U profesionalnoj sam karijeri bio na mnogo filmskih festivala i na mnogo objava festivalskih nagrada. Ipak, nikad u životu nisam vidio da se jedna tiskovna konferencija žirija izvrgla u takav navijački delirij kao što je to bilo u subotu u Puli tijekom objave nagrada.
Dok je žiri proglašavao jednu nagradu za drugom, ozračje u dvorani je izgledalo kao na košarkaškoj utakmici na kojoj domaća ekipa u zadnjoj četvrtini trpa tricu za tricom. Kad je žiri proglasio da su dvije glavne nagrade - za najbolji film i režiju - pripale “Dnevniku Diane Budisavljević”, prisutni su novinari, producenti, režiseri i glumci s nogu aplaudirali. Pobjednici Dani Budisavljević aplaudirali su i kolege, pa čak i režiseri i producenti čiji su se filmovi nadmetali za iste nagrade. U tom svijetu punom sujeta i ljubomora to je rijetko. A budući da filmaši očito nisu preko noći prestali biti sujetni i ljubomorni, posve je jasno da je ovdje bila riječ o nečem drugom. Da pulske nagrade ove godine nisu bile samo pitanje hoće li Zlatnu Arenu ponijeti ovaj ili onaj film. Da te nagrade u neku ruku definiraju i budući smjer kamo bi hrvatski film trebao krenuti.
Jasna poruka
U središtu pažnje 66. Pule našla su se od samog početka dva najistaknutija filma. Prvi od njih je bio “General” Antuna Vrdoljaka, skup i na nesreću pristaša vrlo loše napravljen hagiografski spektakl o popularnom zapovjedniku iz Domovinskog rata. Na drugoj se strani tezulje našao “Dnevnik Diane Budisavljević”, igrano-dokumentarni hibrid koji se apotekarski točno, odmjereno i suspregnuto bavi najmučnijim i najsramotnijim razdobljem hrvatske povijesti, ali tako da slavi herojstvo čiste dobrote. Svima koji su bili u Puli bilo je jasno da se tu ne radi samo o dva filma, nego i o dva modela razvoja domaće kinematografije. Po jednom, kinematografija bi morala proizvoditi patriotske epopeje i filmove koji perpetuiraju vladajuću ideologiju, udvarajući se pučkim mitovima i sustežući se od svake kritike. Po drugom, kinematografija bi morala otvarati teške teme, biti kritički korektiv, zauzimati poglede na stvari koji nisu uvijek popularni, tražiti drame i zaplete tamo gdje se ne sviđa svima.
66. Pula donijela je pobjedu “Dnevnika Diane Budisavljević”, a to znači da je pobijedio ovaj drugi pogled na kinematografiju. Neovisno o tome što su zbog pobjede “Dnevnika” neki morali izgubiti, filmskoj je profesionalnoj zajednici bilo uočljivo drago što su se stvari odvile tako.
Pritom je žiri kojim je predsjedao producent Damir Terešak, a u kojem je bio i književnik Pavao Pavličić, dobro pazio da bude posve jasno tko je pobjednik Pule: “Dnevnik Diane Budisavljević” dobio je nagradu i za režiju i za najbolji film i ukupno najviše Zlatnih Arena. Također, ne možemo se oteti dojmu da je žiri “Generalu” dao tek nešto više nagrada nego što bi bilo ponižavajuće. Vrdoljakov spektakl dobio je nagradu za specijalne efekte (možda zasluženu) te dvije nagrade za sporedne uloge Borku Periću i Olgi Pakalović - obje nezaslužene.
Liberalan grad
S konzervativnog krila hrvatskog društva i politike sad će vjerojatno krenuti prigovori da je “odnarođena elita” hribarovske kinematografije “nastavila po svome” i da daje nagrade “jugočetničkim narativima” i svojim liblinzima u zatvorenom krugu uhljeba i klijentista. No, teško se svađati s činjenicama, a činjenice govore da su “Dnevnik Diane Budisavljević” najboljim filmom proglasila četiri potpuno odvojena glasačka tijela nejednake brojnosti, podrijetla i kompetencije. Film je dobio nagradu hrvatskog stručnog žirija. Dobio je nagradu žirija FEDEORA, stranih kritičara među kojima su bili jedan Poljak i Rus. Dobio je nagradu u anonimnoj anketi hrvatskih kritičara s najboljom prosječnom ocjenom 4,33 (“Generala” je domaća kritika ocijenila s postiđujućih prosječnih 1,83). Konačno, “Dnevnik” je osvojio i nagradu publike s ocjenom 4,9 - ocjenom koja je frapantno visoka za jedan crno-bijeli dokumentarni hibrid na mučnu povijesnu temu. Tom se nagradom Pula još jednom potvrdila kao do srži liberalan i antifašistički grad. Ali, to glasovanje očito je bilo i svojevrsna reakcija Puljana na nacionalističku eksproprijaciju festivala, s “Generalom” na otvaranju, s Kolindom Grabar-Kitarović u protokolu i s njenim hvalospjevom Antunu Vrdoljaku kao - eto - “režiseru domoljubu”. Pula nije grad koji rogobori glasno. No, u miru glasačkog klika odaslala je jasno poruku što joj paše.