RECENZIJA NENADA POLIMCA

POSLJEDNJI SRBIN U HRVATSKOJ Za gledatelje koji žele žaoke o međunacionalnim netrpeljivostima - ima ih dovoljno, samo jedna stvar nije uvjerljiva

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 22.02.2019. u 08:47

Screenshot / YOUTUBE

 

Dok gledate debitantsku komediju Predraga Ličine “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, teško je ne podsjetiti se na ratnu satiru Ivana Gorana Viteza “Narodni heroj Ljiljan Vidić”.

Tamo smo se vratili u doba NDH, među ustaše i partizane, ali je zapravo sve bilo upućeno nama danas. Sličan je slučaj i kod Ličine, radnja se odigrava u bliskoj budućnosti, sedam godina je prošlo, a Hrvatska ima tek jedan izvor čiste, nezagađene vode, što je i razlog da ga međunarodni magnati zagade virusom koji ljude pretvara u zombije.

Dijalozi iz sitcoma 

Česti izrazi koje čujete su “četnik” i “ustaša”, znači u međunacionalnim odnosima ništa se nije promijenilo sve to vrijeme, a zaplet počiva na dosjetki da su jedino hrvatski Srbi otporni na zarazu. Siroti Hrvati odreda postaju živi mrtvaci i njihova žeđ za tuđom krvlju je neutaživa.

 

Možete to tumačiti kako hoćete, kao političku zafrkanciju čiji je cilj razbjesniti desničarske portale, u filmu za to ima dovoljno štofa u dijalozima koji kao da su pisani za televizijski sitcom, neki su zbilja bezobrazni, međutim, kako je u pitanju humorna horor fantastika, ne očekujte demonstracije pred kinima. Zbilja je bedast onaj koga će ovako nešto iznervirati.

Ličina je svašta natrpao u svoj film, koji počinje brzo, čak i prebrzo, jer neke od važnih situacija (na primjer, kako je jedan od glavnih likova, zločesta Slovenka Vesna, dospio u bolnicu) ne pokažu nego naznače replikama, a treba biti i dosta pronicljiv da se shvati što se u nekim scenama dogodilo (kako je pijuk završio usred čela gay medicinara Lemija), međutim, kad se junaci maknu iz Zagreba i dođu u srpsko selo Slavujevci negdje pokraj Plitvica, priča je već preglednija.

 

Puno toga treba zahvaliti dobrim glumcima: Krešimir Mikić je izvrstan kao sin Srbina koji uživa u luksuznom crvenom kabrioletu, što si može dozvoliti jer mu je tata otkrio izvor dragocjene čiste vode, dok Hristina Popović u ulozi hrvatske Wonder Woman nije ništa slabija, ovisna je o morfiju kako bi podnijela teret slave i loših scenarija, a znakovito je da je podjednako obožavaju Hrvati, Srbi, Bosanci i Albanci, odrasli i djeca.

Žica na granici

Dobar je štos što hrvatski glumac glumi Srbina, a Srpkinja igra Hrvaticu i to vam nimalo ne smeta. Tihana Lazović sve se više profilira kao negativka i to joj jako dobro pristaje, dok Dado Ćosić, koji se u dopadljivoj Ličininoj seriji “Nedjeljom ujutro, subotom navečer” zvao Srbin, ovdje bjesni na četnike i pedere, a svoje glavne adute čuva za završnicu. Hrvatska je pritom opasana bodljikavom žicom, napravljeno je to iz opreza kako se epidemija ne bi proširila na susjedne zemlje, a u kakva vremena živimo, lako bi se moglo dogoditi da to postane stvarnost.

Reklo bi se – zabavan film. Pa, kako se uzme. Tko voli žaoke o međunacionalnim netrpeljivostima, ovdje ih ima dovoljno. Sve to ne traje previše, ispod sat i pol, ima puno lokacija, jedna od njih je međunarodna svemirska stanica, a druga institut za borbu protiv virusa u Stockholmu, pa je pravo čudo kako su to napravili s budžetom, pretpostavljam, ne većim od pet milijuna kuna. Naravno, simulacijom, specijalnim efektima i kompjutorskim intervencijama. Kako gledatelj ipak zna prepoznati kad je u film uloženo malo, a kad puno novca (izuzetak je “Južni vjetar” Miloša Avramovića za koji biste rekli da je dvostruko skuplji nego što jest), “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” vrlo brzo počne djelovati oskudno.

Poseban su problem zombiji, ima ih premalo, ne izgledaju uvjerljivo i to je aspekt filma koji je najviše podbacio. Naravno, nismo očekivali tako efektne prizore kao u bilo kojoj epizodi “Živih mrtvaca“, jer to je ipak skupa američka serija, ali srpska koprodukcija “Zona mrtvih”, koji gledatelji obožavaju pljuvati, u tom je pogledu superiorna.

Usporedbe

U odnosu na Brešanovu oporu satiru “Koja je ovo država”, “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” puno je skromnije ostvarenje, pa ga je bolje uspoređivati s “Narodnim herojem Ljiljanom Vidićem”. Oba su se filma zasnivala na urnebesnom konceptu, koji su tek djelomično realizirali, a hoće li to publici zasmetati, znat ćemo već narednog tjedna kad Ličinin prvijenac zasjedne na naš kino repertoar.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo