PIŠE JURICA PAVIČIĆ

S NJIM SE MOGU MJERITI TEK MOŽDA DVORNIK, ŠOVAGOVIĆ I VIDOVIĆ Gregurević je bio i važan glumac i zvijezda, ali to je postao u krajnje teškim uvjetima

Zagreb, 300516.
Frankopanska ulica.
Ivo Gregurevic, kazalisni i filmski glimac.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Ivo Gregurević glumac je koji spada u najuži od najužeg izbora najvećih hrvatskih filmskih glumaca. U isti rang s Gregurevićem među muškim glumcima su tek možda Boris Dvornik, Fabijan Šovagović i Ivica Vidović.

Ivo Gregurević se, međutim, po nečem bitno razlikuje od ostalih spomenutih glumaca. Svi oni, naime, svoje su zlatno razdoblje doživjeli u zlatnom periodu jugoslavenskog filma i televizije - u 60-ima i 70-ima. Svi su oni glumačko ime izgradili u kinematografiji koja je imala izgrađeni star-sistem, popularne hitove, opsežnu TV produkciju, te najmanje jedan svjetski prepoznatljivi poetički pravac - crni val. Ti su glumci ugradili sebe u taj uspjeh, ali se on ugradio i u njih. Radili su u vremenima kad je glumcu bilo lako postati zvijezda, i kad su imali privilegij raditi s velikim redateljima.

Ivo Gregurević postao je i važan glumac, i popularan, i zvijezda. Ali, za razliku od njih, postigao je to u kudikamo nepovoljnijim okolnostima. Rođen 1952., na velikom je ekranu debitirao 1977. i stigao prekasno da uhvati veliko razdoblje jugofilma. Njegove najkreativnije godine koincidirale su s kasnim 80-ima i 90-ima - dakle, s vjerojatno najsumornijim razdobljem hrvatskog filma, kad on nije bio ni popularan, a najčešće ni dobar.

Tek u zrelim 50-im godinama života Gregurević će imati priliku da zajaše na valu buđenja hrvatskog filma ranih 2000-ih. To je bila njegova zlatna dekada, dekada kad glumi u praktički svakom hrvatskom filmu i kad ga redatelji čim uzmognu angažiraju, fascinirani njegovom profesionalnošću, pripremljenošću, karizmom u kadru, te prešutnim, johnwayneovskim patrijarhalnim autoritetom. U toj fantastičnoj dekadi, Ivo je Gregurević na ponekim Pulama znao imati i pet ili šest filmova, a u Puli je od 1998. do 2005. osvojio pet glumačkih nagrada u sedam godina.

Taj period - nažalost - nije trajao koliko je mogao. Gregurević je nakon pretrpljenog moždanog udara osjećao posljedice, imao je problema s pamćenjem teksta i mogao je glumiti sve manje. Njegova karijera je presječena u dobi kad neki glumci njegovog karakterološkog tipa - poput Clinta Eastwooda ili Seana Conneryja - doživljavaju drugu mladost. Ivo Gregurević - ukratko - glumačku je karijeru gradio u okolnostima koje nisu bile ni izdaleka povoljne kao kod drugih velikih kolega. Unatoč tome, napravio je iznimnu karijeru punu upečatljivih, moćnih uloga - kako onih negativaca, tako i moćnih, patrijarhalnih mužjaka koje nagriza sumnja ili drama.

Ivo Gregurević rođen je 1952. u selu Gornja Mahala pokraj Orašja (BiH). Prvu filmsku ulogu - mladog, povodljivog gastarbajtera - dobio je 1977. u pulskom pobjedniku "Ne naginji se van" Bogdana Žižića, a u tom će filmu prvi put glumiti ulogu koju je često glumio - ruralnih mladića iz dinarskih krajeva. Kao i mnogim glumcima koji u posao ulaze 70-ih i 80-ih, karijeru mu je prvih godina obilježila televizija, preciznije - dvije uloge u TV serijama. Ona veća i važnija bila je Netjaka u "Velom mistu", a druga, manja, ali zanimljiva, Krele u "Kiklopu" Antuna Vrdoljaka.

