'OPTUŽENA' i 'ROJO'

RAZORNA ARGENTINSKA KRITIKA SREDNJE KLASE Na Festivalu mediteranskog filma prikazana su dva odlična latinoamerička krimića

Gore: 'Optužena'; dolje: 'Rojo'

U “Optuženoj” Gonzala Tobala pratimo priču o požrtvovnom ocu koji kćer pokušava riješiti krivnje za ubojstvo prijateljice. A glavni lik filma “Rojo” provincijski je odvjetnik koji jedne noći u svađi ubije neznanca čije tijelo potom skriva u pustinji

Jorge Luis Borges je jednom za svoje sunarodnjake Argentince napisao da su oni “Talijani koji govore španjolski, a htjeli bi da su Englezi”. Kad je o filmu riječ, prije bi se - međutim - moglo reći da bi Argentinci htjeli da su - Amerikanci.

Latinska Amerika roditeljski je kontinent “tercer cine” (trećeg filma), antikolonijalnog pokreta koji se suprotstavljao kako i europskom autorskom filmu, tako i komercijalnom Hollywoodu. Latinska Amerika poznata je po radikalnim eksperimentalnim filmašima poput Lisandra Alonsa, Carlosa Reygadasa ili Lucrecije Martel. Unutar latino-filma, međutim, upravo je Argentina poznata kao zemlja koja proizvodi ne samo ljuti art, nego i jako dobre srednjostrujaške žanrovske proizvode, od HBO-ove krimi-serije “Epitafi” do niza kino-krimića. Dosta se sjetiti sjajnog, Oscarom ovjenčanog krimića “Tajna u njenim očima” (koji je dobio i otužni holivudski remake) ili pak kriminalističkih dokudrama “Klan”, “Anđeo” i “Psi” koje je hrvatska publika imala prilike vidjeti. Već i taj izbor primjera pokazuje kako su Argentinci očito zrela pripovjedačka kultura koja atraktivne priče zna pričati i slikom.

Ovog tjedna, na Festivalu mediteranskog filma u Splitu, prikazana su dva filma koja potvrđuju zrelost argentinskog žanrovskog filma. U četvrtak i petak na FMFS-u su prikazani filmovi “Accusada/ Optužena” redatelja Gonzala Tobala, te “Crveno/ Rojo” autora Benjamina Naishtata. Oba filma stižu iz Argentine. Oba su u Split stigla s programa jakih jesenskih festivala: prvi s Venecije, drugi s Toronta. Oba su radovi relativno novih i nepoznatih autora kojima su to drugi dugometražni filmovi u filmografiji. U oba filma se - međutim - pojavljuju top hispano-glumci, uključujući glumce poput Darija Grandinettija ili Garcije Bernala koje poznajemo iz filmova Almodóvara, Cuaróna i Gonzáleza Iñárritua. Oba su filma kriminalistički trileri. K tomu, imaju ponešto zajedničko i u ideološkom sloju. Na različite načine, oba se filma bave opsesivnom temom latinoameričkih filmaša - a to je politička i moralna krivnja gornje srednje klase.

Seks na internetu

Pitanje krivnje ili nevinosti doista je centralno u filmu “Acusada”, sudsko-obiteljskoj krimi drami koju potpisuje redatelj Tobal (1981.). Naslovna optužena iz Tobalova filma je Dolores (Lali Esposito), naočita 21-godišnja cura protiv koje je podignuta optužnica za ubojstvo. Policija vjeruje da je Dolores nakon srednjoškolskog tuluma zaklala svoju bivšu najbolju prijateljicu Camillu. Dolores ima motiv, jer je Camilla na web pustila snimak njenog seksa. Dolores je Camilli i prijetila smrću. Dolores nema alibi, jer je tog jutra prespavala u Camillinoj kući i otišla - kako tvrdi - dok je Camilla još spavala. Međutim, protiv Dolores nema ni svjedoka ni čvrstih materijalnih dokaza, tako da se optužnica temelji na nagađanju i vjerojatnosti. U trenutku kad se smrt dogodila obje su djevojke bile gimnazijalke. U međuvremenu su prošle tri godine, slučaj ubojstva postao je nacionalna medijska tema, a Dolores je po svim novinama. Obitelj (koja je daleko od sirotinjske) sve to vrijeme troši novac, resurse i osobne veze na pravnu bitku, ali i na bitku za medijsku naklonost. Na početku filma tako vidimo roditelje (Leonardo Sbaraglia, Inés Estévez) i mlađeg brata optužene (Emilio Vodanovich) kako poziraju za novinsku reportažu koja bi trebala služiti umekšavanju gnjeva javnosti. Pritom je sama Dolores najmanje sklona tom “rebrendiranju” imidža. Njezin život ionako već dugo nije normalan. Godinama gotovo ne izlazi, pohodi je samo jedna prijateljica. Na sve uokolo ona reagira sa začuđenom, indiferentnom šutnjom, čini se kao da je kudikamo manje orna i zainteresirana za obranu od njenih bližnjih. Po mnogočemu - ukratko - Dolores kao da podsjeća na argentinsku verziju varaždinske ljepuškaste ubojice Nuše Bunić. Ali - s jednom bitnom razlikom: evidentno je imućna i klasno privilegirana.

Tijekom najvećeg dijela filma pratimo obitelj u pravosudno-medijskoj mobilizaciji: brifinge s odvjetnikom, pripreme ročišta i samo ročište. Finale obiteljske medijske operacije je talk show s popularnim i utjecajnim voditeljem Porrom (Gael García Bernal). Ulažući sav socijalni kapital, roditelji su uspjeli kćer ugurati u talk show vjerujući da je to idealna prilika da djevojka poboljša percepciju u javnosti. Pritom bi, dakako, i ona morala pokazati makar kakav napor.

Tobal sve vrijeme priču vodi vrlo zanimljivo. Tijekom cijelog filma mi smo u pripovjednoj perspektivi Doloresina oca, koji se lavovski bori da je izbavi, i čupa kose zbog njene mrtve nezainteresiranosti. Mi smo u perspektivi lika koji tijekom čitavog filma naizgled zna koliko i mi - dakle, vjeruje u kćerinu nevinost - ali ne zna i ne može znati je li ona doista kriva. U samoj završnici, međutim, shvaćamo da nas je Tobal pomalo navukao na tanak led. U obratu shvatimo da otac o cijeloj toj večeri zna više nego što drugi - pa i sama Dolores - znaju da zna. Shvatimo također da on ne bi prezao ni od čega da zaštiti bližnje.

Ista tema - tema patrijarha iz pristojne srednje klase koji postane beskrupulozan ne bi li se izbavio krivnje - tema je i filma “Rojo” Tobalova sunarodnjaka Naishtata. U ovom slučaju, taj je patrijarh provincijski odvjetnik Claudio (Dario Grandinetti) koji živi u malom argentinskom gradu 1975. Junak filma servisira lokalnu buržoaziju oporukama, kupoprodajnim ugovorima i imovinskim predstavkama. Jednog dana Claudio se zatekne u lokalnoj gostionici gdje ga počne verbalno kinjiti otresiti neznanac. Prepirka se obnoć nastavi ispred lokala, a za posljedicu ima neznančevu pogibiju. Unezvjereni Claudio ne zna što bi pa ukrca tijelo u auto, odnese ga u pustaru i zakopa. U malom gradu - vjeruje - neznanog stranca nitko neće trebati, tražiti, ni žaliti.

Krivo. Uskoro se ispostavi da je neznanac svojta Claudiovih bliskih prijatelja i partnera, povratnik iz inozemstva koji se te večeri iskrcao u gradu i nestao. Stoga Claudiovi prijatelji angažiraju čileanskog privatnog detektiva pod imenom Sinclair: njega glumi Alfredo Castro, čileanski glumac poznat po ulogama prijetvornih, ambivalentnih i pomalo jezivih karaktera u filmovima kao što su “Tony Manero”, “Post Mortem” ili pobjednik Mostre “Desde alla/Odavde”. Sinclair je kao svojevrsna pampas-verzija Porfirija Petroviča iz “Zločina i kazne”. On sam jedva da istražuje i nema nimalo dvojbe. Već sutra ujutro mu je jasno da Claudio ima neke veze s nestankom, samo što to ne može dokazati. Stoga podmuklo i dosadno uporno obigrava oko glavnog junaka iščekujući ili grešku ili priznanje. U tom psihološkom šahu čak ga odvodi u pustaru gdje je tijelo. Tijekom jezive scene mi ne znamo točno koliko Sinclair zna, i ako zna zašto ne otvori karte. Tijelo je tu negdje pod njihovim nogama, no ni jedan ni drugi ni o tom neće zucnuti ni riječi.

Problem nestalih

Relativno rano u filmu, Naishtat uvodi u film politički gorući motiv: desaparecidos (nestale). Glavnog junaka jedna od stranaka zamoli da mu pomogne u pravnoj smicalici: htio bi pripisati kuću čovjeka koji je nestao, a pošto je nestao nema ni smrtovnice, pa ni ostavinske rasprave. Redatelj tako diskretno u film uvodi temu ljudi koje je vojna hunta otela i smaknula, a da nikad nisu obiteljima dojavili njihov usud. Prvi “desaparecidos” počeli su nestajati već tijekom zadnjih godina Isabele Peron, da bi nestanci buknuli nakon vojnog puča 1976., kad je tzv. antikomunistička alijansa (AAA) tako otela i uklonila 30 tisuća ljudi. Ako su ti ljudi “nestali”, znači da formalno nisu bili mrtvi. Bez smrti, bez tijela, nema ni oporuke ni nasljedstva, a za junaka advokata to je samo tehnička pravna nedaća. Kad - međutim - on sam učini da netko “nestane”, postaje jasno da je tijelo u divljini politička metafora.

Tu metaforu Naishtat podvlači posljednjom scenom filma. Nakon što se naizgled riješio napornog čileanskog detektiva, Claudio gospođu vodi u varijete. Tamo gledaju mirno mađioničarski šou u kojem opsjenar napravi da mu asistentica nestane. Smiju se dokono. Godina je 1975.: samo koji mjesec kasnije dogodit će se puč, a “nestanci” će iz varijetske mađioničarske točke prijeći u političku svakodnevicu. Kao da Naishtat želi podvući da se to ne bi dogodilo da dokona, solidna srednja klasa nije izbjegla vlastitu odgovornost. Kao u antičkoj drami, prvo je “nestao” jedan neznanac, a onda se to nestajanje pretvorilo u nacionalni usud. Prvo je jedan Tebanac ostao nepokopan, a onda čitavu Tebu pohara kuga.

Kao u mnogim dobrim latino-filmovima, i u “Rojo” se politička povijest kasnog 20. stoljeća efektno prepleće sa žanrovskim sastavnicama krimića i trilera. Oba filma prikazana u Splitu, pak, pitku žanrovsku konstrukciju nadograđuju s jakom crtom političnosti. U oba, zlo se ne bi dogodilo da pitoma, civilizirana srednja klasa nije ostala neaktivna, ili sebično i uskogrudno štitila vlastiti interes. Grijeh propustom brzo se pretvori u grijeh djelom, a klasa i obitelj nastavljaju živjeti u komfornoj laži. Pitki, zanimljivi, žanrovski perolaki, argentinski su filmovi istodobno i zapaljivo provokativni.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo