Kad je godine 1938. Hitlerova Njemačka Anschlussom pripojila Austriju, čovjek pod imenom Franz Jägerstätter imao je 31 godinu i živio život anonimnoga gornjoaustrijskog seljaka. Stanovao je u brdskom mjestancu St Radegund na samoj granici Austrije i Bavarske. Brinuo se o obiteljskoj farmi, bavio se vrtom i stokom. Jedino što ga je razlikovalo od tisuća sličnih prialpskih seljaka bilo je to što je bio jako pobožan. Bio je trećeredac i ispomagao u lokalnoj župi.
Da je Franz Jägerstätter drukčiji od ostalih seljaka St Radegunda, pokazalo se na dan glasovanja o Anschlussu. Ponizni zemljoradnik tog je dana kao jedini stanovnik sela glasovao protiv. Dok je seoska svjetina slavila Hitlera i radovala se novom svenjemačkom jedinstvu, Franz Jägerstätter je prvi put pokazao da nije kao oni, nego da je tvrdoglav, da ima svoje mišljenje i da tjera po svome.
Vojni pritvor
Uskoro izbija Drugi svjetski rat. Seljane jednog po jednog pozivaju u vojsku, a oni se orno odazivaju. Naposljetku, poziv na levu dobio je i Jägerstätter. Odazvao se pozivu u garnizon u obližnji Enns, ali je na prvom postrojavanju odbio položiti zakletvu na vjernost Hitleru. Kako je ostao uporan u tome da neće položiti zavjet, strpali su ga u vojni pritvor kao dezertera. Tijekom pritvorskog boravka, vlasti se trude smekšati Jägerstättera i uvjeriti ga da ne tvrdoglavi. Ako je dosljedni pacifist i ne želi uzeti pušku u ruke, za njega postoje druge opcije - može kopati rovove, raditi u bolnici ili sanitetu. Ali, i u tom bi slučaju - kao svaki drugi vojnik - Jägerstätter morao položiti zakletvu Führeru. On to, međutim, ustrajno odbija učiniti.
Na koncu, njemačke ga vlasti prebacuju iz Austrije u glavni nacistički pritvor u berlinskom prigradskom kvartu Tegel. Tamo isljednici i dalje nagovaraju Jägerstättera da barem pristane na kompromis. Na njega pokušava utjecati i mjesni župnik St Radegunda - uzalud. Naposljetku, Ratni sud Reicha osudit će Jägerstättera na “potkopavanje ratnog morala”, za što je kazna bila smrt. Osuđen je i giljotiniran u kolovozu 1943., šest mjeseci nakon što je dobio vojni poziv.
Najozbiljniji favorit
Smrt Franza Jägerstättera dugo je bila jedna od milijuna anonimnih, strašnih smrti koje je prouzročio nacizam. Seljak iz St Radegund za svoju gestu prkosa nije dobio nikakvo priznanje, štoviše. Bijesni mještani sela odbili su njegovo ime uvrstiti na spomenik poginulima u borbi. Njegovoj ženi sve do 50-ih nije priznata mirovina. Tek 60-ih i 70-ih povjesničari su otkrili priču o neustrašivom gornjoaustrijskom seljaku i pretvorili je u egzemplu antifašizma na djelu. Katolička crkva - koja je i u Austriji, kao i u Hrvatskoj iz rata izišla kompromitirana - pronašla je svoj role-model katoličkog antifašista. Sudska kazna izrečena Jägerstätteru poništena je groteskno kasno, tek 1997., a 2007. gornjoaustrijski je trećeredac beatificiran kao blaženik Katoličke crkve.
Sudbina Franza Jägerstättera tema je jednog filma koji je ovog tjedna prikazan na canneskom festivalu, filma koji u trenutku pisanja ovog teksta slovi za jednog od najozbiljnijih favorita za festivalsku nagradu. Riječ je o filmu “Hidden Life” koji kao scenarist i redatelj potpisuje Terrence Malick, veliki metafizičar američkog filma, redatelj nezaboravnih klasika poput “Blagoslovljenih dana” i “Tanke crvene linije” te čovjek koji je već jednom u Cannesu pobijedio sa svojim filozofskim filmskim esejem “Drvo života” (2011.). Malick se latio toga da ispriča priču o najslavnijem prigovaratelju savjesti u povijesti Drugoga svjetskog rata, a učinio je to tako što je u film upregao ispred i iza kamere neke od najvećih talenata njemačkog i austrijskog filma.
Za scenografski i kostimografski dio posla angažirao je Nijemce, spektakularnu fotografiju potpisuje njemački direktor fotografije Jȍrg Vidmer, a u filmu igra cijeli mali “all stars” njemačkih i sjevernoeuropskih važnih glumaca. Uz glavnog glumca Augusta Diehla i Austrijanku Valerie Pachner koja glumi njegovu ženu, u filmu tako nerijetko jako male uloge glume austrijski oskarovac Karl Markovits, Belgijanac Mathia Schoenaerts, njemačke zvijezde Juergen Prochnow i Franz Rogowski, te - slatko na kraju - Bruno Ganz. Mala uloga predsjednika vojnog suda Ganzu je ujedno i posljednja, posmrtna uloga. Malick je - ukratko - čak i za epizodne uloge birao neke od najvećih zvijezda njemačkog govornog područja, no - zanimljivo - svi ti glumci u filmu izgovaraju engleske dijaloge.
Terrence Malick bio je i dosad režiser sklon spiritualnom, metafizičkom, religijskom. Brojni njegovi filmovi od prvijenca “Badlands” (Pustara, 1973.) bave se pitanjima krivnje i nevinosti, grijeha i iskupljenja, a u svojim novijim (i slabijim) filmovima poput “Drva života” ili “King of Cups” Malick se nije libio najpreuzetnijih metafizičkih i kozmoloških tema. Ipak, Malickova duhovnost nikad se dosad nije mogla nedvosmisleno vezati uz kršćanstvo - u njoj se puno više osjećao neki neodređeni panteizam ili deizam.
Ovaj put, Malick je napravio film o iskušenju i žrtvi koji je tematski i ikonografski neuvijeno kršćanski. Ujedno, napravio je film koji kršćanske korijene pokazuje i u svojoj dramaturgiji. “Hidden Life” je - naime - u žanrovskom smislu biografija blaženika, a u dramaturškom i tematskom uvelike nalikuje životopisima svetaca iz kršćanske pučke književnosti. Kao i svako pravo žitije, i “Skriveni život“ počinje opisom blagosti i kreposti budućeg sveca. Potom slijedi njegovo junaštvo, potom trapnja i muke, pa vražja iskušenja, i na koncu mučenička smrt. Smrt koja - tipično kršćanski - kroz žrtvu iskupljuje Druge, a ti Drugi su vjerolomni i savitljivi stanovnici Ste Rasdegund.
“Hidden Life” film je od tri sata koji se sastoji od tri približno jednako duga dijela. Prvi dio bavi se Jägerstätterovim životom prije novačenja i hapšenja. Prizori se zbivaju u spektakularno lijepim predjelima alpske doline, rajskom krajobrazu koji snimatelj Widmer očuđuje stalnim širokokutnim objektivom. Tu su šiljati vršci, trava, šume, krpice snijega, krepko zelenilo, voda - a usred svega toga strši kao metafora osamljeni, uspravni zvonik župne crkve.
Malick za početak svog filma uzima pastoralni alpski pejzaž koji je kroz tradiciju nacističkih “heimatfilme” i “bergfilme” hranio maštu fašizma i predstavljao primjer idile pravog, tradicijskog njemačkog života. Taj imaginarij nacizma režiser preuzima i preusmjerava oprečno. Pretvara taj “bergfilmski” pejzaž u pejzaž Prvotne Idile, divote predmoderne zajednice u kojoj čestiti, krotki seljaci zajedno kose, oru i žanju. U tu idilu, međutim, ulazi vanjski svijet. Ulazi kroz jedva vidljive natruhe. Načelnik mjesta (Markovics) najednom se pojavi s nacističkom značkom na reveru. Seljaci uz pivo slave što je došao spasitelj Hitler. Ljudi u nacističkim uniformama dolaze i skupljaju ratnu pomoć, a Jägerstätter ih odbija.
Kad Jägerstätter (Diehl) odbije novačenje, počinje drugi dio filma koji je također strukturiran prema kršćanskoj mitologiji. Kao što Isus odlazi u pustinju gdje ga tijekom 40 dana Vrag tri puta iskušava, tako i uhićenog pacifista triput iskušavaju. Prvo ga iskušava mjesni načelnik koji ga uvjerava da se privede razboru, jer zbog njega pati cijelo selo, dospjeli su na loš glas, a i žene mobiliziranih vojnika gledaju mu na obitelj poprijeko. Drugi ga iskušava istražitelj u vojnom pritvoru (Schoenaerts) koji ga uvjerava da je njegova žrtva besmislena.
Samo ćeš poginuti bez veze, neće biti slave, za to što si napravio nitko izvan ovih zidova neće doznati, a rat će završiti ovako ili onako, što god ti napravio. “To je samo taština”, kaže mu, “ništa doli taština”. Treći koji iskušava je kolega robijaš ateist iz tegelskog pritvora koji se izruguje njegovoj vjeri i pita ga gdje je sada taj njegov bog kad se on zlopati i muči. Četvrto i posljednje iskušenje Jägerstätter prolazi s predsjednikom vojnog sudišta (Ganz), dobrostivim čičom koji mu predlaže da misli na obitelj, da promrmlja tu zakletvu i da ostatak rata provede previjajući bolesne. Budući blaženik, međutim, i njega odbija.
U međuvremenu, Jägerstätter je izložen muci, a ta je muka doslovna: u pritvoru ga muče, zlostavljaju i tuku, a te prizore Malick ponavlja nanovo i nanovo sadističkom ustrajnošću. Istodobno, kroz muku prolazi i druga, ravnopravna junakinja filma - Jägerstätterova žena Franziska. Zbog muževa “dezerterstva” ostracirana je iz nacionalističke seoske zajednice. Na cesti je gađaju krumpirom, pljuju, djeca kinje njezinu djecu, a najpotresniji je prizor u kojem je žena budućeg katoličkog blaženika isključena iz procesije, jer je gnjevni seljaci ne žele u blizini.
Franziska - koju sjajno glumi Austrijanka Valerie Pachner - istodobno mora bez muža dizati djecu, orati, raditi fizičke poslove. Da muka bude potpuna, na nju je kivna Franzova stara majka, koja drži da je pobožna Franziska klerikalnim pretjerivanjem fatalno utjecala na njezina sina. Franziska je ujedno jedina koja muža ne nagovara da popusti: pri posljednjem zatvorskom posjetu, samo mu kaže: “Što god odlučio, voljet ću te”.
Premda je snimio neuvijeno katoličko žitije, Terrence Malick u filmu Crkvu ne prikazuje nimalo lijepo. Lokalni župnik (Tobias Moretti) ima za Jägerstättera simpatije, ali njegov prkos smatra štetnim pretjerivanjem. Jägerstätter odlazi i k mjesnom biskupu Linzu Flisseru (Michael Nyqvist) koji je još otresitiji. Odbija podržati Franza i kaže mu da postoji “dug prema domovini”. Kod Malicka, vjera se uopće ne sastoji od klera i ljudi - kler i vjernici su povodljivi, uskogrudni i loši. Vjeru čine metafizički znakovi: gore, magla, velebni pejsaži, bijeli crkveni toranj koji kao da izvire iz zemlje i uspravno para nebo. Taj toranj kao da nisu gradili ti ljudi, ta kultura - kod Malicka kao da je on tu oduvijek, kao kubrickovski monolit.
Pučka literatura
Premda je Jägerstätterov čin, dakako, bio i jest politički, Malick je film o heroju pacifistu do neobične mjere depolitizirao. U filmu nikad ne doznate što Franz misli o Anschlussu i koji je njegov problem s Hitlerom. Malick i ne pokušava objasniti je li Jägerstätter odbio oružje kao austrijski patriot i protivnik Nijemaca, ili kao ideološki antifašist, ili je jednostavno pacifist kojem je neprihvatljivo vojevanje u bilo kojem obliku, pod bilo kojom zastavom, protiv bilo koga. O Jägerstätteru kao čovjeku zapravo ne doznamo mnogo. On je - baš poput svetaca iz pučke literature - sveden na samo jednu dimenziju - tvrdoglavi prkos. On odabire smrt u ime tvrdoglavog principa koji je u velikoj mjeri apstraktan.
Terrence Malick je redatelj kojeg se ili voli ili ne podnosi, ili - čest je taj slučaj - oboje pomiješano. “Skriveni život” je film koji donosi i ono najbolje i ono najgore američkog autora. Riječ je o filmu koji je neopisivo, ekstravagantno pretenciozan. To je film koji fantazira o nepostojećem arkadijskom seoskom životu i ne vidi vezu između tog i takvog imaginarija i ideologije na koju se obrušava. Film je na mnogim mjestima predug, ponavljajući, “crta”, bode vas u oko naglašavanjem poante. Istodobno, Malick i ovdje, kao i u ranijim filmovima, ima trenutke inspiracije u kojima vidite da je to snimio darovit čovjek. Prizori iz bukoličkog ruralnog raja, ili završni prizor smaknuća među najmoćnijim su scenama koje su se vidjele u novijem filmu.
A u našim, ubogim hrvatskim prilikama pogotovo je dobro da se “Hidden Life” vidi što prije i gleda što više. Nakon tolikih spinova i poluistina o Stepincu, njegovu navodnom prkosu, navodnom otporu i navodnoj principijelnosti, pred nama je film koji prikazuje kako je stvarno mogao izgledati i ponegdje izgledao katolički antifašizam. Pokazuje - naime - kako stvarno izgleda prkos, otpor i principijelnost. Kako se nacizmu stvarno odupro stvarni blaženik.