NIKAD OBJAVLJENI FILM

POSLJEDNJI SCENARIJ VATROSLAVA MIMICE Marut je trebao biti film o Ciganinu virtuozu koji svojom violinom potiče pobunu Roma u koncentracijskom logoru

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 23.02.2020. u 21:40

Sjećam se dobro: prvi film Vatroslava Mimice koji sam pogledao bio je “Ponedjeljak ili utorak” iz 1966. godine. Kao mladi student, prilično zanesen filmskom poetikom francuskog Novog vala, ostao sam oduševljen takvim otkrićem. Njegov Marko Požgaj (Slobodan Dimitrijević) neodoljivo me podsjećao na domaću inačicu Truffautovog Antoinea Doinela (Jean-Pierre Léaud), jednog od mojih omiljenih filmskih junaka. Osjećao sam u tom filmu i zdravu dozu egzistencijalističkog pesimizma - koji čovjeku mog profila uvijek dobro dođe - a tzv. neposlušna montaža i eksperiment, koje Mimica u tom filmu koristi na sličan, a opet posve drugačiji način od francuskih modernista, dali su mi naslutiti kako je i on s oduševljenjem onomad pratio filmove i redatelje koji su mene trenutno zanimali.

U idućim sam danima odgledao još filmova iz autorova opusa te shvatio kako je Vatroslav Mimica mnogo više od filmaša zagledanog u recentna zbivanja na tada vrlo radikalnoj i zaigranoj modernističkoj filmskoj sceni. Njegov tjeskobni “Događaj” iz 1969. dao mi je do znanja kako se sjajno snalazi u klasičnom narativnom prosedeu, a povijesni spektakli “Seljačka buna” 1573. (1975.) i “Banović Strahinja” (1981.) bacili su mi, pak, potpuno novo svjetlo na Mimicu. Je li to zaista ista osoba koja je režirala “Kaja, ubit ću te!” (1967.), izvan svih okova tradicionalne kinematografije?

Ostao bez filma

Tko zna kako bi i s kakvim filmskim senzibilitetom, da je uspio, Vatroslav Mimica režirao film “Marut”, čiji je scenarij bio odbijen od partijske filmske komisije, i u to u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada je redatelj bio itekako realiziran i priznat filmaš. Evo što je o toj odbijenici kazao sineastu Damiru Radiću, u intervjuu za Hrvatski Filmski Ljetopis 2000. godine:

“Poslije ‘Banovića Strahinje’ napisao sam tekst ‘Marut’ o Ciganinu virtuozu, koji svojom violinom potiče pobunu Roma u koncentracijskom logoru. Dobio sam odobrena sredstva i htio sam film raditi s Rogerom Cormanom, kultnim američkim redateljem i producentom, ali onda su mi oduzeli sredstva, jer sam tobože prekoračio rok priprema, te su dali novac drugom filmu.”

Nismo, dakle, imali prilike pogledati “Maruta” čiji logline, barem kako ga je predstavio sam redatelj u intervjuu s Radićem, zvuči kao slavlje ljudske i osobne slobode, ali i kao idealna prilika za još jedan epski film iz njegova opusa. Srećom za ljubitelje filma, utješnu je nagradu početkom godine tiskao nakladnik Ars septima, Lidije Ivande, i to kroz važnu i vrlo zanimljivu biblioteku “Hrvatski imaginarni film”, koja donosi scenarije za nikad realizirane domaće filmove.

Osim “Maruta”, u ediciji su zasad izašla i tri scenarija Branka Ivande - knjiga se zove “Biciklisti u mračnoj šumi i drugi scenariji” - kao i scenariji te sinopsisi Zorana Tadića, u knjizi “Drvo života”.

- Vatre je iznimno vjerovao u scenarij za “Maruta”, i pod svaku cijenu je htio raditi taj film. No, stjecajem okolnosti, zapravo, uobičajenom praksom, snimanje filma je uvijek ovisilo o kriteriju pojedinaca koji su u komisiji. Jedni su skloni autoru, drugi neskloni, a tu su uvijek i klanovi te politika koja se u sve miješa. Na kraju je Mimica ostao bez tog filma. Tako je to išlo, jednostavno. Ja danas otvoreno o tome mogu govoriti, moj debitantski film “Gravitacija” nikada ne bi bio snimljen da u komisiji od pet ljudi nisu bili i Dušan Vukotić, Juraj Kaštelan i Vladimir Vuković, koji se založio za mene iz prijateljskih razloga - govori Branko Ivanda, redatelj i urednik biblioteke “Hrvatski imaginarni film” pa nastavlja o tome kako se njegovom dugogodišnjem prijatelju Mimici svidjela ideja da scenarij za “Maruta” bude objavljen u knjizi.

- Molio me samo jednu stvar, da se ne bavimo dokumentima i procedurom odbijanja tog filma. Nije htio da u knjizi piše tko je dobio sredstva za film te godine kada je on bio odbijen, nije htio da se spekulira o tome tko mu je podmetao nogu. Molio me da to ne petljamo, taj tračerski dio, a bio je iznimno zadovoljan time što je uvršten u našu imaginarnu kinematografiju. Jako se tome veselio, a kada je dobio prve primjerke knjige, pokazivao ju je i poklanjao ljudima. Nije prošlo otad ni mjesec dana, i ode Vatre u neki drugi svijet. Promocija knjige tek se treba dogoditi - nastavlja Ivanda pa se osvrće i na sam scenarij.

Originalni scenarij

- To je jedan snažan scenarij, vrlo karakterističan za Mimicu. On je bio sklon dramskom zapletu i žestokim dramama, čak i u filmovima kao što je “Ponedjeljak ili utorak”, koji je jedan intimni, rekao bih, dijelom i autobiografski zapis. No, i tu postoji jedna mračna drama, jedan zaplet koji se nekako vuče ispod. Vrhunac drame dosegao je, ipak, u “Događaju”, filmu inspiriranom Čehovljevom pripovijetkom koji je za mene, i mnoge druge, naš dosad najbolji film - komentira Ivanda pa dodaje kako bi “Marut”, da je otišao u realizaciju, bio poprilično zahtjevan projekt.

- Bilo bi tu mnogo masovnih scena, konja, a samog Maruta je Mimica tek na površinskoj razini zamislio kao jednog karnevalesknog lika. Ja bih rekao da je to jedan romski Petrica Kerempuh, međutim, iza svega se krije žestoki čovjek koji se usred rata bori za pravdu, no s mnogo romantike i ljubavnih afera između. Život junaka pratimo u razdoblju prije Drugog svjetskog rata te u samom ratu, a mjesto radnje nije isključivo koncentracijski logor, već jedan širi prostor, mjesto radnje je svugdje po Hrvatskoj. Inače, bio je to njegov posljednji napisani scenarij - navodi redatelj i urednik biblioteke “Hrvatski imaginarni film” koji je svjedočio, kaže, i fizičkom napadu na Mimicu tijekom Pulskog filmskog festivala 1967. godine. Njegov film “Kaja, ubit ću te!”, nadrealne atmosfere i rascjepkane priče, bez prave linearne radnje, bio je vrlo izviždan, a Mimica čak i pogođen kamenom. Redatelj je znao da je godinama ispred svih (“Zviždite, zviždite, deset godina sam ispred vas!”), a isti film je, treba istaknuti, uskoro bio odabran za službeni program Njujorškog filmskog festivala, gdje je odlično primljen.

- To je bilo grozno. U toj Areni, gdje publika navija za naše filmske gladijatore, Mimica se pojavio s jednim meditativnim, ali vrlo snažnim filmom. Publika nije bila zadovoljna, a negodovanje se pretvorilo i u fizički napad. Bacali su kamenje na njega. Danas, vidimo da je to jedan film koji će zauvijek stajati kao jedan od stupova hrvatske kinematografije. Mimica se tada dostojanstveno povukao u svoj obiteljski krug. On je najčvršću vezu imao sa svojom obitelji, a posebno je bio vezan za svoju suprugu. Naravno, bio je ljutit, ali ostao je dostojanstven. Mislim da se to najbolje ogleda u njegovoj rečenici: “Mogu biti samo sretan da sam u toj vukojebini napravio 12 filmova i dvadesetak kratkih filmova”. To je jedna ogorčena izjava, ali mislim da dosta korespondira s realnošću - prisjeća se Branko Ivanda. Vraćamo se na scenarij za nikada realiziranog “Maruta”.

- Originalni rukopis imam kod kuće. Ispisani scenarij, prilično već zgužvan. Stranice su pomalo raspadnute, a ima i bilježaka uz određene scene. Znate, kada je Mimica taj scenarij slao američkom producentu Cormanu i kompaniji New Horizons, koji je bio poznat po jeftinoj produkciji, ali u financijskom smislu, njegovi su dramaturzi tom tekstu pisali panegirike. Kod Cormana su, inače, startali mnogi veliki filmaši, recimo Coppola, a on je jedan vrlo obrazovan i fin čovjek. No, rekao je da ne može to snimati sam te je htio potražiti nekoga u Jugoslaviji tko bi financijski pripomogao realizirati film. Ipak, nije uspio. U to doba vladalo je veliko nepovjerenje prema takvim projektima i koprodukcije nisu bile česte. Uz to, Cormana je pratio glas da se bavi jeftinom produkcijom - nastavlja Ivanda, koji si je sa suprugom Lidijom dao u zadatak sabrati važne i nikada realizirane scenarije hrvatskih filmaša.

- To sigurno neće imati najširu publiku, ali zanimljivo je objaviti taj Mimičin trag, da vidimo što je smjerao tim filmom. Zanimljivo će biti objaviti i neke druge autore, jer postoji mnogo naših sjajnih režisera s odbijenim scenarijima za filmove. To nije literatura, nije film, a fundus scenarija koje ćemo objaviti obuhvaća i neaktivne i suvremene redatelje. U pripremi su još scenariji Zvonimira Berkovića, Nikole Tanhofera, Šime Šimatovića, Veljka Bulajića, Petra Krelje, Lordana Zafranovića i Lukasa Nole - navodi Branko Ivanda pa dodaje kako naslovne korice svih knjiga scenarija čine reprodukcije hrvatskih slikarskih velikana između dva rata, s obzirom na to da on sam obožava to razdoblje hrvatskog slikarstva. Na naslovnici “Maruta”, uzgred rečeno, stoji rad Vilka Gecana; jedno lice pod šeširom koje neodoljivo podsjeća na kakvog romskog pobunjenika. A kako je Vatroslav Mimica živio posljednjih godina, pitamo Ivandu.

Mediteranski duh

- Imao je jednog stalnog prijatelja, Ljubu Šikića, koji je s njime radio kao realizator i asistent režije, i s kojim se odavno poznavao. On je često svraćao. Ja bih dolazio ponekad. Dok je bio pokretniji, volio je otići i u kavanu, jer on je volio sretati ljude. Uvijek je bio sa svojom ženom. Kasnije je postao teže pokretan, usporen, ali mozak mu je radio pod punim kapacitetom. To je nešto fantastično i grozno, tijelo slabi, a mozak se ne da. Imao sam sreće upoznati Krležu, sjećam se da sam istu situaciju vidio i kod njega. Redovito je u poznim godinama, kada je mogao, letio i sinu Sergiu u SAD, koji je tamo s razlogom ostvario karijeru. Posljednjih godina bio se povukao u kuću, a njegova jedina i glavna briga bile su dvije osobe: njegova supruga i sin. Osim što je vrlo uspješan redatelj, Sergio je i doista brižan sin. Čim bi ulovio tri dana slobodno, sjeo bi u avion i došao u Zagreb vidjeti svoje. Mislim da je u prošloj godini došao barem 15 puta, samo da vidi kako su majka i otac, i može li im kako pomoći - nastavlja redatelj i urednik biblioteke “Hrvatski imaginarni film”, dodajući kako Vatroslav Mimica nije volio površne razgovore.

- Volio je krucijalne, sudbinske teme, ali nije im prilazio na zamoran način. U njemu je prevladavao mediteranski duh. Uvijek je nalazio način da mračne teme, određeni pesimizam, zaogrne u jednu vedrinu. Bio je civiliziran čovjek, vrlo dubok, vrlo strastan. Znao se posvaditi, povikati, pogotovo kada je riječ o filmu, ali generalno je bio fin čovjek, uglađen. Čitav svijet doživljavao je kao dramu, počevši od svog odlaska u Drugi svjetski rat, kad je prekinuo studij medicine, pa kasnije kada se neočekivano našao u filmskom biznisu. Sve je za Mimicu bila drama - prisjeća se Ivanda pa sa zadovoljstvom dodaje kako su objavljeni scenariji na raspolaganju filmašima koji će ih, možda, htjeti snimati.

- Naravno, uz dogovor s autorom ili nasljednikom prava, vjerujem da se sve može realizirati. Neki od tih scenarija vjerojatno bi dijelom trebali biti prilagođeni vremenu i kontekstu, no to se može snimati - uvjeren je Ivanda.

Tko zna, možda dočekamo i tog “Maruta”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo