VINKO BREŠAN

'Politička korektnost u humoru ne postoji'

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 18.12.2018. u 10:44

Zagreb, 210316.
Vinko Bresan, filmski redatelj i ravnatelj Zagreb filma.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Vinko Brešan

Film “Koja je ovo država” započinje noćnim morama jednog generala (Nikša Butijer), nastavlja se službenim posjetom ministra unutarnjih poslova (Krešimir Mikić) Lepoglavi, gdje polaže kamen temeljac za novo krilo zatvora, i kulminira scenom u kojoj točno na Novu godinu četvorica tipova u zrelim godinama (Lazar Ristovski, Zdenko Jelčić, Mate Gulin i Slobodan Milovanović), preodjeveni u dresove naših nogometnih zvijezda, upadaju na Mirogoj i pljačkaju grobnicu prvog predsjednika RH Franje Tuđmana.

Vinko Brešan znao je zaintrigirati javnost, o čemu svjedoče megahitovi “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Maršal” i “Svećenikova djeca”, no gledanost njegova najnovijeg ostvarenja teško je prognozirati, sigurno je jedino da će gledatelji ostati zatečeni: ovakvo ostvarenje dosad u hrvatskoj kinematografiji još nisu vidjeli.

Kako ste baš odabrali Daniela Olbrychskog za ulogu predsjednika republike?

- Jako sam se mučio s tom ulogom. Nisam htio da lik predsjednika republike izgleda kao netko iza koga stoji neka stranka pa je tako dobio tu funkciju, htio sam predsjednika RH s karizmom. Desilo se da je naš poljski koproducent Orca, nakon što je poljski fond odobrio film kao manjinsku koprodukciju, poslao scenarij poljskoj javnoj televiziji, bez pretjerane vjere da će to proći. No, poljska televizija je donijela odluku o koprodukciji za samo 21 dan (naša televizija to uopće nije napravila nego je poslije otkupila film za prikazivanje), ali im je uvjet bio da jednu od glavnih uloga igra neki poljski glumac.

Ja sam sve glavne uloge već podijelio, bili su to Krešo Mikić, Lazar Ristovski i Nikša Butijer, ali nisam imao nikoga za predsjednika republike. Poljskoj televiziji je ta uloga bila u redu i ja sam odmah tražio Olbrychskog, jer je on velika zvijezda i glumac velike karizme. On je pročitao scenarij, dopao mu se, došao je ovdje i u četiri dana snimio svoju ulogu u Visokoj ulici, gdje smo snimali ured predsjednika. Kako se radnja filma zbiva 2020., pretpostavili smo da će tamo biti ured predsjednika. Inače smo se trudili da sve scene budu na autentičnim lokacijama, sastanci vlade u Banskim dvorima, a zatvor smo zbilja snimali u Lepoglavi.

A Sebastian Cavazza?

- Za ulogu predsjednika vlade trebao mi je, naravno, odličan glumac, ali i markantna osoba koja može odigrati svadljivog premijera. I dok smo Mate i ja pisali scenarij, odmah sam pomislio na Cavazzu. Kad predsjednika i premijera glume stranci, možda se to može protumačiti kao pitanje “tko zapravo vlada Hrvatskom”. No, obojica smo se trudili biti univerzalniji od “neke “dnevne politike”.

Kad je tada na izborima pobijedila Kolinda Grabar Kitarović, razmišljali smo da uvedemo lik predsjednice umjesto predsjednika, ali od toga smo odustali, nismo se htjeli baviti dnevnim stvarima nego metodologijom vlasti. Kada smo počeli pisati scenarij, predsjednik je bio Josipović, a premijer Milanović. Koliko god se ti toga klonio, stvarnost ipak malo utječe na tebe.

Olbrychski bi inače sjajno glumio Tita. Bio bi puno uvjerljiv, za razliku od svih onih glumaca koji su ga kod nas igrali…

- Apsolutno. Još je to Ana Bulajić, majstorica maske, to malo istakla šminkom i frizurom. Pa i kad gledate “Pad Italije”, on sliči mladom Titu. I još jedna bizarnost. Olbrychski je svoju ulogu glumio na hrvatskom, da bi ga se kasnije moglo nadsinhronizirati, poslije ga je sinkronizirao Ljubomir Kerekeš, no kad je počeo glumiti na hrvatskom s poljskim akcentom, mi smo se šokirali. Njegov govor je bio gotovo identičan onome kako je govorio Tito. To može biti još jedan prilog raznim teorijama urote.

Vi snimate priče i o običnim ljudima, ali uvijek su to društveno relevantne teme…

- Zato što je to moja priroda. Ja se vrlo teško pokrećem kad treba napraviti film, da li iz vlastite lijenosti ili iz nesigurnosti, o tom potom. Razmjerno rijetko snimam zato što mi je jako važno da je ono što radim u tom trenutku bitno u ovom društvu. Kad prođe taj šok od snimanja prethodnog filma, zapitam se što je to važno što ja moram reći. Osluškujem što pričaju ljudi u kafiću u pola šest ujutro, u tramvaju, pokušavam uhvatiti to stanje svijesti o kojem želim govoriti. I to traje jako dugo.

Ali i kad znam o čemu želim da bude film, treba vremena da se napiše scenarij, pa da se nađu sredstva i sve ostalo. Tako da između jednog i drugog filma prođe i do 4-5 godina. Ali to je činjenica s kojom ja živim. Da kreativno ne zahrđam, u međuvremenu radim u teatru i to me jako veseli. Teatar je artificijelniji, tamo s jednim malim znakom dočarate da je netko u zatvoru, a na filmu na tako nešto izgubite i po 12 sati.

Imate li potrebu da poslije pogledate predstavu koju ste napravili?

- Nikad. Boško Violić je nakon tristo i neke izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” stavio oglas u Teatar &TD da je sutra čitaća proba. Htio je sve vratiti na početak. Ja nemam tu potrebu. Moj stav je da je teatar umjetnost glumca, a ne redatelja. Ja na filmu odgovaram za svaki treptaj glumca, a u kazalištu, ako glumci na premijeri odluče da nešto naprave na svoj način, da ja to nisam dobro režirao, ja tu ne mogu ništa.

Što je bila inicijalna kapsula za vaš film “Koja je ovo država”?

- Pokucao sam Mati Matišiću na vrata s vrlo maglovitom idejom da pokušamo napraviti nešto o stanju duha te 2014. godine, nekakvu komediju o beznađu, o nevolji u kojoj se nalazimo, što je dosta delikatno, napraviti smiješno o tužnom. Mate je onda došao s tri ideje, generalom koji ima noćne more, ministrom koji se zaključa u zatvoru i četvorkom koja ukrade lijes Franje Tuđmana. Pitao me što od toga želim? Rekao sam iste sekunde: “Sve tri”. I tako smo počeli. Kad smo krenuli, nismo znali krajnji cilj. To je bio baš proces istraživanja.

Lijes Slobodana Miloševića dosta se brzo izgubi iz filma…

- Uveli smo ga da bude jedan apsurd više. Da smo na tome jače inzistirali, sumnjam da bismo dobili onu vrstu emocije koju smo dobili na kraju.

Kako ste snimali scene u Tuđmanovom grobu?

- U studiju. Sagradili smo identičan grob u omjeru 1:1. Ne bi bilo ni korektno pomišljati na nešto drugo. Glumci su bili okruženi zelenim platnima i za mene je to bilo novo iskustvo, sad znam kako nastaju Marvelovi filmovi. Ali moram reći da je to vrlo naporno i zahtjevno. Od glumaca to traži vrlo visoku koncentraciju, jer su u potpuno neprirodnom okružju, a moraju se ponašati kao da su u prirodnom. Jako to iznuri.

Niste li se pitali može li tako nešto proći?

- Pa, uvijek se morate pitati niste li pretjerali. Ali s druge strane, mi pokušavamo pričati priče o noćnim morama. A noćne more nemaju ograničenja. Ako ćemo ih ograničavati, to baš i nisu neke noćne more. Naravno da uvijek postoji neka ručna kočnica. No uvijek se sjetim Roberta Benignija. Kad je krenuo raditi “Život je lijep”, vjerojatno je i on za trenutak zastao s istim pitanjem, “Da li je korektno raditi komediju o holokaustu”. Snimiti takav film može znači riskirati da uvrijedi žrtve, a cijela komedija je bazirana na trudu jednog oca da njegovo dijete bude sretno. Ali je ipak napravio takav film. To je film koji je pomakao granice slobode na području komedije. No svijet je to prihvatio, jako ga se gledalo a dobio je i Oscare.

Koliko pamtim, to je najrizičnija ideja u hrvatskoj kinematografiji, pa čak i ukoliko uključimo i daleku prošlost…

- Ne mislim da moj film pomiče granice slobode u svjetskim okvirima. Ali u Hrvatskoj? O tome sude drugi. Ja u svojim filmovima uvijek pokušavam pomaknuti te granice, koji put za milimetar, koji put za metar. Ako pomakneš premalo, nitko to neće primijetiti, ako previše, svi će se razbjesniti. Teško je tu biti pametan.

Kako ste pravili strukturu filma? To je jedan od rijetkih filmova za koji nisam znao kako će završiti…

- To je Mati i meni veliki kompliment, jer smo upravo htjeli da gledatelj ne može ništa pogoditi. Nagledao sam se i previše predvidljivih filmova, tako da nam je bilo stalo da gledatelj ne bude ni u što siguran. Svaku smo priču razradili posebno i zatim ih vrlo pažljivo spajali da ne dođe do kaosa.

Zanimljiv je podatak da vam nitko nije odbio ulogu?

- Nije. I svi su jako spremni došli na snimanje. Već smo se u pripremama dogovorili na koji način igramo i trebale su samo male korekcije da sve ispadne kako sam htio. Osim toga, ovdje sam prvi put imao malo drukčiji zadatak. U svojim prijašnjim filmovima sam radio priče o malim ljudima koji imaju velike ambicije, a mogućnosti im baš nisu tolike. Ovo je sad bilo nešto posve drugo, u ovom filmu su likovi: predsjednik, premijer, ministar unutarnjih poslova, državni odvjetnik, ravnatelj SOA-e, general - to su ljudi koji su ostvarili ambicije - ali imaju neki problem.

Osim toga, mi takve ljude svakodnevno vidimo na Dnevniku, u televizijskim emisijama, svi znamo kako se ti ljudi inače ponašaju. Zbog toga sam se morao držati realizma i kloniti stilizacije kakvu sam imao u prethodnim filmovima. Zato je tu i gluma drugačija nego u “Otoku” ili “Svećenikovoj djeci”.

Kakve reakcije očekujete na film?

- Svakakve. Siguran sam da će ih biti svih vrsta. No kad radiš takav film, moraš na njih biti spreman. Tko na to nije spreman, neka ga ne radi, neka radi nešto drugo. Humor uvijek nekoga uvrijedi. Politička korektnost u humoru ne postoji. Humor koji neće apsolutno nikoga uvrijediti naprosto nije humor.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo