ČETIRI PREMIJERE U PRVA ČETIRI DANA

PULA FILM FESTIVAL Među prikazanim filmovima ne strši niti jedan koji miriše na nagradu

Privilegij da otvori festival pripao je filmu “Aleksi” debitantice Barbare Vekarić. Film s Tihanom Lazović u glavnoj ulozi u Puli je plasiran kao “prvi hrvatski film o milenijalcima”

 

Tijekom ovog tjedna i u Puli, kao i u Hrvatskoj, malo je kome bilo do filma. I grad i festival bili su usisani u ozračje finala Svjetskoga nogometnog prvenstva pa je zbog skupnog gledanja finala u nedjelju festival prvi put u povijesti za jedan dan bio “deložiran” iz Vespazijanove arene.

U tom feštarskom ozračju na Puli tijekom prva četiri festivalska dana prikazane su prve četiri premijere iz nacionalnog programa. Zasad nemamo dojam da među premijernim filmovima strši neki koji miriše na nagradu.

Među premijernim naslovima privilegij da otvori festival pripao je filmu “Aleksi” debitantice Barbare Vekarić. Riječ je o filmu koji bi vjerojatno morao zadovoljiti one kritičare koji često gunđaju kako hrvatski film društvo stalno prikazuje dešperatno i crno. Zaista: “Aleksi” ne zbiva se ni u izbjegličkim barakama, ni u selima bez struje. Zbiva se među visokom buržoazijom jednog od najljepših dijelova Hrvatske - na Pelješcu. Prostori filma lijepe su kapetanske palače, plaže i terase vinograda, a najveći socijalni problem likova je - kvaliteta iduće berbe.

U tom bezbrižnom i otrovno lijepom svijetu živi naslovna junakinja Aleksi (Tihana Lazović). Kći je vinara (Aljoša Vučković, Neda Arnerić), mogla bi naslijediti vinograde i podrum, ali nju vuku druge ambicije. Umjetnička karijera odvela ju je u Berlin, pa tijekom raspusta u rodnoj kući pomno iščekuje hoće li dobiti umjetnički “grant” o kojem joj ovisi ostanak tamo. Tijekom tog ljeta iščekivanja, Aleksi otpočinje vezu s trojicom muškaraca. Jedan od njih (Sebastian Cavazza) razvedeni je profesionalac koji živi u Parizu i predstavlja svijet kojem Aleksi teži. Drugi (Goran Marković) nedaroviti je lokalni pjevač koji tambura po terasama u sezoni. Treći (Jason Mann) prolazni je američki turist.

Nezavisni low budget

PR ekipa “Aleksi” uoči festivala film je plasirala kao “prvi hrvatski film o milenijalcima”. Taj reklamni “pitch” u ovom slučaju ima smisla. “Aleksi” je doista film o tipskoj heroini generacije rođene kasnih devedesetih. To je naraštaj koji od pelena živi i misli globalno, koji su Skype i internet potpuno deteritorijalizirali, te koji o Hrvatskoj i životu u Hrvatskoj misli onako kako današnja srednja generacija misli o životu i ostanku u - recimo - Ogulinu ili Đakovu. Da je tu milenarističku žudnju za bijegom Vekarić smjestila u neki socijalno devastirani ambijent, tada bi film bio film o socijalnim nedaćama koje tjeraju mlade van. “Aleksi” se - međutim - zbiva u raju, a taj raj svejedno je glavnoj junakinji opresivan onako kako je uvijek opresivno rodno, malo misto. Tu temu - teritorijalnosti i žudnje za svijetom - Vekarić je još podvukla time što se čitav junakinjin zavičaj bavi vinom: ne govori se slučajno kod vina o “terroiru”, vino je teritorijalno, izvire iz zemlje.

 

Film “Aleksi” lako je podvrgnuti ironiziranju. Mogu zamisliti onog nekog koga će iritirati “nevolje u raju” junakinje filma, ili uljepšani, estetizirani prikaz južnodalmatinske arkadije u vizualnom ključu turističke zajednice. No, mislim da te eskapističke sastavnice filma zapravo pomažu da se jasnije izoštri osnovni politički problem filma - problem generacije kojoj bijeg odavde nije socijalni, nego duhovni i higijenski imperativ.

“Aleksi” je film neizvjesne budućnosti. Svjetski festivali neće ga prihvatiti jer je previše turistički ljepuškast, a za lokalnu je publiku premalo “narodski”. Da je to - međutim - provansalski, a ne pelješki film, i da ga umjesto dubrovačke debitantice potpisuju Celine Sciamma ili Rebecca Zlotowski - čini mi se da bi prošao i bio prihvaćen.

Drugog dana nacionalnog programa premijerno je prikazan “Dom”, nezavisni “low-budget” režisera Darija Pleića, TV veterana koji je među ostalim potpisao i režiju serija “Loza” i “Mamutica”. Sve što je Pleić dosad radio bilo je u žanrovskom ključu, stoga je mnoge pomalo iznenadilo što je redatelj ovdje stigao sa žešćim “art” filmom.

Pleićev film bavi se parom supružnika (Judita Franković, Mislav Čavajda) kojem slijedi neumitna deložacija iz stana, stana koji su otplatili, ali je izvođač ostao dužan banci. Par junaka se prema institucionalnoj nepravdi odnosi oprečno: muž se pomirio, htio bi pokupiti krhotine i ići dalje. Supruga to smatra izdajom i očekuje od njega makar kakav otpor. Taj zaplet gledatelj Pleićeva filma slaže kao puzzle od natruha i asocijacija. Filmom pak dominiraju često neverbalne, duge scene u kojima Pleić “ceylanovski” gradi suodnos i kemiju dvoje junaka. Te scene su glumački i režijski nerijetko izvrsne, no cjelina nije tako dobra. Unatoč kratkoći trajanja (71 min.) film ostavlja dojam redundantnosti, a neki važni repovi zapleta nisu razvijeni.

Metafilm

Treća premijera prvog dijela Pule je film “Lada Kamenski”, komorni “no-budget” koji potpisuje dvojac redatelja. Prvi od njih je debitant, Riječanin i ljubljanski student Marko Šantić, a druga Sara Hribar po čijem je scenariju film i nastao. Film se zbiva u stanu mladog režisera (Frano Mašković) koji jednu večer poziva tri glumice (Doris Šarić, Ksenija Marinković, Nataša Dorčić) na probu za budući film - film koji bi se trebao baviti radnicom tekstilne tvrtke Kamensko. Tijekom sesije improvizacija počinju izlaziti privatne zavade i frustracije glumica, briše se granica između naslovnog karaktera i njih samih.

 

Riječ je - ukratko - o metafilmu koji je najzanimljiviji kad se bavi tipskim situacijama i likovima glumačkog svijeta. Tema propasti ženske industrije u filmu je - međutim - ostala potpuno po strani, pa se više doima kao socijalno dopadljivi ukras nego nešto što je u filmu zaista važno. Autori pokušavaju graditi paralelizam između svijeta ženske industrije i svijeta ženskog (glumačkog) prekarnog rada, ali mi se čini da je taj paralelizam i klasno i ekonomski potpuno promašen, što je problem jer konceptualna dosjetka filma uvelike “visi” na tome.

 

U utorak u Puli je prikazan i “Do kraja smrti”, novi film neumornog proizvođača hrvatskih “indie” filmova Anđela Jurkasa. Kako kod Jurkasa biva, riječ je opet o mozaiku s petnaestak minijatura-epizoda koje se sve bave istom temom: ljubavi koja nadvlada nerazumijevanje. Jurkasovu filmovi obično su bili egotripaški, pretenciozni i prazni. Ovaj put prvi se put kod njega nazire neko zrno talenta. “Do kraja smrti” u hrpi bezveznih epizoda krije i par scena koje pokazuju da bi od njih nešto moglo biti. Problem je i u njima što Jurkas ne zna stati pa scenu u kojoj zaiskri emocija ili narativno obrat zatrpa logorejom, rečenicom ili eruditskom referencom previše.

'Crno-bijeli svijet' ugazio u neke tematske tabue koje nismo očekivali

Na pulskom festivalu u nedjelju su pretpremijerno prikazane i epizode dviju hrvatskih igranih serija koje će se tijekom jeseni naći na programu javne TV. Riječ je o epizodama druge sezone serije “Novine” te treće sezone popularnog, nostalgičarskog sitcoma “Crno-bijeli svijet”. U oba slučaja u Puli smo mogli vidjeti tek prvu epizodu. Premda je, dakako, riječ o uzorku premalenom za dalekosežne ocjene, čini se da su obje serije doživjele stanovit žanrovski pomak, a “Crno-bijeli svijet” je ugazio i u neke tematske tabue koje nismo očekivali.

Što se “Novina” tiče, druga sezona počinje neposredno nakon završetka prve. Gradonačelnik Ludvig Tomašević (Dragan Despot) kreće u predsjednički kampanju i na samom početku pokušava sanirati štetu zbog objavljenih fotografija golišavog muškog tuluma. U seriji se kao novi lik pojavljuje i njegova politička konkurentica. Aktualna predsjednica Kristina Krsnik (Nives Ivanković) kandidatkinja je ljevice, no po mnogočemu je riječ o liku uvelike stiliziranom prema Kolindi Grabar-Kitarović. Riječ je o plavuši “narodskog”, podosta prostačkog stila, političkoj populistici koja se, kad se kamere ugase, slama i “gorivo” nalazi u džinu. U prvoj epizodi redakcija je slabo zastupljena, pa se stječe dojam da će se druga sezona “Novina” manje baviti novinama. Žanrovski, serija sve više postaje politički triler, a ono što smo vidjeli manje nalikuje “Žici”, a više “House of Cards”.

Pravi je šok, međutim, donijela uvodna epizoda treće sezone “Crno-bijelog svijeta”. Serija autora Gorana Kulenovića nastavlja se isprva na isto razdoblje (1983.) i iste likove kojima se bavila druga, s tom razlikom da su uvodne scene crno-bijele. Prva epizoda, međutim, odjednom skače u 1991. i prikazuje što se likovima, posebno onima iz miješanih brakova, zbiva ratne jeseni. Kipo (Filip Riđicki) postaje ratni reporter, Žacu (Karlo Maloča) otac organizira bijeg u inozemstvo, a majku Jagodu Miličević (Anica Dobra) rat zatekne u Beogradu uz očevu bolesničku postelju. Pritom stari otac (Voja Brajović) izgovara ključnu rečenicu koja odaje ozračje epizode. U ratom poharanoj zemlji, on kaže “Nama mladost ne mogu oduzeti. Ovim jadnim mladima mogu.”

Središnja je i najšokantnija fabularna linija prati Unu (Kaja Šišmanović), koja je u međuvremenu započela vezu s Beograđaninom i napravila karijeru kao glumica u ansamblu. Ratne jeseni ona postaje otpadnik: svi je tračaju da je “prešla k njima”, jednog dana portir je izvijesti da joj je zabranjen ulaz u kazalište te joj uruči radnu knjižicu jer je dobila otkaz. Sudbina fikcionalne junakinje humorističke serije, ukratko, uvelike nalikuje sudbini Mire Furlan.

Nakon tog flash-forwarda serija se opet vraća u 1983., no efekt je razoran. Dok gledate (još) bezbrižni svijet u kojem se gospođa Jagoda muči s pomodnim aerobikom, ne možete a ne misliti o tome kako svi likovi sjede na tempiranoj bombi koja otkucava, a da toga nisu svjesni. Riječ je o odvažnom i intrigantnom postupku (pogotovo) za humorističku seriju - vidjet ćemo kamo će ga Kulenović odvesti. (Jurica Pavičić)

 

Izdvajamo