Godine 2010. Dana Budisavljević, redateljica nagrađivanog dokumentarca “Sve pet” (2004.) i dio tima koji je 1999. pokrenuo Motovun film festival, bila je u Jasenovcu, gdje ju je Nataša Jovičić, tadašnja ravnateljica spomen-područja Jasenovac, upitala je li u kakvoj vezi s Dianom Budisavljević zato što imaju isto prezime. Ne, Dana nikad nije čula za dotičnu, a Nataša Jovičić ju je uputila na knjigu “Dnevnik Diane Budisavljević” u izdanju Hrvatskog državnog arhiva (2003.), koja u nas kao stručna publikacija nije pobudila osobitu pažnju, ali s obzirom na temu, u susjednoj je Srbiji poslužila u tamošnjim novinama za feljtonski materijal. Vratila se kući, pitala oca o toj ženi i ispostavilo se da se njihova baka družila s njom i njezinim mužem, uglednim kirurgom Julijem Budisavljevićem. Kad je počela čitati o njoj bila je frapirana. Diana Budisavljević spasila je u vrijeme NDH barem sedam tisuća srpske djece, golem broj u odnosu na pothvat Nijemca Oskara Schindlera koji je iz pakla nacističkih logora izbavio tisuću i 200 Židova, zaposlivši ih u svojoj tvornici.
Dana Budisavljević
Jednolični žurnali
Odlučila je snimiti film o njoj, ali nije bila sigurna u koncept. Isprva je pomišljala na dokumentarac, ali ne ispovjednog tipa, u kojem svjedoci dočaravaju određeno razdoblje, koristila bi žurnale - recimo one iz Državnog slikopisnog zavoda “Hrvatski slikopis - Croatia film” - uz pomoć naratora, međutim, nakon pregleda onoga što joj je na raspolaganju shvatila je da bi to bilo jako dosadno. Žurnali su bili jednolični, bez potrebnih živopisnih detalja, mnogi od njih već su korišteni bezbroj puta, pa je trebalo pronaći drugi pristup. Uz dotjerivanje projekta koji je htjela snimiti, angažirala je pravu vojsku suradnika za proučavanje tog vremena, pronalaženje živih svjedoka, a istodobno tražila koproducente i sudjelovala na natječajima kako u regiji tako i Europi (prošla je na filmskom fondu Europske unije Eurimages, na desku Kreativne Europe Media, a našla je i slovenske i srpske koproducente).
Problem je bio i to što knjiga koja ju je inspirirala nije baš bila pravi dnevnik, više je to bio izvještaj s bezbroj imena bez osobitih značenja. Trebala je prije svega povjesničara koji se u svemu tome mogao snaći, angažirala je Silvestra Miletu i njih još nekolicinu, a postupno joj se pojašnjavala struktura onoga što želi napraviti. Budući da nije imala novca za povijesni spektakl u holivudskom stilu - prikupila je oko šest milijuna kuna, što je puno za hrvatski debitantski film, ali nedovoljno za dramu koja evocira epohu - poslužila se kako tehnikom igranog tako i dokumentarnog filma, te iskoristila nešto malo autentičnog materijala iz tog vremena (hrvatski žurnali pohranjeni u beogradskoj Jugoslovenskoj kinoteci).
Zato se i odlučila za crno-bijelu fotografiju (vrlo dobar direktor fotografije Jasenko Rasol), koja je mogla ujednačiti tako disparatne sastojke. Ključno joj je bilo da ne upadne u rutinu takve vrste filmova, ipak su njezini dokumentarci bili veliko osvježenje na našoj sceni. “Sve pet” bavio se sudbinom djevojke iz maloga dalmatinskog mjesta koja je s 19 godina završila u Amsterdamu kao prostitutka i pornoglumica, da bi se nakon dva desetljeća poželjela vratiti kući, dok je “Nije ti život pjesma Havaja” (2012.) bio još delikatniji, autorica se odlučila “outati” svojoj obitelji, tj. priznati “nepoćudne” seksualne sklonosti, te zabilježila kamerom rezultat. “Dnevnik Diane Budisavljević” (film se zove isto kao i knjiga) nema takav subverzivan naboj, ali svejedno uzdrma kao malo koje ostvarenje hrvatske kinematografije zadnjih godina.
Redateljica (scenarij je napisala zajedno s kolegicom Jelenom Paljan) od samog se početka odlučila da naslovnu ulogu glumi Alma Prica, jer nakon čitanja njezina dnevnika junakinja ostaje enigma. Jedino je zagrebačka glumica mogla dočarati njezinu samozatajnost, ali i ustrajnost koji su je natjerali na pothvat koji se činio nemogućim. Diana Budisavljević bila je zapravo domaćica, podrijetlom Austrijanka, rođena Obexer, koja je u rodnom Innsbrucku upoznala Julija Budisavljevića, tamošnjeg studenta medicine, udala se za njega pa se 1919. doselila u Zagreb (stanovali su na Svačićevu trgu broj 13). Bili su predstavnici građanske elite, dosta ih je uzdrmalo proglašenje NDH, jer je Julije iako ugledni liječnik ipak bio Srbin, no za razliku od njega Diana je mnogo realnije sagledavala političku i društvenu situaciju.
Odmah je shvatila da postoji velika razlika između Židova i Srba, jer se za prve mogla zauzeti Židovska bogoslovna općina (koja je, ne biste vjerovali, još funkcionirala u jesen 1941., čak i nakon rušenja zagrebačke sinagoge), dok drugi, pogotovo žene i djeca, nisu imali apsolutno nikakve zaštite. Čula je o strahotama koje se događaju na terenu izvan Zagreba, o djeci koja gladuju u privremenom prihvatnom centru u Lobor-gradu i počela humanitarnu akciju prikupljanja hrane i odjeće, ali za koju nije imala nikakvu dozvolu vlasti. Pokušaj da tu dozvolu ishodi nije baš bio jednostavan, iz policije su je slali u Udružbu socijalnog staranja, gdje joj je pomogao tamošnji činovnik Kamilo Bresler, ali ni on nije bio svemoguć, a svoju je akciju registrirala tek kad su joj znanci sugerirali da se obrati Nijemcima koji će pritisnuti ustašku vlast.
Kartoni djece s Kozare
Radnja filma počinje “in medias res”, 1943., Diana već na pisaćoj mašini sastavlja kartone uglavnom kozaračke djece koju su odvojili od roditelja, kasnije shvatimo da se bacila na taj posao djelomično zato što zbog zdravlja više nije bila u stanju obilaziti Lobor-grad, Sisak, Jasenovac i Gradišku, gdje je bilo najviše izbjeglica srpske nacionalnosti, no priča se zatim pomiče unatrag i pokazuje kako se Dianina akcija sve više razgranavala: više nije bila dovoljna pomoć u hrani, odjeći i lijekovima, trebalo je djeci naći primjerene udomitelje.
Istodobno sa scenama u kojima nastupaju glumci, upoznajemo i četiri autentične ličnosti koje su preživjele te mučne godine. Tako se Živko Zelenbrz uopće ne može sjetiti svojih dječačkih dana, Nada Vlaisavljević upamtila je Lobor-grad (danas umobolnicu otvorenog tipa) kao puno impozantniju građevinu, u kojoj su se gurali na daske do prozora (improvizirane krevete) kako bi bilo što bliže svjetlu, Zorka Janjanin (u međuvremenu umrla) s jednakim strahom kao i nekad tumara po logoru u Gradiški, gdje se u magli pomalo gubi i Milorad Jandrić.
Diana se još 1941. obratila za pomoć Alojziju Stepincu (vrlo ga uvjerljivo glumi Livio Badurina i to je prvi put da se tadašnji nadbiskup pojavljuje u našim filmovima kao lik), međutim, on ju je uvjerio da nije u stanju nositi se s ustaškim vlastima. Ipak, kad se broj izbjeglica nakon ofenzive na Kozaru radikalno povećao, pristao je početkom 1943. uz pomoć Caritasa razmjestiti siročad po okolnim selima. Neumorna aktivistica naučila se u tim mjesecima i svojevrsnoj nemilosrdnosti, ona i njezini suradnici više se nisu trudili spašavati bolesne mališane od jedne ili dvije godine, jer bi ti ionako umrli tijekom transporta prema Zagrebu: prednost su imali oni koji će preživjeti.
Kako je dočarano to pakleno razdoblje? Vidjet ćete kad pogledate film: bez ikakvih trikova. Ima tu itekako mučnih prizora, no priču drži redateljičin minimalistički prosede, ona se naprosto trudi da ni u čemu ne pretjera, a da ipak zadrži pozornost gledatelja. Glumci igraju diskretno, bez velikih gesti, scene s autentičnim ličnostima podsjećaju nas da se to sve uistinu dogodilo, a šokantni reportažni materijal zasigurno nećete nikad zaboraviti. Posrijedi je samozatajno umjetničko djelo, vrlo blisko onome kakva je bila junakinja filma.
Što je dalje bilo s Dianom Budisavljević? Suprug joj je 1943. dobio otkaz i vodio privatnu praksu od kuće, ona je nastavila upotpunjavati osobne kartone djece, nadajući da će ih roditelji preuzeti kad rat završi, počelo se to događati i ranije, kad se netko od njih uspio izvući iz Njemačke, a neki su naprosto ostali kod udomitelja, poput Božidarke Freit, koja je zagrebačkog predstavnika Ferrania filma oduvijek smatrala pravim ocem (uzgred, ona se u filmu ne pojavljuje). Najtragičnije je što su joj njezini kartoni i albumi, kojima se mogao ispuniti čitav ormar, oduzeti dolaskom partizana 1945. Zašto bi jedna obična građanka, koja je pritom i Austrijanka, polagala pravo na takav materijal, kad u novoj državi ima toliko ureda koji se trude oko socijalnog zbrinjavanja?
Diana nije znala kako bi povratila svoja kartoteku, svjesna da je nestručnim osobama ona neupotrebljiva. Kartoteka do danas nije pronađena, jedino albumi s fotografijama djece, ali i oni su manjkavi bez stručne ekspertize. Godine 1972. vratila se u Innsbruck i tamo umrla 1978. Njezin suprug, kao i nekoliko istaknutih Srba, ponudio se da svjedoči na suđenju Stepincu u njegovu korist (usprkos tome što je Budisavljevićeva supruga smatrala da se nadbiskup prekasno uključio u akciju spašavanja malih Srba), ali ga je tužitelj Jakov Blažević odbio kao svjedoka.
Ide i u Motovun
“Dnevnik Diane Budisavljević” imat će premijeru na pulskom festivalu u četvrtak 18. srpnja, kao prvi film na programu, nakon projekcije publici će se osim autora i glumaca predstaviti i troje preživjelih sudionika tog razdoblja, poslije toga bit će prikazan u Motovunu, ali izvan konkurencije. Bizarnost je što su se za tu temu u međuvremenu zainteresirali srpski film i televizija: najprije je prije dvije godine Slađana Zarić napravila za RTS cjelovečernji dokumentarac “Dianina djeca” (možete ga pogledati na YouTubeu), upravo onakvo ostvarenje kakvo Dana Budisavljević nije željela, pretrpano insertima i izjavama svjedoka i povjesničara, iako se mora priznati, razmjerno politički balansirano kad su takve teme u pitanju.
Narednog proljeća - 75 godina nakon pada zloglasnog logora - trebala bi biti premijera filma “Dara iz Jasenovca” koji režira Predrag Antonijević (“Spasitelj” u produkciji Olivera Stonea, serija “Državni službenik”), čiji su glavni likovi mala Srpkinja i Maks Luburić, ne znamo da li se u njemu spominje i Diana Budisavljević, a oglasio se i Emir Kusturica, koji nije nesklon snimanju filma o Jasenovci i Diani Budisavljević, naravno, ako mu se osigura potreban budžet. On bi možda samo producirao film, ali znajući njegove radne navike i razvlačenja termina, do tog bi projekta moglo proteći čitavo desetljeće. Iako, možda bi bilo najbolje da se od njega odmah odustane.