Prošle nedjelje bilo je točno 20 godina otkad je emitirana prva epizoda serije “Obitelj Soprano” autora Davida Chasea, za koju se drži da je inicirala renesansu televizijskog pripovijedanja koju danas živimo. Prema mišljenju mnogih, to je i najbolja televizijska serija svih vremena, s kojom se mogu usporediti tek “Žica”, “Mad Man”, “Breaking Bad”… Imali smo sreću da smo je na programu Hrvatske televizije gledali vrlo brzo nakon američke premijere. Malo se toga moglo tada usporediti s uvodnom špicom serije u kojoj smo vidjeli debelog mafijaša Tonyja Soprana (James Gandolfini) kako se vozi u automobilu uz zvukove pjesme “Woke Up This Morning” grupe Alabama.
Prva epizoda bila je posve bizarna - gledali smo kako zadrigli mafijaš, nakon što vidi patke u bazenu ispred kuće, dobiva napad tjeskobe. I odmah se susreli s rastakanjem uobičajenog mafijaškog maskuliniteta na koji su nas naučili filmovi kao što je “Kum”, “Lice s ožiljkom”, baš kao i stari holivudski prikazi stvarnih mafijaša poput Ala Pacina. Jer Tony Soprano je bio gadan mafijaški šef iz New Jerseyja, okružen jednako pokvarenim podređenima s kojima se uvijek sastajao u striptiz-baru, pa smo njihove razgovore slušali promatrajući zavodljivo njihanje golih sisa i guzica u pozadini. No, on je bio i osjetljiv sin kojeg dominantna majka nikada nije (dovoljno) voljela, senzibilna duša koja se vrlo brzo zaljubi u svoju psihoanalitičarku - doktoricu Jennifer Melfi (Lorraine Bracco).
Sugestivan, hrapav glas
Odnos dr. Melfi i Tonyja Soprana jedna je od najljepših i najsloženijih relacija koje smo imali prilike vidjeti na televiziji. Dječačka Tonyjeva zaljubljenost, prekrasan sugestivno hrapav glas Lorraine Bracco koja je tako točno utjelovila tek naoko izbalansiranu psihijatricu koja se cijelo vrijeme ipak mora boriti s privlačnošću koju osjeća prema svojem opasnom pacijentu, tek je prvi u nizu ekstremno dobro napisanih, sofisticiranih odnosa i likova koje smo upoznali tijekom šest sezona i 87 epizoda ove biblije suvremenog televizijskog storytellinga.
David Chase, danas 72-godišnji američki scenarist, bio je već 20 godina u biznisu, ne baš pretjerano uspješan, kada mu je njegov agent predložio da napiše seriju koja bi bila inspirirana “Kumom”. Prvu epizodu serije za kabelskog giganta HBO sam je režirao još 1997. godine, a produkcijska kuća je naručila sezonu sa 13 epizoda tek godinu dana kasnije. Čim se serija počela prikazivati, pobudila je veliko zanimanje i publike i kritike, prije svega zbog svog glavnog lika, antijunaka Tonyja Soprana, kojeg je bilo tako jednostavno voljeti. Njega je sjajno utjelovio James Gandolfini, koji je, nažalost, prerano preminuo 2013. godine od srčanog udara tijekom turističkog posjeta Rimu. Bila mu je tek 51 godina.
Autentične osobnosti
Da nismo voljeli Tonyja Soprana, ne bismo mogli voljeti ni Waltera Whitea, očajnog profesora kemije koji je, da bi namaknuo novac za borbu s vlastitom zloćudnom bolešću, počeo proizvoditi metamfetamin. No, White je bio dobar čovjek koji je silom prilika ogrezao u zlo. Tony Soprano je odgajan za kriminalca i gotovo svi u njegovoj okolini imaju krvi na rukama, što nas, televizijske gledatelje, nimalo ne sprečava da gajimo simpatije za njih, da ih volimo.
A kakav je samo to bio niz upečatljivih likova i vrhunskih glumačkih kreacija!?! Svi stereotipi koji prevladavaju kada mislimo o mafijaškim talijanskim obiteljima u Americi, ovdje su doneseni s bezbroj nijansi i pred nama su izrasle rijetko autentične osobnosti. Na vrhu liste je Carmela Soprano, Tonyjeva tradicionalna, bogobojazna žena u majstorskoj izvedbi Edie Falco, koja je za tu ulogu osvojila sve moguće nagrade. Od toga kako se (neukusno) odijevala, preko toga da se zaljubila u svojeg mladog duhovnika, opraštala nebrojene Tonyjeve nevjere i pokušavala svoju nemoguću, razmaženu djecu izvesti na pravi put. Među mojim favoritima je svakako i Tonyjev nećak Christopher Moltisanti, kojeg je sjajno igrao Michael Imperioli. Ne znam koja mi je sezona bila draža; ona u kojoj je bio teški džanki pa je razvaljen do bola sjedeći na sofi ugušio svojeg psa ili ona kada pokušava ostvariti karijeru holivudskog scenarista.
Njegova djevojka Adriana (Drea de Matteo) bila je senzacionalna kraljica neukusa, lakoma na vanjske manifestacije bogatstva, no temeljno dobra. Zato je i završila tragično, u trenutku kada biva otkrivena kao doušnica policije. I upravo u tom uvjerljivom dočaravanju mračnog apsurda, serija Davida Chasea bila je posebno uspješna - kada je ocrtavala koliko zli i okrutni mogu biti likovi koje smo voljeli, ta mafijaška, beskrajno simpatična menažerija Tonyja Soprana u kojoj su svi bili - okrutni ubojice.
Na kraju svega - mrak
Serija je išla na HBO-u osam godina i učinila od te televizijske kuće giganta koji hladnokrvno i uvjerljivo s vrhunskim sadržajem danas parira Netflixu i drugim nadolazećim platformama. Baš kao i u slučaju “Izgubljenih”, i kraj ove serije izazvao je brojne polemike među gledateljima. I finalna epizoda, pod nazivom “Made in America”, završava kao mnoge do tada; Tony Soprano se s obitelji nalazi na objedu. Prvi dolazi u zalogajnicu, gdje mu se jedan po jedan pridružuju članovi njegove obitelji; prvo supruga Carmela, zatim kći Meadow (Jamie-Lynn Sigler) i na kraju sin A. J. (Robert Iler). I kako se za njim zatvaraju vrata, slijedi rez i mrak koji traje nekoliko sekundi, nakon čega kreće odjavna špica. Gledatelji su bili revoltirani, no danas, dvanaest godina nakon što je serija završila, to se čini kao jedini mogući kraj. Svakome od nas je prepušteno da sami razriješimo sudbinu svojeg omiljenog gangstera, mafijaša koji je bio anksiozan, koji se lako zaljubljivao, koji je bio u tradicionalnim okovima svoje obitelji i talijanskog naslijeđa, koji je znao da ono što čini nije dobro, no jednako tako nije znao za neki drugi život. Zato i je na samom početku puknuo kada je vidio patke u bazenu u vrtu svoje kuće. Bio je lijep taj televizijski život uz prvog autentičnog američkog tragičnog antiheroja 21. stoljeća - neponovljivog Tonyja Soprana.