Veliki britanski redatelj Ken Loach prešao je osamdesetu, ali nije smanjio svoju produktivnost: snimio je novi film, opet po scenariju svog stalnog suradnika Paula Lavertyja, a junak – kao što je kod njega čest slučaj – pripadnik je niže srednje klase koji svojoj obitelji želi osigurati bolji život.
Zato i kupuje kombi za prijevoz robe, umjesto da unajmljuje gazdin po višoj cijeni, no zbog toga mu supruga mora prodati auto, prijeko potreban za njezin posao njegovateljice. Dok im mlađa kći pokušava pomoći kako zna, stariji sin na sve reagira cinično, s razlogom, jer u ovakvoj zemlji za sebe ne vidi nikakve budućnosti. Kako je kod Loacha čest slučaj, mali obični ljudi uhvaćeni su u zamku krupnog kapitalizma, nepravednog društvenog sistema i birokracija, ali usprkos tome se ne predaju.
Dio glumačke ekipe su neprofesionalci, što se osjeti u svježini njihovih nastupa. Dojmljiv prilog redateljevom filmu “Ja, Daniel Blake”, nagrađenom Zlatnom palmom u Cannesu, koji je u nekim aspektima zaslužuje čak i višu ocjenu: i ovaj se natjecao u Cannesu, ali nije ništa dobio, valjda se smatralo da Loach ima već dovoljno priznanja.
Ipak, znakovita je nagrada publike za najbolji europski film, dodijeljena lani na festivalu u San Sebastianu.