FILM CHRISTIANA FROSCHA

PREMIJERNO NA FESTIVALU TOLERANCIJE 'Za 'krvnika iz Vilniusa' doznao sam slučajno kao turist. U Austriji ga nikad nisu spominjali'

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 12.04.2019. u 18:34

Tomislav Krišto / CROPIX

Christian Frosch

 

Najboljim austrijskim filmom prošle sezone proglašena je sudska drama “Murer: anatomija jednog suđenja“, u nas premijerno prikazana ovog tjedna na Festivalu tolerancije, čiji je protagonist ratni zločinac Franz Murer, poznat kao “krvnik iz Vilniusa”, jer je sudjelovao u istrebljenju 80 tisuća tamošnjih Židova: osobno ih je ubio pet tisuća.

U Grazu je 1963. oslobođen optužbe, što se smatralo najvećim pravnim skandalom austrijske Druge Republike. Redatelju Christianu Froschu (53) ovo je peti dugi igrani film i prvi ovako veliki uspjeh: u Zagrebu je osobno predstavio svoje izvrsno napravljeno ostvarenje i objasnio kakve je sve prepreke morao svladati da postigne cilj: “Dali smo sve od sebe jer ta suđenja znaju biti jako dosadna. Zato ima tako puno glumaca, promjena lokacija i situacija. Dinamičnost mi je bila jako važna.”

 

Vi ste rođeni 1966., a suđenje se održavalo 1963. Kad ste prvi put čuli za njega?

- Bio sam turist u Vilniusu prije sedam-osam godina, pratio sam prijatelja koji je pripremao dokumentarni projekt, od koga ništa nije ispalo. Otišli smo u mali židovski muzej i tamo sam prvi put vidio Murera i pročitao što je sve radio dok je bio tamo. Čudno, u Austriji ga nikad nisu spominjali, a poslije sam shvatio da je on u svijetu jako poznata ličnost. Našao sam dokumente o suđenju, nije me to zanimalo kao tema za film, čisto privatna znatiželja. Ipak, kako sam uranjao u to, postajao sam sve više uznemiren i bijesan.

Shvatio sam da su ljudi koji su bili upleteni u suđenje imali samo jedan cilj, da se sve to što prije zaboravi. Gotovo su u tome i uspjeli, no onda sam rekao: “Netko mora napraviti taj film.” Bio sam sve više opsjednut tom pričom, ali malo je nedostajalo da to ne snimim. Teško je naći novac za film s takvom temom. Da sam to pokušao sada, kad se kod nas promijenila vlada, u tome ne bih uspio. Išlo mi je na ruku to što nitko zapravo nije htio takav film, ali nitko nije htio ni da se zna da oni to ne žele. Pomoglo nam je što smo dobili dio novaca iz Luksemburga, bez njih ne bismo uspjeli.

Film izgleda jako skupo, pogotovo za standarde austrijske kinematografije…

- Ne, imao je standardan budžet, snimali smo jako brzo, moj direktor fotografije bio je izvrstan, a sudnicu smo napravili u studiju. Glumci su jako zagrizli, bilo im je važno da se tako nešto napravi.

Kako ste izabrali glumca za ulogu Franza Murera? S Karlom Fischerom niste nikad prije radili…

- Gledao sam ga u jednoj ulozi gdje je glumio fašistoidnog učitelja. Odmah sam znao da on ima energiju za tako nešto. Osim toga, znam da on ne voli da se to spominje, ali stvarno je sličio na njega.

Zapravo izgleda kao posve normalna osoba…

- U tome je stvar. To su isticali na suđenju: “On ne može biti monstrum. Izgleda kao običan čovjek.” Većina kriminalaca izgledaju kao vrlo obični ljudi.

Najefektniju ulogu ima Alexander E. Bock kao njegov odvjetnik…

- On je zapravo profesor sociologije i kad je već prešao tridesetu odlučio je da se okuša u glumi. To je najpametniji glumac s kojim sam ikad radio. On je točno razumio o čemu se tu radi, sav taj podtekst. Na filmu nije imao puno uloga, uostalom, naša je kinematografija mala, puno se više radi za televiziju. On je uglavnom kazališni glumac i tamo sam ga i vidio.

Kako ste odabrali Melitu Jurišić za ulogu američke novinarke koja prati suđenje?

- Nju znam dugo vremena jer je živjela u Beču. Ona je Hrvatica?

Da, ovdje je igrala glavne uloge u dva zapažena filma, ali inače je Australka…

- Dok je bila u Beču, imala je problem zbog jakog akcenta. Meni to nije smetalo jer je uglavnom govorila engleski i tek nešto malo njemački. Vrlo draga i inteligentna glumica. Čujem da je u Australiji jako uspješna.

Ona baš i nema puno dijaloga. Samo promatra suđenje i ne može vjerovati što se oko nje zbiva…

- To je ono što mnogi glumci ne razumiju. Promatranje i slušanje može biti jednako važno kao i neprestano brbljanje. Inače s njemačkim i austrijskim glumcima imao sam drugi problem. Otac Karla Fischera je zbilja bio u SS-u i umro je neposredno prije snimanja. Inače nisam veliki poklonik “making of” dodataka, ali smo ovdje zbilja mogli napraviti nešto sjajno, jer se u pozadini toliko toga zbivalo: mnogi koji su radili na filmu imali su kako naciste tako i Židove u obitelji.

Zato smo svi bili tako koncentrirani, znali smo da radimo nešto važno. Inače, kad završim neki film, rijetko održim veze s tom ekipom, ali ovdje smo ostali u vezi kao nekakva familija.

U filmu se spominje poznata teza da je Austrija bila prva žrtva Trećeg Reicha, iako…

- Da, s tim se jako dugo kalkuliralo. Još je u Moskovskoj deklaraciji zabilježeno da su Austrijanci prvi postradali od Hitlera. To su nas učili i u školi i to je postao nacionalni mit. No nakon suđenja Kurtu Waldheimu to više nisu tako često ponavljali, iako on zapravo možda nije bio ratni zločinac, samo je krio da je služio u Wehrmachtu i lagao je da nije znao što se tamo događalo.

Je li osim suđenja Mureru bilo još takvih procesa?

- Do 1955. imali smo narodne tribunale, ideološki mješovito sastavljene, koji su zbilja izricali presude bivšim nacistima. Kasnije je to ukinuto, ali je bilo ukupno 18 procesa, u kojima su “krupne ribe” oslobođene, a “sitne” osuđene, što je naravno skandal.

Valjda je njemački državni tužitelj Fritz Bauer početkom šezdesetih bio u pravu kad je pomogao izraelskim agentima da se domognu Adolfa Eichmanna, znajući da ga u Njemačkoj nikad ne bi osudili…

- Naravno, optužba je bila da je samo vršio svoju dužnost. Za tako nešto ga ne bi osudili ni u Austriji. To što radiš u sustavu zločina, to nikoga nije zanimalo. Uostalom, kad pogledate biografije glavnih sudaca u Njemačkoj i u Austriji, sve su to bivši nacisti. Nikome nije bilo u interesu iskopavati duhove prošlosti.

U Njemačkoj je nakon 1968. ipak došlo do obračunavanja s avetima nacizma, što je rezultiralo osnivanjem ljevičarskih terorističkih frakcija. Je li toga bilo i u Austriji?

- U jako maloj mjeri. Kancelar Bruno Kreisky bio je nevjerojatno spretan u tome da neutralizira kako ekstremnu ljevicu tako i desnicu. Zato smo to razdoblje prošli bez većih potresa.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo