove priče. Zamislio sam Vladu kao osobu rođenu i odgajanu u skladu s tim vrijednostima, kojeg pratimo baš u danu kad se susreće s posljedicama svojih odluka, istinom o sebi. A ta istina je u suprotnosti s onim vrijednostima do kojih je on mislio da drži”.

Jedna od dojmljivih scena je ona kad dvojica neznanih dječaka sjede u otvorima velebnog partizanskog spomenika, a iz razgovora se shvati da nemaju pojma o onom što predstavlja. Glavonić pojašnjava da je riječ o spomeniku u Popini pokraj Trstenika, manje poznatom radu Bogdana Bogdanovića. Riječ je o spomeniku koji komemorira bitku Nijemaca i partizana iz listopada 1941. “Ta bitka ostala je poznata kao jedna od prvih bitaka partizana i okupatorskih snaga”, tumači Glavonić, “stanovnici okolnih naselja spomenik zovu ‘Snajper’ zbog oblika koji podsjeća na nišan puške”. Glavonić u filmu ukazuje i na crnu, apsurdnu poruku koja je ugrađena u Bogdanovićev rad. Na zadnjem dijelu spomenika - vidljivom u filmu - piše “Kad zatreba - pozovi me”.

Jedan od zanimljivih aspekata “Tereta” je i to što tijekom filma mi nismo nikad načistu zna li glavni junak što prevozi. Glavonić ističe da je to bio smišljeni postupak. “Time što neke stvari neko vrijeme ostavljam nedorečenima, što ne pokazujem u svakom trenu što glavni junak osjeća, misli i radi (to jest, prevozi) nastojao sam otvoriti veći prostor za učešće samog gledatelja. Gledatelj treba sam sastaviti komadiće.”

Jedan dio glumačkog sastava “Tereta” čine naturščici. Glavonić ističe da je, kad je pisao film, isprva zamišljao i da glavnu ulogu igra neprofesionalac. “Međutim, u filmu je bilo par dramskih situacija koje su bile prezahtjevne za nekog tko nema glumačkog iskustva. Za Leona sam se odlučio nakon što sam pogledao nekoliko dobrih filmova u kojima je odlično tumačio posve različite uloge i nakon što sam saznao da je potpuno posvećen filmskoj glumi. Počeli smo da radimo tri godine prije samog snimanja, a iskustvo - ne samo profesionalno, nego i životno - koje je on unio u film meni je kao rastrojenom debitantu ulilo sigurnost.”

Zanimljivo je da uz Leona Lučeva u filmu glumi i njegov sin Ivan, kao i mladi srpski glumac Pavle Čemerikić koji se nedavno pojavio u filmu “Agape” Branka Schmidta. Glavonić ističe kako ga je opazio, kao i Schmidt, u filmu “Ničije dete” Vuka Ršumovića.

 

Kad upućeni filmofil gleda “Teret”, ne može se oteti dojmu da se film ikonografski i poetički silno naslanja na crni val. Zbivanja i prostori u filmu - svadbe, riječna skela, degradirani industrijski gradići - izgledaju strašno crnovalovski. Glavonić kaže da to “nije bilo svjesno, ali godi mi usporedba”. Također, ističe da status crnovalovaca kao nacionalnih klasika i lektirnog filmskog kanona treba uzeti s rezervom. “Iako su za Crni talas, redatelje i filmove koji se povezuju s tim pojmom u Srbiji skoro svi čuli, nisam siguran koliko su ti filmovi danas ljudima poznati, koliko su prikazivani i gledani. Ako oni i jesu ‘lektira’, jesu samo na fakultetu.”

U oba Glavonićeva filma - “Dubini dva” i “Teretu” - uočljiva je njegova opsesija degradiranim prostorima socijalističke modernizacije i industrije: propalim tvornicama i robnim kućama, cestama i spomenicima zaraslim u travu. Upitali smo redatelja je li to povezano s tim što je i sam podrijetlom iz industrijskog grada - Pančeva.

“Pančevo je u raspadu zemlje, pljački državne i društvene imovine prošlo malo bolje nego većina drugih industrijskih gradova. Moji su roditelji radni vijek proveli u tvornicama koje i dalje rade. Ono što prikazujem su ostaci Jugoslavije koja je i sama bila modernizacijska tvorevina. Priroda proždire, vraća u svoju utrobu, nivelira svijet oko sebe, pa i te ostatke jedne zemlje, ostatke koji se mogu danas tumačiti i kao ostaci neke naprednije, vjekovima udaljene civilizacije.” Upravo zato Glavonić napominje da se osjeća kao Jugoslaven i citira Viktora Ivančića: “Budući da živimo u ambijentu gdje je Jugoslavija oglašena kao najgora psovka, upravo jugoslavenska etiketa nudi aktivniju poziciju i obilježava odgovorniji model antinacionalizma”.

 

Glasni i grlati napadi

Glavonić više ne živi u Pančevu, ali u rodnom gradu radi filmski festival koji se odvija u rujnu i postoji od 2014. “Ideja je bila želja da ono što volimo i smatramo da vrijedi prikažemo i ponudimo ljudima koji su nam bliski. PAFF je nastao kao potreba za mjestom gdje će prostor dobiti filmovi koji su ostali odbačeni, nevidljivi, neprikazani.”

Za razliku od situacije prije 5 ili 10 godina, kad su u prvo u Hrvatskoj, a potom i u Srbiji, filmovi koji tematiziraju “naša” zlodjela postali postupno nešto normalno, sada više nije tako. U Hrvatskoj se stvorio borben i agresivan ideološki blok braniteljskih profesionalaca i desne politike koji se žestoko obrušava na filmove poput “Dvora na Uni” ili “Chris the Swissa”. U Hrvatskoj bi danas bilo puno teže snimiti film kao “Teret” nego 2008. Pitamo Glavonića je li tako u Srbiji. On misli da je jednako teško kao što je bilo i prije.

“Naravno da su napadi već krenuli, ali to sam već prošao i s prethodnim dokumentarnim filmom. Napadi su sad malo glasniji i grlatiji, vjerojatno zato što je film igrani i jer je u Cannesu, pa se o njemu i piše. Picasso je rekao da umjetnost nije dekoracija za sobu, nego oružje za borbu protiv neprijatelja. Ne želim raditi filmove koji su ukras i zabava, dekoracija ovog i ovakvog sistema.”

Glavonić je - među ostalim - i zagrijani krležijanac. U gotovo svakom intervjuu koji sam s njim radio imao je potrebu citirati hrvatskog klasika, pa i ovom. Navodi citat Krleže kojim se vodio kad je snimao “Teret”: “Da bi vršio svoj zanat, pisac mora imati mogućnost da u neku ruku bude disident, pa i defetist, u odnosu na svoju državu i institucije, naciju i autoritete. On je razmetni sin koji se vraća očinskom ognjištu samo da bi od njega mogao ponovo otići. Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta.”

Izdvajamo