Isprva glumi ruralne sidekick-komične likove ili negativce. Ali, novožanrovski filmaši kasnih 80-ih prepoznaju Gregurevićevu žanrovsku, "hard boiled" karizmu, i nude mu prve važnije kino uloge: "Osuđene" Zorana Tadića i "Kraljevu završnicu" Živorada Tomića (oba 1987.). Tijekom 90-ih jedno je od najučestalijih lica u hrvatskom filmu, no kako su filmovi tog perioda bili rijetko dobri, ostat će mu upamćeno tek par boljih uloga u boljim filmovima: "Isprani" Zrinka Ogreste (1995.), "Tri muškarca Melite Žganjer" Snježane Tribuson (1998.), te Brešanov "Maršal" (1999.).

Ranih 2000-ih hrvatski se film budi, a Ivo Gregurević postaje zaštitno lice tog buđenja, kao Ivica Vidović crnog vala u 60-ima. Obično glumi dominantne, patrijarhalne figure, likove koji su oličenje vladajuće ideologije, vladajućeg reda, mentaliteta i sustava vrijednosti. S tim autoritativnim figurama - međutim - nešto ne štima. U nekim filmovima, oni postaju predmet poruge i travestije, kao otac gastarbajter u "Što je muškarac bez brkova". U nekim slučajevima, oni su gola, ljuta prijetnja, kao u hororu "Ćaća" Dalibora Matanića. U nekim slučajevima, ti očevi-vladari gledaju kako se njihov svijet i vrijednosti rune u propast, kao u Brešanovim "Svjedocima", u "Crncima" Devića i Jurića ili u najboljem Gregurevićevom filmu tog razdoblja - "Što je Iva snimila" Tomislava Radića.

Taj film, snimljen found footage tehnikom, donosi Gregurevića u idealnom elementu: logoreičnog oca obitelji i poduzetnika koji obiteljskim silništvom i verbalnim tlačenjem prikriva kolonijalnu podložnost i ovisnost o njemačkom partneru: partneru koji mu iza leđa zavede ženu. U "Crncima", Gregurević je pak zapovjednik ratne postrojbe koji iza patrijarhalnog autoriteta smirene moći krije krvavu tajnu - njegovi ljudi muče i ubijaju civile. Gregurević često glumi muškarce koji utjelovljuju javnu, ideološku laž. Slične likove očeva glumit će Gregurević u idućim godinama u još tri zapažena filma: Matanićevom "Kinu Lika", Schmidtovim "Metastazama" i "Sonji i biku", uspješnoj hit komediji Vlatke Vorkapić.

Posljednju zbilja važnu ulogu - za koju će dobiti i posljednju, petu pulsku nagradu - glumit će u "Koscu" Zvonimira Jurića. Nakon toga, bolest mu onemogućava normalan rad. Ipak, pojavljuje se povremeno u filmovima u kojima glumi bez teksta. Posljednju i upečatljivu takvu ulogu odigrat će u "Osmom povjereniku" Ivana Salaja. Tko poznaje Gregurevićevu karijeru, neće se začuditi što i tu glumi tiranskog oca - nijemog i zloćudnog oca koji tlači dobrodušnog Tonina.

Za Gregurevićem je - ukratko - velika karijera, karijera za koju samo možemo žaliti što još nije potrajala, i što se u glumčevim mlađim zrelim godinama nije poklopila s boljim razdobljem hrvatskog filma. Netom kad je hrvatski film izišao iz krize, Gregurević je bio tu da mu postane utjelovljenje. U tom periodu - kad je dominirao hrvatskim ekranom - Gregurević je to činio zračeći nenametljivom veličinom. Ivo Gregurević imao je četiri moždana udara. No, još 30. prosinca bio je na snimanju filma "Dopunska nastava" u režiji Ivana Gorana Viteza.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo